Poezija Adnana Sijarića

Adnan Sijarić

.  .  .

.

Rekla je: „napiši ljubavnu priču!
Zašto svu tamu svijeta u svoje čudne riječi sasipaš?
Pusti ratove!… Lijepo pišeš – ali o ružnim stvarima.“
Ja se branih, govoreći da tako mora biti
– ZABORAV se ovdje piše velikim slovima…
Ljudi brzo, tužno brzo zaboravljaju.
„Znam“ – skoro se naljutila. – „Ali u ovim zlim danima
željni smo ljubavi, a ne stradanja kojima si zaluđen…“
Ćutao sam. Već sljedećeg jutra krenuh pisati
ljubavnu priču… I bila je ljubavna, nekoliko poglavlja,
a onda se strast uzjogunila, uzevši pero pod svoje,
porađajući istinu i stradanja.
„Baš ne umiješ pisati o ljubavi…“ – rekla je tiho, kao da sudi,
bacivši ljutito moj rukopis na pod; odlazeći bez pozdrava…
Opet sam ćutao, i prestao pisati…
Deset godina!

.

.  .  .

Opet smo se sreli, slučajno ili – ko zna?

Bio sam kamen, a ti ista, puna života.

S prvim dodirom dlanova prepoznah

toplinu vremena kog nemarno sagorismo

one noći kad sam otišao, kad ništa nisam znao.

Tražio sam te, neprestano,

nebrojena zgarišta prevrtao,

mrak pio iz utroba davno zaboravljenih sanjara,

i posrtao kad god bih te prepoznao u bilo čemu.

Godine su vrištale u meni

dok sam trapavo koračao šarenilom smisla.

Ljudi su čudne pjesme pjevali

– svi su ih slavili, ne znajući šta donose sobom.

A meni je trebao samo tren ispunjen tobom,

pa da zaškripim starim ulicama.

Opet smo se sreli, i to je dobro.

Skinuću okove s polumrtvih tišina,

i tobom obojiti sve što mi nedostaje.

.

.  .  .

Lako je umrlo vrijeme, zagrljaj proljeća.

Po suhoj, nemirnoj nadi

migolji grcav plač slabih duša.

Smrt ne bi bila tako teška da nije tog plača.

U gomili uzaludnih promišljanja

iščezao je sjaj kolebljive vjere.

Vrište trave, i rijeke…

I dobro je biti gluh! I slijep!

Sva osjećanja trepere lukavštinjom

i koristoljubljem… Šta se to zbiva?!

Samo Ona, živa,

toliko živa da ne osjeća blizinu raspeća,

s dvije krhke srne u očima i crvenim

saonicama u srcu,

nikada neće umrijeti u meni!