Omer Ć. Ibrahimagić: Koljenović

Ako ćemo pošteno, ni sam ne znam otkud u meni taj feler. A feler je, nema zbora, jedan kroz jedan. Mati se nije nikome podsmijevala: čak ni svojoj svekrvi, a mojoj neni, iza leđa. Ocu je ruganje bilo čista sramota. Prijek, sve bi pogledom i psovkom rješavao, nije ni pridike držao. Ni sestre to nisu radile, braća pogotovo.

Može biti da sam ovu naviku poprimio od očeve tetke koja se nikada nije udavala jer nije znala za riječ taman. Proscima bi vazda nešto ili zafalilo ili preteklo. Te ćelava glava, te krnjavi zubi, te klempave uši… Jedan „nije imao ni gaće na štapu“, drugi je bio „do pod nebo“. Treći se, neozbiljan, smijao previše, a četvrti, tužan, gotovo nikada. Za petog je pričala da ne zna šta mu ne valja, ali da zna da toga ima hejbe. O jednom Hakiji nije ni govorila da je nizak već da je kratak. Staviš li mu u guzicu kredu, sve će njome ocrtavati trag po putu kako bude hodao!- dodala bi, sigurna. Godine su joj prošle u traženju i nalaženju onoga što nevalja na drugima. Tako je, čak i pod stare dane, uspjela ostati sama.

S njom sam volio zasjesti i zapričati se. Pa bi mi opričala svašta. Nešto sam slutio, za nešto ni čuo nisam. Najvolio sam kad bi opleli po ljudima, onako ljudski. Od glave do repa. Te ovakvi su, te onakvi su, jadni li su, pomoći im niotkuda nema! Vrijeme je letilo ko ptica lahkokrila, toliko ih je bilo lijepo kuditi i olajavati. Znao sam da po vascijeli dan štucaju pitajuć se ko li ih i gdje spominje? A uživao sam što ne znaju da to radimo tetka i ja.

I još nešto. Kada bi se njima izrugivao, sebi sam bivao nekako sve ljepši. Rastao bih ko iz vode bistre, krupnjali bi mi mišići, zubi moji postajali bjelji, a nos orlovski. Oči su, ko u jastreba sijale, a čehra bila sve gospo’skija. Što ono jednom riječju kažu, glavit. Još bi se pogledaj u ogledalo, a ono ne laže. Nije ni onu vješticu iz bajke. I na njemu je sve bilo onako kako se i meni samom pričinjavalo. Pravi pravcijati koljenović.

Boga mi, osladio se meni takav život, izistinski. Zato sam ga, ne sluteći, dosoljavao ukućanima. Mati nije odobravala, oca bi gnjev očinski počesto iz takta izbacio. Sestrama i braći nije bilo pravo kakav sam. Durali smo se, u naduravanju su nam i prolazili dani, a vala i godine. Na školi sam imao nekoliko drugova i drugarica koji su me prihvatili ovakvog kakav jesam. Morao je u društvu biti i neko ko najviše plete i raspliće po drugima. „Slađa je od meda ona što iza zubiju ostane!“- savjetovala bi me mati, nasamo, a opet na uho. Haman je njoj najteže padalo ovo moje ponašanje.

Ono što jest-jest, kroz godine sam se promjenio, nemalo. Ne bi valjalo da sam ostao „muška tetka“ jer bi tako postao „muško žensko“. To nisam ni kanio. Malo po malo, naučio sam se i da odšutim, ali bi me tada sve nešto zajmilo, grickalo, čopkalo, kidisali bi srsi uz mene-niz mene, znojio bih se, crvenio. Ne bih izustio ni riječ, iako su nekad svi pogledali u mene da vide šta će i kako će biti. A moja se usta, začudo, ne bi ni pomaknula.

Otkako sam se oženio, još sam više svikao na šutnju. Namirio sam se, svaka joj je bila zlatna. Kako bi ja zausti pa progovori, ona bi odmah imala svoje mišljenje, obično suprotno. Sprva, te za ovo, te za ono. A kasnije, za sve živo i mrtvo, i za ono što se još ni rodilo nije. U kući je, mira radi, bilo mjesta samo za jedan takav glas. Koji nije bio moj.

Prestao sam se gledati u ogledalo, nestalo je onog koljenovića. Iščilio. Samom sam sebi bio smješniji, ljudima sam, istovremeno, izgledao sve mudriji i odrasliji. A ja sam ih samo nastavio ismijavati u sebi i to mi je bilo sasvim potaman. Nije mi trebao niko drugi da sa njime ruganje dijelim. Svikao sam na to moje u meni kao na davno opleteni džemper, koji prijanja tačno gdje treba. Koristio sam majčin savjet, ali i dalje bi, s vremena na vrijeme, morao po nekome raspaliti „da se sve puši i klokoće“.

Sve do jednom. Vraćao sam se iz varoši, pazarni dan bio. Posrkao sam kahvu-mahsuziju, dvicu i sikterušu pa poš’o da se curiknem. Polako, bez srkleta, sve nogu pred nogu.

Na Malti vidim jednog Fikreta iz drugog sela, nevidio ga jače od godinu. Osušio se, nešto doš’o tanak ko Salkin parmak. Počnemo pričat’, svojta smo. Po običaju bi da čučnemo. On nemore, klinast, a mlohav kakav jest, nekako se samo presamiti. Šta ću, ja najvolim čučnut, takav sam pravljen. Dok čučim, gledam njega, smiješnog, glave i očiju zavrnutih u nebo. Sav mi iglast spram Sunca okruglog. Malo-malo, eto ti kraj nas i Muje. Njemu desnu cvoliku prebilo kad je mlad bekrijo. Zdrava mu ikserica, a druga noga, desna, ona što je na svoju ruku, okserica. Spusti se i on, herlav, na jedvite jade. Sad smo, ko biva svi, na ravnoj nozi. Baš ko i ja, i Mujo zavrne glavu u nebo dok pogleda u Fikru presamićenog. Helem-belem, troje nas je na kamari i besjede ne manjka. Nije puno prošlo, dovaljaju se i oni blizanci iz Đulića što su ko jaje jajetu. Primakoše se, škembavi i zadihani. Smiješni mi, jajasti, spram Fikreta, klinastog i Muje, oksastog. Zamal’ da i oni ne čučnu. Ali i ne stoje. Nego ko da su se zaustavili neđe između. S rukama na koljenima, othuknu pa puste avaz.

Baš tako. Dvoje čuči, glava svrnutih, jedan stoji, ma ko na kant, ostala dvojica ‘nako. Ja ih gledam, nezgrapne, a sebi sam sve više ko starinski glumac, lijep-prelijep. Krene eglen bez kraja. U divan i po se, pošteno je kazat, pretvori. Da je još bilo i malo parica, umal’ pa i teferič! Vrijeme ne stoji i dekike idu. Otegne se priča i na gujavicu počne ličit.

Hoćemo’l-hoćemo!

Oni hafifni ustadoše, a i ja, ko biva, nakastio. Kvrcnu nešta u koljenu, spopade me slabost, klonu noga, iskrivi se, ko da je Mujina. Strnu od pola. Opet bi da se osovim, al moje koljeno ko da nije u mene već u nekog drugog. I ne sluša. Samo se presamitim, poput Fikre, i budem ni tam’ ni vam’, baš ko škembavi blizanci. Eto, da mi ne bi svojte i ahbaba, hafifnih kakvi jesu, ja bi vječno čučeć’ ost’o. Tako mi i treba kad se hoću rugat’! Samo sam sebi valj’o dok mi se samo nije kazalo da nevaljam.

Sad šutim, čak i u sebi, dok stavljam gavez da izvuče tegobu. Šta ću, hećim pregledao pa poručio! Dosad nije zgoreg. I više čučat’ ne mislim. Jok. Nemam sto koljena već dva.

Ih, da su i dva u  glumca i koljenovića!

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je publicirao pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima i listovima: Kratki spoj, Zmaj od Bosne, Večernje novine, Kabes, Svijet, Most, Front slobode, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija i Motrišta.

Publicirao je knjige:

– «Boje Sunca» (proza, 2000.),

– «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008.),

– «Obične riječi» (poezija, 2012.),

– «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.).

Koautor je prve zbirke poezije ljekara-liječnika u Bosni i Hercegovini «Šest bijelih mantila». Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.-2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija (Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana)» (Zagreb, 2012.).

Nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).

Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli. Docent je Univerziteta u Tuzli i doktor medicinskih znanosti. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.

Istaknuta slika: Foto: Dejan Bogojević, Valjevo (Srbija)