Uvjek se istina zataškavala, htjeli mi to ili ne. Nevini ljudi na pravdi Boga lišavani su slobode, nedužni ubijeni. Oni koji su imali više sreće završili su u nekim zatvorima gdje su svoje kazne odležavali. Svoju nevinost nisu mogli gospodarima pravde dokazati. Bez dokaza i bez svedoka lišavani su slobode a bili su nevini, dok su ljudi zvijeri na slobodi i žive tu u našem okruženju. Druže se sa nama, vesele se sa nama, a mi ne znamo ko su, zapravo oni. Da li je njihova duša čista da li ih grize savjest? Da li se kaju, za svoja nedjela? Ne vjerujem ti ljudi nemaju srca, ni dušu. Nikad je nisu ni imali.
A narod priča, i kad tad progovori. Od istine se pobjeći ne može. Glasine se prenose dok vrijeme ne učini svoje. Ljudi umiru ali ne i priče. One ostaju i prenose se godinama sa koljeno na koljeno.
Ovom događaju se česeto vraćam od one tople avgustovske večeri prije par godina. Dole na obali Jadranskog mora.Onako kako Bihorci znaju, uz opušten razgovor dođosmo do ove priče. Kao što reče, ta pametna, mudra glava, što nam je ovo ispričala. Bilo je to vrijeme kada se sve krilo od partije i komunista. Tako se i ovo zataškalo, i malo je njih znalo za ovaj događaj. Sad tih komunista nema više a Jugoslaviju raskomadali. Kome je sada stalo do istine. Taj događaj i to ubistvo je ostalo tabu tema. Mrtvi se ne vračaju iz svojih hladnih humki, ali familija i prijatelji kao i starosjedioci Bihora pamte. Tu među njima živeo je onaj koji je svog nedužnog rođaka poslao u smrt.
Neko će reći bio je rat i da je ovo samo obično nagađanje, da su tadašnji oslobodioci posle Drugog svetskog rata bili časni i pošteni ljudi. Nisam rođena u to vrijeme a nisam ni svedok tog događaja. Jedno je sigurno da je neko kriv za ubistvo nevino optuženog mladiča. Nikom rat nije donio dobro pa ni tadašnjim žiteljima Bihora.
A ni njemu Bilalu Osmanoviću iz Trpezi. Bilal nije bio od onih mladića koji je težio da se priključi partizanima. Nije bio ni kukavica smatrao je da neko mora ostati i na svom ognjištu da zaštiti stare i nejake u selu. Nisu ga ni pitali da li želi biti sa njima u boračkim redovima. Može se kraj rata dočekati na kućnome pragu i u svojoj avliji. Kao i u cijeloj Crnoj Gori tako i u Trpezima mijenjale su se silne vojske. Čim jedni na miru ostave selo drugi dođu. Italijani su bili stacionirani u selo i živjeli su dvije godine sa stanovnicima sela.
Nisu im zla činili, barem tako su stariji pričali. Tako su odlazilei odlazile vojske a nekih večih borbi u selo nije bilo. Krajem prolječa 1943. italijanska vojska se povukla iz sela i više nisu dolazili. Sa njihovim odlaskom došla je jedna partizanska četa i sa sobom su vodili svoje teške ranjenike. Bili su na putu prema Srbiju i nisu mogli da vode sa sobom ranjenike. Od seljana su saznali da u njihovom kraju nije bilo zadugo strane vojske.
Komandat čete Peko Dapčević je ubrzo donio odluku, da ranjenici ostanu u selu sve dok se oporave a kasnije će se pridružiti partizanima. Uz ranjenike je ostalo desetak boraca koji su odgovarali za ranjenike. Ubrzo potom su partizani nastavili dalje starom džadom prema Rožajama i prema Srbiji. Pozdravili su se sa ranjenim saborcima sa željom da se ubrzo sretnu. Seljani su im izašli u susret i pomagali oko ranjenika, brinuli su se i o njima i njegovali ih. Tako da se jedan broj njih već za par dana oporavio. Godila im je klima i čist vazduh i zdrava domaća hrana. Nije se imalo mnogo jer bio je rat a to što su imali dijelili su mještani sa njima. Bilal i seljani su im bili desna ruka i siguran oslonac. Bez straha da će ih ko napasti kretali su se slobodno kroz selo.
Ali kao što obično biva kad nešto hoće da se desi mora se desiti. Većina boraca je već bila skoro zdrava,rane zacijeljene, oni uhranjeni i odmorni, željno su isčekivali da neka četa partizana naiđe kroz selo i da odu zajedno sa njima. Već su se zasitili mira, čistog zraka i života na selu jer u njihovim mislima su bili njihovi saborci. Po navici partizani su rano ustajali i gledali kako se sunce rađa nad klisurom, kako se zlatna prašina razliva nad selom i nježno miluje pašnjake, brda i dolove. Po navici gledali su na sve strane bio je rat i valjalo se čuvati a uživanje je bio samo trenutak. Selo se budilo a oni bili razočarani jer nije bilo ni trag ni glasa od neke partizanske čete. Šetnja Briježom odakle su se vidjeli cijeli Trpezi se zavšila jer je bilo svanulo i krnuli su u prema kućama gdje su živjeli. Kroz selo odjeknuo je pucanj, posle toga usledio je žagor među vojnicima. Jedno beživotno tijelo ostalo je nepomično na zemlji da leži.
Unijeli su u kuću beživotno tijelo ustrijeljenog vojnika. Za njega više nije bilo nade. Uslijedilo je nekoliko rafala nešto poput poziva da se seljani okupe i saslušaju. Onako pospani izletjeli su ispred svojih kuća i razgledali okolo ne bi li vidjeli neprijateljsku vojsku koja je ušla u selo. Sa zebnjom u srcu da nisu ni primjetili partizane. Ubrzo se proširile vijest da je najmlađi vojnik ubijen. Sa koje strane sela je pucano u pravcu Briježaa gdje su vojnici bili na vježbama niko ne zna. Iznenađeni obrtom situacije, vidljiv strah se uvukao u trpeške kuća. Nisu znali koji je sledeći korak naoružanih vojnika. Vojnik Garčević je tražio da se na njegov poziv odazovu svi sposobni seljani osim starijih i nepokretnih lica. Gnijev u očima boraca se vidjela, tražili su krivca i to tu među njima Trpežanima.
Garčević visok i žilav čovjek prekaljeni borac, hodao je uz i niz potok uskim kozjim putem. Sunce je već bilo zašlo za trpeškim brdima. Vidljivi su bili pokreti ljudi sa svih strana sela, i svi su išli ka istom pravcu. Tišinom, koju je presijecala samo buka trpeške rijeke, zaorio se oštri glas Garčevića.
– “Pretpostavljam da znate zašto sam vas pozvao. Jutros rano u pravcu Briježa ispaljen je metak i usmrtio našeg saborca. Javio sam štabu i mogu vam reći da je komandant Peko Dapčević izdao naredbu da se ubica odmah pronađe. Zato vas sve ovako okupljene pitam:
– Ko je od vas ovdje jutros rano pucao na nas i usmrtio jednog našeg druga. Narode, bolje je da se sam prijavi taj ko poseduje oružje, nego da mi vršimo pretrese vaših domova. Ko poseduje oružje i zna koristi pušku. Poslednji put vas pitam!”
Eho njegovog glasa odlijegao je dugo klisurom a Trpežani su bili bez glasa. Majke su krile svoju nekadru djecu, strah se kupala u njihovim zdencima.
-” Ko je pucao na moga saborca, urlao je Garčević.”
Ponovo je tišina zavladala.
Bilala je iznenadila tišina koja je dolazila iz pravca njegove kuće. Bio je gore u Golešima u planini dva dana tako da nije znašta se u međuvremenu desilo u selu. Skočio je sa konja i privezaoga uz prošku, dozivao je svoju mlađu sestru. Nije se odazvala i to ga je iznenadilo. U par koraka je prešao preko avlije i ušao u kuću . Dočekala ga je tama posle danevnog svjetla na prostrtom dušeku na podu pored furune,ležao je njegov nepokretan otac Abaz.
– “Merhaba babo, kako si i gdje je ostali. Nikoga ne vidim.”
– “Onako sine, muka jedan od vojnika je jutros ubijen. Sazvali cijelo selo i traži krivca. Ti, sine moj imaš pušku. Bježi na tebe će prvo posumnjati. Idi što prije da te ne zateknu ovdje.”
– Ali babo, ja nisam bio u selo dvije noći i oni znaju da sam bio u planino. Budi bez brige sve će biti u redu: Tješio je Bilal svoga oca.
– “Baš zato što nisi bio ovdje. Bilale bježi ne čekaj, sine ni sekunde više. Meni u amanet učini to”.
Čudio se Bilal riječima svoga starog oca. Šta ga to tjera da tako sumnja i ne vjeruje partizanima. Riješio je da ostane i da ode dole do rijeke da vidi gdje mu je ostatak familije. Okrenuo se i za sobom ostavio iznenađenog oca.
– “Idem doljeu rijeku”. Zalupio je vratima za sobom. Nije se osvrtao na očev poziv da se vrati nazad. Odvezao je umornog konja, pojaho ga i kasom niz progon krenuo prema seoskoj rijeci.
– “Šta je ljudi dokle ćemo ovako stajati ovdje. Ko od vas ima oružje” – govorio je Garčević.
– “Ko je u selu lovac?”
– “Sin mi je lovac”.
Javila se stara Hava.
– “Ko je tvoj sin strina”?
Pitao je Garčević.
-“Bilal! Onaj što te pitao da ga puštiš u planinu na dan dva”.
-” Da li je on dobar lovac strina”.
– “Jes sinko”!
– “I gdje je Bilal strina” – upitao je Garčević.
Istovremeno se začulo hrzanje i topot konjskih kopita u progon. Svi su se okrenuli u pravcu odakle se čuo bahat konja. Očekivali su Bilala iz tog pravca. Majka Hava, rodbina, komšije kao i partizani svi nervozno gledali ispred sebe. U tome se se javio jedan glas:
-“Druže” !
– “Da. Garčević će dok je gledao u pravcu progona obratio se jednom od seljaka” .
-“Reci “!
-” Bilal je pucao i ubio vašeg čovjeka”.
Mirno reće Hilmo.
Garčević mu je prišao s osmjehom. Hvala druže za ovo ćeš biti nagrađen.
Majka Hava začuđena, nijemo je pratila ovaj razgovor. Zar su to riječi đeverskog sina?
-“Nije istina moj Bilal nije ubica! Ti lažeš, kako te nije strah od Boga. Bilal ti je brat”.
U tome se čuo glasnije topot konskih kopita. Bilal ni slutio nije šta mu se sprema još jedna krivina i nekih tridesetak metara dijelo ga od smrti. Sunce ga grijalo sunce je plakalo a on to nije osjetio. Toliko naroda na jednom mjestu nije odavno vidjeo. Vidjeo je siluete ljudi dolje u stranu .Iz misli ga trže njemu poznat glas.
_”Bilale ne dolazi vamo , vrči se ubit će te sine ! Majčina bol i tuga u glasu ga je osvijestila. Osjetio je da ipak nešto dolje nije kako treba . Zatego je uzde i okrenuo konja u istom pravcu odakle je upravo i došao ali ovog puta u galopu je uz progon sa konjem krenuo. Babo je bio u pravu, promrljao je sebi u bradu.
Za njim su odlijegali rafali ispaljeni od strane vojnika. Odlijegala je klisura od metkova. I sam ne zna kako je konja okrenuo naviše uz progon, galopom uz kamenjare. Vremena za razmišlja nije imao, grčevito je stezao uzde i uzdao se u svoga konja. Izbjegao je sigurnu smrt.
Od tog dana niko od seljana nije vidjeo Bilala .Prvih mjeseci se krio u Medveđem dolu u kući jednog poštenog domaćina .Kasnije je nestao i gubi mu se svaki trag. Krili su ga poverljivi ljudi i tajnim vezama ga prebacivali s mjesta u mjesto.Rat je zavšen a za njime je raspisana potjernica. Ljudi su pričali da su ga sretali i u Skadar u Albaniji, da je živ. Po ljudima je poručivao selam svojima da je živ i da se ne brinu za njega i da će se uskoro vrati nazad svojoj kući svome zavičaju.Obečanje je ispunio par godina po završetku Drugog svjetskog rata vratio se Bilal svom zavičaj, voljenom Bihoru. Krajem pedesetih godina prošlog vijeka Bilal je bio i ostao trn u oko komunistima. Toliko godina su ga tražili i svaki put trag mu se gubi. Koliko je imao dobrih prijatelja koji su ga krili još više je imao doušnika koji su ga odavali.
Tako da je bio prisiljen da mijenja čestoi mjesto svoga boravka, pretežno su to bile zemunice u Džerkarima, Jelašu, Čovječjoj glavi i po Trpeškim brdima. U poslednje vrijeme sve mu je sve to dosadilo, godinama nije sreo svoju familiju. Njegovi roditelji su se preselili na bolji svijet, djeca su rasla bez svog baba. Zaželio se svoga ognjišta, razmišljao o predaji drugi ga odvraćali od tih misli.
Kroz selo su se pronosile priče da su vidjeli nekog čovjeka po Trpeškim brdima i da sumnjaju da bi to mogao biti Bilal, ali nisu baš bili toliko sigurni. Pohitaju neprijatelji da obavijeste prvi stab Inforbiroau Beranama a oni bi obaviještavali Beograd.Užurbano su pravili planove za njegovo hapšenje i eventualnu likvidaciju.Pozvali su na razgovor jednog Bilalovog rođaka i naredili mu da ode i da izvidi i da provjeri jesu li te informacije sve tačne.Jednino oni iz njegove bliže familije mogli su prepoznati Bilala.
“Ćerime ideš sutra u izvidnicu ako treba ići ćeš danima, nedeljama.Čekaj i prati tu osobu ako je to Bilal priđi mu zadobi njegovo povjerenj. Razgovaraj sa njime i posavjetuj ga da nije vrijedi više da se krije .To što se desilo bilo i prošlo je reci mu da je ubica pronađen i da Bilal nema više razloga da se krije. Sve mu je je oprošteno i oni mu daju Besu da ga neće optužiti. Bolje da se preda onako zbog saslušanja da se taj proces završi. I da njega Bilala rasterete te kazne.
Par dana posle dogovora sa nadležnima ljudima ,krenuo je Ćerim put Trpeških brda.Spavao je pod otvorenim nebom i nije ga bilo strah .Nije mu to po prvi put .Krio se i on od nepoznatog, barem prva dva dana nije htio da privuče njegovu pažnju i s time ga natjera u bjegstvo.To nije cilj akcije .Razmišljao je danima kako Bilal sad izgleda ,jer godine i vrijeme čine svoje pa se i čovjek fizički mijenja. Poslije toliko godina provedenim u bijegstvu mora da se izmjenio, nadao se da će prepoznati svoga rodjaka. Poslije par dana provedenih po Trpeškim brdima odlučio je Ćerim da malo dublje uđe u šumu. I nije se prevario odmah na samom ulazu u šumu učinjelo mu se da je vidjeo nekog ili nešto da se pomjera. Mora da je čovjek ovdje divljaci nema. Poslije par minuta ugledao je čovjeka nasprema sebi na nekih pedesetak metara. Nije imao namjeru da se krije od njega uputio se ka njegovom pravcu. Bilal je izašao iz trapa tog dana ,i krenuo je da donese sebi vode i uz put da vidi ima li njegovog čovjeka iz sela.
I on je vidjeo da mu neko ide u susret čovjeka koji mu ide u susret. Po odjeći je zaključio danije njegov čovjek. Sklonio se u stranu i čekao da mu nepoznati priđe ,nosio je sa sobom uvjek svoju pušku. Već je bilo prošlo podne i slaba svjetlost kroz grane se probijala. Bližila se jesen sveže je bilo. Nije dugo čekao i čovjek koji mu se približavao mu je bio poznat.
“Odkuda poznajem ovoga čovjeka, baš mi je odnekud poznat.”
Sam sa sobom Bilal razgovarao.
” Selam alejkum Bilale, kako si?
Pozdravio je Čerim, neznanca više da bi utvrdio zbog sebe da li to osoba koju traži.
“Alejkmu selam, hvala, dobro sam kako ste vi. Sve te gledam a ne mogu se sjetiti ko si. Kao da te od nekud poznajem dobri čovječe” – odgovorio mu je Bilal.
“Rodbina smo Bilale daj da te prvo bratski tvoj Čerim zagrli. Otkud ti ovdje pravo si me obradovao. Pričaj kako si i gdje si dosad bio? Nisamo se odavno vidjeli jedva te prepozna. Dobro mi došao brate, dobro mi izgledaš.
Noć ih je tu zatekla a da oni to nisu ni primjetili. Ni hladnoća im nije smetala kao ni hldna zemlja tog šumskog puta. Dugo su pričali, prisjećali se svog djetinjstva, ženidbi. Nisu krili ni te suze samo su s vremena na vrijeme potezali rukom da ih obrišu. Zaboljelo je Bilala kad je saznao na koje sve moguće načine su partizani maltretirali njegovu porodicu. Sad bolje zna kada su se njegovi roditelji preselili na bolji svijet. Žena mi je ostala sa dvoje djece i kako je znala i umjela borila se za golu egzistenciju.
Nije ga Ćerim pitao gdje se krije niti gdje mu je zemunica ali mu Bilal ipak pokaza u kojem je pravcu i pretpostavljao je da Ćerim zna to mjesto. Nisu ni spomenuli te ratne godine sve dok Ćerim onako uz put prije nego će poći nazad sa izgovorom da ga šuma čeka.
“Ti Bilale kao da nisi čuo da je ubica onog partizana odavno uhapšen.I da te više komunisti ne terete sa onom optužbom.Poslušaj mene matoru budalu predaj se pa nek ti sude samo zbog bjegstva .Mlad si ti još brate djeca i žena te trebaju.Nije za tebe zemunica. Samo da znaš kad se besa da ona se i ispoštuje.Besa je data od strane vrhovnog štaba da te neće ubiti ,pošteno će ti se suditi. Razmisli bolje je dvije tri godine u zatvoru nego ovako po šumama i da te cijelog života traže.Vidi rode”!
Slušao je Bilal svog rođaka, tu priču koju mu je sad ispričao njemu nije bila nepoznata, o tome su mu i drugi pričali. Nije ni tada vjerovao i sad je sumnjao u to.
“Ne znam, ne vjerujem tim zvijerima godinama ali nikad mi niko ne reče ko je pravi ubica i ko mi poturi ono ubistvo. A to je bezbeli neko moj, neko ko me dobro poznaje, hvala mu. Ne kažem da ne ću razmisliti o tome ali otom potom. Odluke se ne donose brzo. Ti mi navrati kad god možeš znaš gdje sam”.
Razdvojili su se uz obećanje da će mu Ćerim češće navračati i da ga ne će prijaviti nadležnom organu.Bilal je je vjerovao u njega. Tako je i bilo posle nekih par dana sreli su se ponovo, donio mu Ćerim malo odjeće i hrane. Vlastima se javio da je sva Trpeška brda prošao a da tog čovjeka nije sreo.Nisu oni njemu vjerovali već su naredili da dovedu nekog drugog doušnika iz sela i da prati svaki Ćerimov korak i da javlja redovno ,njima s kime su ga srećali i gdje.
Ne zadug posle toga krenuo je Ćerim u pravcu brda ovog puta je osedlao svoga konja.Sretali su ga seljan cestom priupitivali su ga gdje je krenuo sa konjem i bisagama ,odgovario bi kratko, poslom do Berana i nastavio dalje. Da bi zavarao trag zbog radoznalih pogleda, skrenuo je sa makadamskog puta i uputio se prema klisuri. Klisura ga je odala, dolje iz sela je bio praćen dvogledom bio je to Isad.Ubrzo se i sam našao preko na drugoj strani sela.Ćerim ga tad nije nije mogao vidjeti jer je prije njega krenuo kao ni vremenski. Ćerim je već bio gore u planinu. Privezao je konja negdje na pola puta i nastavio pješke,posle par sati lutanja šumom stigao je na kraj šume odatle se pružao otvoren prostor i tu je čuo neke glasove .
Toliko se približio njima da je i otvor zemunice mogao vidjeti. Ćerimov glas je prepoznao odmah ali ne i glas mlađeg čovjeka. Nije dugo čekao ubrzo je sazna ko je Ćerimov sagovornik. Dovoljno je je bilo čuti da mu se Ćerim obrača sa imenom. Brzo je shvatio i na vrijeme se povukao sa tog mjesta isto tako neprimjetno kao što je i došao. Od ranog sabaha uputio se komitetu i ispričao im sve je šta je čuo i da je našao mjesto gdje je Bilal imao svoju zemunicu. Krenuše istog dana prema trpeškim brdima Isad im je bio vodić. Da li su mu upustva kako i na koji način će razgovarati sa Bilalom. Naravno ne će ga lišiti života. Negdje iza podne već su bili u bliziniBilalovog trapa .Zemunica se nije vidjela otvor je bio zatvoren i sad nisu znali da li je tu ili je negdje izašao vani. Njih desetak naoružanih vojnika kao i jedan nadležni starješina ostali su na istom mjestu gdje je do juče i Isad bio. Sam je krenuo ka tom čistom prostoru i dozivao Bilala cijelo vrijeme.
“Bilale imal te, ja sam Isad tvoj komšija imal te Bilale! Dolje u zemunici u tom malom skučenom prostoru na dušeku i par ovčih pustećija odmarao se Bilali. Glas nije poznao i pitao se ko bi to mogao da bude. Nije očekivao bilo koga iz sela, znao je tačno ko mu kojeg dana u posjetu dolazi. Ko je to sad vani i ko ga zove.
Ćutao je i dalje, nije se odazvao, groznišavo je razmišljao ko je taj Isad. I odkud on tu možda čak stoji i na otvoru njegove zemunice. Da li je sam, pitao se. Neka ga kad mu dosadi dozivanje otići će u istim putem od’kle je i došao. Ali se prevario Isad se više puta s vremena na vrijeme, poslije nekih sat vremena otvorio je zemunicu. Čovjek mu je bio okrenut leđima i gledao je u pravcu šume. Isad ga nije čuo ali su ga vidjeli vojnici iz šume. Mirno su čekali da se njih dvojica prvo sretnu.
” Ko si ti”.
Upitao je Bilal sa uperenom puškom u leđa nepoznatog.
“Polako se okreni prema meni i bez nekih pokreta u tebe je uperena puščana cijev “.
Isad se okrenuo prema njemu dugo su se gledali kao da jedan u drugog traži sebe. Ili kao da će u onom drugom paru očiju vidjeti neku drugu osobu. Bilal ga se ne sjeća, iako je bio njegov godišnjak nekih četrdeset godina .
“Pitao sam te, ko si i ko te ovamo posla. Šta želiš od mene i da nisi poveo još nekoga sa sobom.”
“Stani Bilale i skloni tu pušku ja nemam oružje a to možeš i da provjeriš Ja sam Isad ,možda me se ne sjećaš ali ja tebe dobro pamtim iz istog smo sela . Daj sad da sednemo lijepo kao ljudi i popričamo uskoro će i akšam pa da me noć ne zatekne u planinu. Došao sam jer su me poslali oni iz komiteta i pokazao u pravcu šume .Tamo su i oni znaju da si ovdje i čekaju te da se predaš. moj ti je savjet da se predaš i bićeš posteđen svega .Sudiće ti Narodni sud za ubistvo onog vojnika.”
“Šta reče čovječe, koje ubistvo misliš na ono što mi podmetnu neko od mojih ,pa onomad mi rekoše da su tog ubicu uhapsili ili je to sve smišljena laž .Otkud sad to !
“Mene ne pitaj možda sam ja i pogrešno čuo ali tu su ti ljudi . Pa će ti oni sve objasniti,tvoje je da samo se predaš. I ne plaši se Bilale ne će oni na tebe pucati .Tu je besa a ti znaš šta to znači. Jedno je sigurno bez tebe ne idu večeras nazad a kome je do puškaranja. Ne budali covječe ne čini pogrešan potez ubiče nas obadvojicu “.
Znao je Bilal da drugog izlaza nema , mora se njima predati . Pa neka mu sude to je i jedini način da vidi svoju porodicu posle toliko godina . Predaj se Bilale sam sebi je govorio.
“Dobro Isade predaću se ! Ti idi reci njima da ću se predati ,eto mene samo da pokupim svoja dokumenta .Brzo ću ja “.
Rukovali su se Isad je pošao u pravcu šume odakle je došao a Bilal nazad u svoj trap. Nije čamio dugo ubrzo zatim je podigao poklopac svoje zemunice, u ruci je držao manji zavežljaj. Tama je već padala planinom je jezdio blagi vjetar i mrsio mu nemirnu kosu. Podigao je kragnu svog vojničkog šinjela i gledao dugo u drugom pravcu šume .Pratio je pogledom Isada on se nije žurio laganim korakom grabio je prema šumi. Neće oni zadugo , neće očameti sa dogovorom brzo će oni po njega doći
Podigao je glavu prema nebu kao da traži zvijezde i mjeseca. Uskoro ću vidjeti svoju djecu i držati ih u svom zagrljaju , prošaputao je .Sa tim mislima ga je i dočekala rafalna paljba .U tihoj noći čuo se samo smrtonosni mitraljeski rafal iz šumarka prema mjesta gdje je Bilal mirno stajao i čekao da Oni dođu po njega. Nije imao vremena da reaguje pokosili su ga rafali. Tijelo je ostalo da leži beživotno na zemlju .
Nisu ni došli da provjere da li je mrtav toliko su bili sigurni u sebe. Potjernica je povučena ubica njihovog saborca je napokon likvidiran. Kroz selo se ubrzo pročulo da je ubijen Bilal Osmanović. Njegovo tijelo ležalo tako danima na istom mjestu gdje su ga u ubili dželati a vjerovao je njihovoj datoj Besi. Od seljana se niko nije usudio otići gore u brda i da potraže njegovo mrtvo tijelo.Nedelju dana posle ubistva tajno su otisli neki hrabri i odvažni Bihorci, zakopali su ga na istom mjestu gdje je i ubijen. Svatili su da je Besa bila i ostala samo riječ i ništa više. Negdje sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka kosti Bilala Osmanovića su iskopane obavljena je dženaza u Trpeškom groblju. Očevici i tvrde da kroz kosti nevino ubijenog Bilala su vidjeli sedamnasest rupa što znači da ga je toliko metkova usmrtilo.
Priča je napisana po istinitom događaju iz Drugog svjetskog rata. Ime ubice i nevino ubijenog Bihorca, poznata su autoru. Ovo je spomen svim nevino optuženim/ubijenim osobama.