Redakcija АUTENTIČNA ENERGIJA RIJEČI
(Povodom pjesničke knjige GALOP mlade Tamare Senić)
Права је срећа, с свједоци смо и изузетна ријеткост да се на једном стваралачком простору, у једном стваралaчком тренутку, у једном непосредном стваралачком чину на прави начин сједини снага младалачке креативне енергије и моћ ријечи, пјесничке, надстварене и неслућене наде. Да, дешава нам се пред невјерним и сумњичавим очима и колебањем ослабљеном душом, догађа се пјесничко зрење коме треба полонити пуну пажњу и подршку.
Ауторка најаве, прве збирке стихова са посве невиним и добробитним насловом “Танго бијелих ципелица” , оглашава нам се сада – чврстим и поузданим ГАЛОП-ом. Да, то је наслов њене нове пјесничке књиге.
“U mom srcu teče Lim,
i Morača,
i Dunav,
i šumi more,
Jadransko,
i još hiljadu nekih
dalekih
kojima se ni imena ne sjećam…”
( T. Senić: Neukroćeno )
Vraća li se to još jednom ovovremeni Odisej iz nepoznate galaksije ponovo na Itaku ili se samo duša pjesnika Crnjanskog obnovljenim snom doglašava iz Hiperboreje?
“Objašnjenje ubija umjetnost” – naslov je prve pjesme u zbirci “Galop”! Poštujući tu njenu misao, trudimo se, poštovani čitaoče, da ovo kazivanje bude samo naš razgovor – utroje: Pjesnikinja, Čitalac i Malo Više Informisani Čitalac razmjenjuju pojedina mišljenja povodom ideja, tema, motiva i pretpostavljenih ciljeva autorke ove knjge. Dakle, to u dobronamjernom poimanju ne треба nikako da se doživi kao narušavanje poretka koji pjesnikinja uspostavlja; naprotiv znači punovažnu podršku njenoj poetičkoj namjeri i dometu. Na taj način, ubijeđeni smo u ovom magičejskom trouglu osijanja ( nadnaravno prisustvo Vladike-Pjesnika ne znači puko pokoravanje već obavezno posebno povjerenje) odgovorno pristupamo sljedećoj pjesničkoj zagonetki: “Šta ima novo?” Ima li stvarno pod kapom nebeskom išta novo, osim novih nadnaravnih moći Poezije?! Utrnula bi duhovna svjetlost sveviđenja da nestane Pjesme. Tamara Senić se, kraj svih neizbježnih tamnih vilajeta i udara nesigurnosti, povremenog odsustva iliti viška (samo)pouzdanja, u “Galopu” dobrano domogla tajanstvenih slika, misli i emocija koje čuvaju gromovitu silu svemoćnoga pjesničkoga Neba i nepoćudne realnosti nepouzdane zemlje.
“Okačim na ruku zastavu
istine,
a kupujem iluzije.
Iznenadim se
kad osjetim gorak ukus u ustima
što mi je poklonio
onaj koji želi da mi posiječe
glavu sa ramena
i posadi u zemlju
( a zemlje nemam)…
( T. Senić: *** )
Bilo bi normalno, i Svetvoritelj je tako odredio, da svako dostojno Biće, posebno Biće dostojno pjesme, ima svoj kutak, svoje parče Zemlje koje se u konačnom može ili mora nadomjestiti parčetom Neba, kao mogućom (do)suđenom garancijom beskonačnosti. To što Pjesnikinji nedostaje zemlja nastaje kao odraz potrebe da se preispita sopstvena tačka gledišta u prostoru nesagledive punoće nadanja. Količina zla koja se u dobu Postpostanja usmjerila prema Čovjeku i Pjesniku nadrasta količinu njihovog grijeha, ali i izazov je i iskušenje koje se razrješava u dijalogu sa Pjesmom kao posebnim vidom zbilje ili Usuda!?
“…Zamisli kako bi bilo
da su naučili da lete
prije nego što su im rekli
da ne mogu,
jer imaju noge…
( T. Senić: Zamisli da im nismo vjerovali)
Da li je neostvarena mogućnost leta uistinu prоpuštena šansa da se stigne iznad sopstvene visine, da se uspije više od sopstvenih mogućnosti? Pjesnikinja postavlja, zaista ozbiljno pitanje kome je odgovor u domenu tajanstva koje je imanencija Poezije, ali i težak zadatak za Čovjeka da se odupre mogućoj katastrofi profanog u projekciji tzv. “vještačkog uma”. Naravno, ovdje se ne misli na puko savremeno tehnološko značenje toga pojma – više, znatno više i znatno prije toga, misli se na nasilje koje primitivizam i nadmoć bezdušnosti neprekidno vrše nad čovjekom kao Bićem kome je dat razum i pravo da se potpuno slobodno, kategorijalno slobodno, koristi sopstvenim umom bar do one granice gdje tzv. moja sloboda ne ugrožava tuđu slobodu, ili još gore, opšte ljudsko pravo na slobodno bitisanje.
“…Na kraju dana
skinem svoju dušu
i želim da je podijelim
lutalicama…”
( T. Senić: Naga )
Usred opšteg bezdušja koje neprestano obnavlja samo sebe ( strahote kloniranja demona – nesаgledive su i neshvatljive čistom umu ) teško je dočekati kraj sopstvenog svijetlog dana bez teških posljedica po dušu, svijest, savjest – čovječnost. Kako da se dočeka novi dan ako je ovaj već uzaludno potrošeni u dobrom dijelu “poklonjen” beznađu lutanja? I to mora do odgovori pjesma, možda ne baš ovog trena, ne mora ni u ovom ni u sljedećem stihu – odgovoriće jednom; budućnost Poezije je nesaglediva datome vidu!
Vjerujemo da su Pjesnici zaista istinski nosioci baklje koja može da osvijetli pute do suštine istine – može građanin Črls Bukovski da bude što god hoće, ali Pjesnik Bukovski jeste poeta vatre i potpuno je svejedno u odnosu Njega i Zemlje da li je ona ravna, kockasta ili okrugla. I potpuno je svejedno hoću li virtuelni ja koji ni samog sebe ne razumijem, moći da shvatim domete riječi koja preko Pjesnika dolazi od Spasitelja. I potpuno je svejedno koliko ima Salvadora, jedan je i jdinstven Dali na svijetu.U korist Svijeta – i ovoga i onoga, ako ih ima. Bez Umjetnosti ne bi nas bilo – ne bi postojali Svjetovi Smisla.
“…Reci mi da je Bukovski
bio obična pijanica,
Dali narkoman.
Reci mi da Zemlja
nije okrugla…”
(Zapali vatru)
I u pjesničkom “Galopu” ( žurba kao mogućnost očigledne ljepote ) ljbav nalazi svoju postojanost, ali istovremeno i realnost sukoba i protivrječnosti doživljenog i željenog. Kroz Poeziju i Ljubav ukazuje se čovjeku mogućnost Spasenja.Od njegove moći spoznanja zavisi kako će i šta da hoće iskoristi – Pravu Ljubav u svoj svojoj punoći i sjaju, ili bespravnu mržnju u opštoj tragici nesgledivih razmjera.
“…Čini mi se…
Jedino što može
povrijediti
više od mržnje
je ovakva ljubav.
Zato te molim…
Ako voliš cvijeće –
nemoj biti cvjećar.”
( T. Senić: Opelo ružama )
“Čini mi se…” – ipak kaže pjesnikinja u uvjerenju da istinski ljubitelji cvijeća njeguju, iskreno poklanjaju i ljube, ali ne prodaju cvijeće. Raduje, stvarno raduje, što mlada poetesa vjeruje u najvrednije ljudsko i nepotkupljivo pjesničko nadanje. U drugačijoj konstelaciji bili bi dovedeni u pitanje i smisao postajanja i validnost Bića Poezije.
Pjesnikinja Tamara Senić je uspješna studentkinja Muzike ( namjerno napisano velikim slovom ) i odani poklonik Umjetnosti. Ritam je sastavni dio njenog bitisanja, a tango u svim značenjima datoga pojma i simbola ukazuje joj se kao pretpostavka neprekinutog slijeda koraka ka svjetlijem snu za čovjeka i više radovanja nego li patnji usred neizvjesne jave.
“…Onda kad odigramo
jedan ples
konačno shvatimo
da Sunce izlazi i zalazi
na istoj strani…”
( T. Senić: Tango )
Tango u prvoj knjzi kojom pjesnikinja najavljuje sopstveni dolazak u neizvjesni Svijet Pjesme, Tango i sada kad pjesnikinja uz dobrog partnera imena Život smjelo nastupa na podijumu koji obavezno mora da bude okrenut suncu. Nije pjesnikinja kriva ako sunce nije baš uvijek na pravoj strani.
“… – Iskipjeće ti kafa…
– Pa šta, skuvaću drugu.
– I napravićeš nered.
– Počistiću.
– Prevrnućemo šoljice?
– A da, ipak, prevrnemo svijet?
( T. Senić: Da stavim kafu )
Da, Tamara, daj da popijemo kafu, da završimo naš trojedan, trojednaki Razgovor; nedostaje nam još jedan partner da zaplešamo TANGO – probajmo i to, opet utroje. Dok se svijet ne okrene – prema pravoj strani Sunca. Dok jahači apokalipse zamijene smjer i ritam kasa ritmom Galop-a. Ili dok se Sunce ne okrene prema pravoj strani svijeta .
Podgorica, 7. o8. 2016.g. Perivoje Popović
