POETSKI OBELISK MUNEVERE SUTOVIĆ
,,PISMA MAJCI KOJA ĆE ČITATI POSTHUMNO”
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Zahvaljujući neumornom posleniku kulture i direktoru Centra za kulturu Rožaje Beći Kujeviću ovih dana je iz štampe izašla prva zbirka poezije Munevere Sutović i zablistala na poetskom nebu Crne Gore. Centar za kulturu Rožaje nastavlja svoju plemenitu misiju ka afirmaciji najljepših vrijednosti savremene kulturne scene.
Munevera Sutović predstavlja darovitu pjesnikinju Rožaja koja već duži niz godina piše, a pojavljuje se sa svojom prvom zbirkom poezije koja nosi naslov ,,Pismamajci koja će čitati posthumno.” Kada neko zakoračiu čarobni i mistični svijet poetike, u njemu pronalazi tajanstvene puteve često nedokučice ,,običnim smrtnicima.” Na samom uvodu u zbirku se, kroz poetsku sublimaciju, izražava kao traganje za sopstvenim identitetom, jezikom, domovinom, žrtvom, razotkrivanjem smrti i govora o njoj. Pjesnikinja ne može da čeka, želi da probudi poetsku masuumrtvljenu običajima, stereotipima prošlosti, ona djelujekao vješt narator koji vas vodi kroz sopstveni performans. Nije slučajno što pjesma koja otvara zbirku „Domovina“ počinje nizom pitanja i razmišljanja, u kojoj se traži sloboda postavljaju se pitanja, ali i teži ka odgovorima.
U pjesmi ,,Jezik” kaže:
Odriču me
U zemlji živih
Na polju lala
U plesnim salama
Ne primaju me ni
Na napuštenim grobljima
Znaju da sam kradljivac njihove tišine
Jezik je ono čemu težimo, ono što naučimo tokom odrastanja od naše majke. Taj jezik prati Muneveru Sutoviću svim njenim pjesmama dajući im posebnu težinu. Pjesnikinja je potpuno ukorijenjena, potpuno vezana zasvoj maternji (bosanski) jezik koji je othranio i stvorio. Muneverina poezija je melodični naboj vezana za podneblje sopstvenog kraja. U filozofiji misao je prva dok je u poeziji jezik na prvom mjestu. U poeziji Munevere Sutović estetskise oblikuje poezija, a autorkine ,,ispovjesti” su satkane kroz vrijeme, ali autorka ne želi odustati jer ima autentičnu žudnju i potrebu za stvaranjem. Kod autorke nadvladaju povremeni tonovi gorčine. Autorka svoje tanane stihove iz sfere intimnog doživljaja predstavlja kroz emocinalne društvene ali i lične principe. Poetska forma autore jemistično-složenog karaktera a nastala je kao plod njenihpromišljanja. Igra pjesničkih sjenki je potpuno ukorijenjenau njen stil.
U pjesmi ,,Groblje očeva” autorka ističe:
One ne daju sjenkama
Našeg rođenog mjesta
Pa nam je ova aleja
Groblje naših očeva
Ipak divno se čuje šuštanje
Očešljanih listova.
Kada neka pjesma hoće da na poseban način ispolji unutrašnji lirski segment ona potraži i pronađe ono porodično utočište, odgovarajući trenutak umne sintagme pjesnikinje koji će je transformisati i prevesti u riječi, itako donijeti u svijet ,,uređenih aleja.” U interferenciji pojedinačnog uma i beskrajnih polja lične savjesti čije ćemisli (ideje) iskazati samo jedan dio, nastaje sve što seriječima može izraziti. I naravno, ne samo riječima. Sve slike žele da budu naslikane, a one su odraz specifikuma autorke koja to proživljava. Lirski mozaik trenutaka i raspoloženja razotkrivaju žensku intimu, senzibilnost i senzualnost. Poezija kao vizija pejsaža i drugih motiva sopstvenog doživljaja ne umanjuje, ni u kom slučaju, bogatstvo duboko proanaliziranih metafora, personifikacija, antiteza, epiteta iostalih stilskih figura. Njena dodatna vrlina je u tome dasnažno podržava sigurnost ravnoteže stihova.
U pjesmi ,,Smrt trinaesta” pjesnikinja kaže:
U podrumu je
skrivala ranjena vojnika
Ne znam da li je voljela Boga
Pustio je da umre dvanaest puta
Utroba je na kraju izbacila dvoje
Poslije onog kopileta sa groblja
Muž tako zvao ga je
A ona ga privi sebi na njedra
Tu i umrlo je.
Da li u ovoj pjesmi ima pobjednika – nema, svi suporaženi u svijetu nepravde stradanja, ropstva i izdaje. Prepliću se različiti tonovi užasa nad nevinima. Pjesnikinja ostaje bez reiječi kajanja, bez poruke, smisla a ima li Boga pita se u sebi. Smrt je odgovor na brojna pitanja i teorije tokom života. Onaj koji ostaje iza umrlog, kivan je, jer propada kroz svjetove sopstvenog nihilizma. Izvornost često bolnog postojanja, i poneki tren nade igra su riječi autorkinog alter-ega. Misli su slobodne i lutaju po stihovimađe ostavljaju svoje tragove. Autorkina poezija je zato otvorena za različite interpretacije i krajnji (subjektivan) pristup čitanju. Oni koji čitaju moraće da slažu fragmentekoji su dio životne slagalice. Tematski, radi se o dubokorefleksivnoj poeziji, prepunoj simbola i pjesničkih slika, bilo da su one vizuelne, zvučne, taktilne. Epiteti u pjesmama stvaraju sjajne metafore, a onda pretvaraju cijelu pjesmu u alegoriju. Uporedbe i kontrasti, vrlo čestouz korištenje hiperbole, stvaraju gotovo u većini pjesama paradoksalne situacije, praveći snažne zaokrete i pobijajući nerijetko zakone logike. Siguran sam da će sami sadržajzbirke ,,Pisma majci koja će čitati posthumno” izazvati pažnju čitalačke javnosti, a sama pjesnikinja biti jedna od značajnijih na planetarnom nebu Crne Gore.
U samom predgovoru knjige Beća Kujević daje osvrt sa naslovom ,,Rožajski univerzum poetske misli”:
Rožaje, taj maleni kutak sjevera Crne Gore, je kroz svoju dugogodišnju istoriju dalo brojne i istaknute umjetnike, slikare, pisce, pjesnike, muzičare. Posebna radost je kada mlađe generacije doprinose da naša kulturna baština Bošnjaka nastavlja tu tradiciju i čini ove prostore i ljepšim i bogatijim. A bogastvo je uvijek u pisanoj riječi. Munevera Sutović pripada pjesnikinjama čiji poetski univerzumnadmašuje sve stereotipe moderne današnjice. MuneveraSutović nije anonimus, makar ne u rodnim Rožajama alini u Crnoj Gori i Sandžaku. Moja je skromna misija da jepredstavim na pravi način onako kako to ona zaista zaslužuje.Njene pjesme bi, prije svega, trebalo shvatiti veomaozbiljno, stil im je rafinisan, zapravo prilično emocionalan,i na momente složen sa pažljivo biranim sintagmama, iakose radi o poeziji koja je po svojoj funkciji okrenuta, to jest usmjerena, na čitaoca kao glavnog konzumenta. Međutim,svojim kvalitetom i elegantnim stilom, nadilazi mnogepjesničke zbirke današnjice. Možda će vam se učiniti natrenutak da sama autorka sa čitaocem želi da podijeli svoježivotno iskustvo, ali treba svaku pjesmu doživjeti iz ugla pjesnikinje a takva promišljanja su najteža.Ono što pjesnikinju Sutović ipak izdvaja je česta ironija, bez gubitka intenziteta poruke svake pojedine pjesme i većibijeg ka onom misaonom, emotivnom u prirodi svakoginsana. Iza njene poetske fascinantne slike krije se sudbinaukletih (ženskih) pjesnika. Njena sudbina su njeni stihovpuni bolne i gorke istine.Ona svojim jakim autentičnimstilom pripada onim skrivenim pjesnicima koji žive u,,sjenci” malo li je neshvaćenih pesnika, čije su pjesme bolnispomenici ljudske nesreće, česta sudbina pjesničkog usuda.U poeziji autorke prisutan je semantički konkretizam za kojise obično kaže da on zagovara profilisano umno pjesništvo,to jest stihove povremeno prošarane misaonom logikomkao i zvukom sa slobodnim asocijacijama. Pa i samokorištenje posebnih stilskih izraza u poeziji daje posebanbljesak poetike. Na mjestima gdje pjesnikinja koristiposebne emocije, otvaraju nam se horizonti, harizmatičnost se okreće i briljira, vešeslojnost i višesmislenost postajeudarna snaga njenog pjesničkog izražaja.
Zbog mnogobrojnih književnih činilaca, ali nadasvezbog originalnosti i virtuoznosti ove pjesnikinje koja vas vještom rukom spisatelja navodi na razmišljanja o svemu do sada poznatom, čineći da budi svijetlo u vama i poglediz nekog novog ugla, toplo preporučujem ovu knjigu za čitanje. Ovo je poezija koja se stvara za sva vremena. Munevera Sutović je iz rožajskog univerzuma i okruženja predstavlja kristalno stanje istine, odričući se stereotipa da je žensko pismo neprepoznato. Sutovićka je pjesnikinja pobune protiv tog primitivizma, ona je pjesnik, poslanik mira, koja u svojim stihovima nosi magiju koja se nalazi u njenoj poeziji, ali i u svakom od nas.