Redakcija ODABRANA POEZIJA DINE MURIĆ
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista.
Dina Murić, rođena 1982. godine u Rožajama (Crna Gora), je pjesnikinja, esejista i filmski scenarista. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010.godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču, Austrija. Jedna je od najplodnih pjesnikinja i scenarista današnjice možda pomalo (neopravdano) zapostavljena u Crnoj Gori.
Poezija i proza Dine Murić umnogome podsjeća na djela proslavljene francuske pjesnikinje i scenaristkinje Fransoaz Sagan (1935-2004). Njeni stihovi slijede njen cijeli život, nejn sjaj i raskoš ,,velikih gradova.“ U stihovima Dine Murić ta erupcija emocija, melanholije, nježnosti, patnje, stradanja, vječitih borbi i traganja za životom i smrću. Nema čitaoca koji u stihovima Dine Murić neće pronaći i dio sebe u njima. Dina Murić svojom je meditativnošću, duhovnošću i mudrošću otvara sasvim nove puteve u modernoj poeziji. U vremenu kada dominira svijet mladih bez volje za čitanje na uvjek trusnom Balkanu njeni stihovi su istinski i jedini svetionici u našim fizičkim i duhovnim, i moralnim posrnućima. U fokusu idealnog ali promijenjenog, nestalnog i izgubljenog svijeta ,,savremene Evrope.“ Parabola jer sjenka njenog egzistencijalizma koji sam po sebi predstavlja samo odraz prošle stvarnosti u kojoj se nalazi esencija autorkinog bića. Tako se u pjesnikinji radja samospoznaja o prolaznosti nakupljenog iskustva koja vodi u tugu i melanhonliju a ne liječi se ,,novim rajom“ već ličnom poetskom ispunjenošću, jer je pjesnikinja svjesna svih vrijednosti koje je njena porodica utkala u njoj i koji su joj putokazi i vodiči na nemirnim raskršćima Evrope. Zato sa posebnim zadovoljstvom predstavljam izbor iz njene nove poezije.
Olga Langfelder i djevojčica bez imena
٭٭٭
Snijeg se topi na mom otvorenom dlanu
Sve ovo nema više neki pretjerani smisao
Udisaj pa izdisaj
nijemost pogleda i laganje
da će se jednoga dana desiti nešto
za nekoga od nas
U sebi nosim tegobu
tešku kao stotinu tegova
mračnu i hladnu kao najtamniju noć
Ne znam kako da je iskažem i znam da neću moći
Ovo je taj svijet ljudi o kojem noću u pećini
svojoj djeci pričaju prestrašene zvijeri
Ovdje ispod napuklog asfalta vire skeleti
razbacani, oprljani tamnom zemljom i nepoznati
Usta hoće da kažu
ali strašno je pa zanijeme i počnu panično pjevati
Uspavanku, tihu i promuklu
jer duša vapi za snom
A gdje si u svemu tome bio ti?
Zašto nisi ispunio obećanje koje si krvlju ispisao
na fasadi rafalom unakažene zgrade
u buntovničkom kvartu naše mladosti
Sinoć te sanjam
Dok te pratim sjetnim pogledom
nestaješ iza ugla zgrade
Kada te sustignem
vidim da ti lijepa glava krvari
I tako po ko zna koji put
Sahranjujem te
No, ne plačem, jer davno sam te izgubila
na obalama gradova kojih neće biti
na stranicama knjiga koje neće čitati
U pjesništvu tuđih ulica
٭٭٭
U smrt je otpratio tuđu djecu
otac jedne nepoznate djevojčice
Taj nevini lik je prašnjava slika moje majke
jer sve su bile djeca
Mršavi djevojčurci sa knjigama u rukama
što ih spuste na kamen
dok na Limu peru veš
Utvare ih vabe sa druge strane rijeke
da odjave, da ih ne bude
Opkoljavaju ih i one padaju u kristalnu vodu
Nepoželjne!
Sjećam se prozora susjedne kuće
siromašno uređene dnevne sobe
i okruglog nožem izrezbarenog stola
njene kratko ošišane kose
njenog strašnog vapaja
njenog mršavog tijela kao u dječaka
koje slomljeno leži na šarenom tepihu
Sjetim se!
Pa se u grču probudim iz kvasne postelje
i satima čekam na razbijenom prozoru
Sinoć sam ponovo hodala uskim ulicama grada
bijesna, tragična, lažno nasmijana
U kvartu vila, vidjela sam lijepu kuću
na pločniku tablu zlatne boje sa imenom Olga Langfelder
Vidjela sam mladu Olgu
Kako pleše uz muziku Fred Astera
topli zvuci se gube u naletima vjetra
ali gusjenica puzi njenim lijevim obrazom i dolazi do oka
Čini mi se kao da mi govori
„Pao je Jura Soyfer“
„Poezija je ono što se naslika na zaparenom staklu“
A potom ponosno odlazi u Kristalnu noć
٭٭٭
Ko je uzeo djetinjstvo bezimene djevojčice?
Znate vi to
I zato vas optužujem
Jer dok nevino tijelo utanja u plavičastu noć
na tv ekranu u susjedovoj kući
odvija se fudbalska utakmica
Mi znamo
Gdje je bila španska kraljica
Dok je krv tekla ulicama Kordobe
Tamna i lijepljiva, zanosna
stilski uređena klanica
Sve dok pločnik više nije mogao da upije krv u svojim otocima
te se počela razlivati po ćoškovima
i natapati ćilime niskih kuća
٭٭٭
Djevojčica stoji na stepeništu nedovršene kuće
Glava joj je nakrivljena u stranu
lice spremno na plač
Pored nje je starija sestra u plavoj prevelikoj haljini
sa osmjehom punim nade
sa princezačkim naklonom prema kameri
Otac je fotograf
Mlad je, neustrašiv i vječan
Kome je potrebno više od zlatnog kaveza
kome je potrebno ono što drugi imaju u dalekim zemljama
San
te buđenje uz okrutni zvuk realnosti
u kojoj padaju bombe moćnika
hodničko ogledalo se lomi od potresa
٭٭٭
Njen lik me oduvijek zove iz vakuma
u kojem završavaju žrtve pod asfaltom
zove me sa snježnih vrhova
i iz istinskih osmjeha slučajnih prolaznika
Bilo joj je osam godina
nije imala majku
ne znam joj ni ime, jer je nisam pitala
sjećam se samo njenih očiju
jer nisu mogle ostati djetinje
Njoj je posvećena ova pjesma
I Olgi koja je rođena u Baumgarten vili
u četrnaestom distriktu
A umrla u Birkenau (koncentracioni logor)
I vama nestala generacijo
vaš zadnji izdisaj desio se onoga dana…
Ali ne plačem
jer davno sam vas izgubila
na obalama gradova kojih neće biti
na stranicama knjiga koje neće čitati
u pjesništvu tuđih ulica
