Redakcija Na zadovoljstvo ljubitelja umjetnosti i zaljubljenika u staro Rožaje koje je netragom nestalo svjetlo dana su ugledale dvije monografije profesora Ahmeta Ademagića, ”Rožaje mog djetinjstva II” i ”KULA” koje između korica kriju poput starih begovskih sehara najvrednije decenijama brižno čuvano blago.
U drugom dijelu monografije ”Rožaje mog djetinjstva” na 160 strana profesor Ademagić nam otkriva čak 369 fotografija Rožaja, enterijer i eksterijer stare rožajske kuće… Fotografije su nastale između 1938. i 2019. godine. Kao i u prvom dijelu ”Rožaje mog djetinjstva” i u drugom dijelu čitaoci će imati zadovoljstvo da pročitaju 60-tak priča, anegdota i zapisa profesora Ademagića, kao i da pogledaju brojne njegove akvarele i crteže.
Poznati rožajski slikar je ovu svoju drugu knjigu posvetio roditeljima Mustafi i Džemili Ademagić kojih se sa zahvalnošću sjeća zbog srećnog djetinjstva, školovanja i uopšte lijepog života koji je proveo u roditeljskoj kući u Kurtagića mahali koja je porušena, a zatim i u Barmahali u Rožajama gdje i danas živi.
Ahmet Ademagić je rođen 1945. godine u Rožajama. Školovanje: Škola za primijenjenu umjetnost 1967. Sarajevo, Viša pedagoška – Likovno vaspitanje 1972. Priština, Filozofski fakultet – Istorija i istorija umjetnosti 1975. Skoplje, Filozofski fakultet – Istorija i istorija umjetnosti i Arheologija 1986. Skoplje. Imao je više samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Radni vijek je proveo kao profesor u gimnaziji ”30. septembar”. Dobitnik je opštinskog priznanja ”30. septembar” 2013. Rožaje. Njegova umjetnička djela se nalaze u brojnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu.
Glavni, tehnički i grafički urednik monografije je prof. Asmir Ademagić, likovni urednik prof. Azra Kardović, a kompjuterska obradu teksta potpisuju Adea Ademagić, Anela Bejtić i mr. Meliha Kardović.
O slikarstvu profesora Ahmeta Ademagića u uvodu monografije ”Rožaje mog djetinjstva II” mr Aldemar Ibrahimović je zapisao:
Još kao srednjoškolac čuvene Škole za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, pokazao je izuzetan talenat i zanimanje za slikarsku tehniku akvarel, što će mu preokupacija u radu biti kao studentu
Više pedagoške škole – likovni odsjek u Prištini a kasnije i za vrijeme studija Istorije i istorije umjetnosti
u Skoplju.
Sve svoje likovno obrazovanje i iskustvo, nesebično je posvetio učenicima radeći kao profesor likovne umjetnosti u Gimnaziji “30. Septembar” u Rožajama.
Želja za samousavršavanjem i obogaćivanjem svoga znanja, navelaga je da u toku rada upiše i
završi na Filološkom fakultetu u Skoplju – Istoriju umjetnosti i arheologiju, što je upotpunilo
njegovu znatiželju i interesovanja za kulturno nasljeđe i tradiciju, prije svega na prostoru
svog rodnog grada pa i šire.
O njegovom stvaralaštvu i pedagoškom radu svjedoče mnoga priznanja i nagrade, kako učenicima tako i njemu samom. Nesebčnim i predanim radom, uspio je udahnuti i razviti ljubav za likovnu umjetnost mnogim pojedincima koji su danas uspješni likovni stvaraoci. Paralelno svom stvaralačkom i pedagoškom radu, bavio se mnogim hobijima, koji su i te kako značajan segment njegovog bića i
stvaralaštva uopšte.
Pomenut ću samo nemjerljiv doprinos u sakupljanju i izradi fotografija starih Rožaja nastalih
u drugoj polovini XX vijeka. Period u kojem je nestajalo i nestalo, sve ono po čemu je Rožaje
bilo prepoznatljivo i upoređivano sa mnogim sredinama na ondašnjoj turističkoj mapi
Jugoslavije (Dubrovnik, Perast, Kotor, Prizren, Kruševo…) – zapisao je Ibrahimović.
Ibrahimović dalje piše: ”Svijest o prostoru i vremenu u kojem živi i ljubav prema svom gradu, motivisala je Ahmeta, kao nikog u to doba, da napravi na stotine crno-bijelih fotografija, koje su danas zlata vrijedne i dostupne svima onima koji se sada bave pisanjem tekstova i knjiga o čaršiji koja je nestala…
Kao što sam kazao njegov stvaralački slikarski opus bazirao je u tehnici akvarela. Tehnika za koju mnogi stvaraoci tvrde da je najteža slikarska tehnika, jer ne trpi ispravke i dorađivanja. Umjetnik mora vladati pigmentom i vodom na vlažnom ili suhom papiru uz razvijen i istančan osjećaj.
Osnov Ahmetovog stvaralaštva je duboko oslonjen na tradiciju i kulturu svog zavičaja u kojem je proveo cijeli svoj život, opisujući motive starih urbanih cjelina. Strukturu njegovih slika čini tačan i suptilan crtež kao i nježni, prozirni nanosi boje koji opisuju ambijentalne cjeline i detalje starih Rožaja izuzetnom lakoćom i vještinom.
Ahmetove slike, osim nesumnjive likovne vrijednosti imaju i vanserijski dokumentarni značaj jer na najbolji način svjedoče o jednom vremenu i neumoljivoj prolaznosti vremena i prostora u kojem je autor proveo cijeli svoj život, posvećujući mu se svim svojim bićem, iskreno i bez ikakvih kalkulaciaja.
Dakle, professor Ahmet Ademagić je jedinstvena i neobična stvaralačka ličnost, koja se može opisati kao veoma temperamentan, srčan, pa čak ponekad i plahovit ali izuzetno iskren, odgovoran i nemjerljivo častan čovjek. Vazda imajući svoj cilj i neprikosnoveni stav, po čemu ga kao čovjeka i stvaraoca i prepoznajemo”.
Prof. Anela Bejtić je u novoj monografiji ”Rožaje mog djetinjstva II” evocirala uspomene na djetinjstvo provedeno u ateljeu svog oca: ”Još od djetinjstva emotivno vezan za motiv kule, kao svog doma od kojeg je grubo otrgnut, slikarski definisanom tematikom motiva kule, održava je u životu na svojim slikama u umjetničkoj karijeri punih 60 godina. Kula koja se provlači u raznim varijacijama i koloritu, naročito Ganića kula koja je dio njegove simbolike kao tvrdi bedem brani se vremenu i debelim zidovima štiti njegova sjećanja iz djetinjstva. Akvareli kule su nastajali u porodičnoj atmosferi na podu dnevne sobe, koja bi po potrebi bila zatrpana papirima i bojama i raznim drugim slikarskim alatima i materijalima, pretvarala se u privremeni atelje. Znatiželjno sam gledala svog oca kako sjedeći na podu zadubljen u jedan poseban svijet stvara akvarele. Na početku su to bile samo skice. Neke čudne linije su vijugale po papiru a onda su na kraju dobijale svoj konačan oblik i tek tada mi je bilo jasno zašto su baš tu postavljene. Sa užitkom sam posmatrala svog oca dok slika diveći se nastajanju tih slika, koncentrisano pazeći na svaki njegov pokret kojim se na slici dešavalo nešto novo. Miješanjem boja nastajale su nove, koje su nalazile svoje mjesto na slici. Posmatrajući svog oca dok radi i sama sam željela da stvaram umjetnička djela kao on. Arhitektura starih Rožaja je omiljeni motiv na slikama mog oca koji na taj način doprinosi buđenju svijesti o značaju očuvanja kulturnog nasleđa. Nisam razumjela zašto moj otac ima mnogo autorskih fotografija „starih kuća“, koje je godinama neumorno i nepokolebljivo fotografisao i sakupljao. Odrastanje mi otkriva mnoge stvari koje su nam bile nejasne ili nepoznate pa sam tako shvatila značaj tih zbirki fotografija vremena koje polako nestaje sa nestankom tih kuća koje su ostale da žive samo na babovim fotografijama i slikama i da svjedoče o jednom vremenu i načinu života.”
