Srijeda, pijačni je dan. I ja obavezno odlazim na pijacu do jednog betonskog stola na kome se nalaze prizvodi iz vlastitog vrta. Na tom stolu neizostavno je dva – tri mlada sira, isto toliko suhi i dimljenih, flaša friškog mlijeka, desetak jaja od kokoški koje slobodno hodaju po avliji i pasu travu, manji povezani buntovi mrkve, peršuna, bosiljka, mladog luka, kamarice sezonskog voća…
Iza betonskog stola sjedi umiljata starica. Priđo bliže stolu, starica ustaje radosna, nudi mi svoju izloženu robu.
Dok mi je pomagala da stavim robu u ceker usput me upita:
-Da li još radim ili sam u penziji, kako hanuma, da li imam djece, unučadi?
Dok sam spuštao novac u njenu drhtavu šaku odgovarao sam na pitanja.
-A kako vi i kako prolazite na pijaci?
-Eee, sinko moj, slabo, odgovara i podiže kapak sa drvene kutije u kojoj drži pazar.
-Gledaj, ovdje sam od ranog jutra, a samo šest maraka zaradila…
-Nemaju ovi ljudi, nemaju…
-Šta je ovo, kakav je to došo vakat, da ne vrijedi više ni plakat?
Sležem ramenima, jer kako ću starici bistriti zakone ekonomije koji nisu ni slični onima iz prošlog vremena. Za mnoge ljude pijaca je skupa, trgovački centri su jeftiniji i to je to.
A da bi staricu malo razveselio prelazim na lakša intimnija pitanja. Pitam je za zdravlje i opće stanje.
-Ooo, dobro, dobro sam hvala Bogu šta se sve prodeveralo, samo me malo u zadnje vrijeme glava boli, a slabo se i spava.
Naiđem opet jedne srijede, kratko zastanem ispred betonskog stola čujem staricu kako nudi svoju robu nekom kupcu, kojeg oslovljava sa „profesore“.
-Hajde uzmite još i ove trešnje daću vam ih jeftinije, samo da ih se riješim.
-Koliko, pita „profesor“.
-Koliko god date biće u redu.
-Aaa, tako to ne može. Vi prodajete i recite cijenu, insistira „profesor“.
-Hajde neka bude sve za šest maraka, velikodušno će starica.
I dok je „profesor“ preturao po novčaniku i tražio siću, starica je posegnula i za buntom poljskog cvijeća koje je čuvala ispod stola.
-A, ovo vam poklanjam, obradujete vašu gospođu.
Iza „profesora“, eto jednog čičice, pita pošto je zelen za supu.
-Jedna marka, a tvoja penzija je mala i neredovna, daj pola marke…
Ta moja prisutnost i velika radoznalost me nagovoriše da napišem ovu priču o starici s pijace koja je svake srijede tu da nešto ispriča, pokloni, proda pa i u pola cijene.
Jedne srijede počeli smo da zajedno pravimo priču. Ja pitanjima, starica odgovorima. I tako je ona otvorila stranicu svog burnog života.
Šta ima važnijeg, ljepšeg i svijetlijeg od ljubavi. Skoro ništa.
Ispričala mi je kako je prije agresije i rata u Bosni bila sretna sa svojim mužem i sinom kojeg je trebala oženiti. Ali, rat, taj prokleti rat. Sina su joj zarobili i odveli u nepoznatom pravcu, a onda su dušmani došli, pretresli kuću nju i muža odveli u logor.
Starica je to nazvala logorom, jer su bili ograđeni bodljikavom žicom, a tu su dovođeni i odvajani muškarci od djece i žena, a onda odvođeni na prinudan rad i strijeljanja.
Naredne srijede starica je donijela nekoliko fotografija. Na jednoj od fotografija bila je ona, ali bez njene pomoći nisam je mogao prepoznati. Prava ljepotica, obučena u muslimansku nošnju karakterističnu za njeno mjesto u kome je rođena i odrastala. To je bila moda tog vakta.
Od kada se rat završio čekala je svog muža i svog sina, a koje nikada nije priznaje do današnjih dana prežalila. Nestali su u vihoru rata.
-Imala sam zlatnog muža, a isto tako i sina. A, sada sam sama. Da mi je bar saznati gdje su im kosti, da ih saberem i poredam u mezare, da kao svi normalni ljudi odem do tih mezara, pomilujem nišane, proučim El – Fatihu. To mi je posljednja i najveća želja u rest moga života.
Prošlo je nekoliko srijeda, a staricu nisam vidio na pijaci. Pitao sam one koji su bili u njenoj blizini, da se nije nedaj Bože starici nešto dogodilo. Mnogi mi kažu da se nadaju da nije, jer bi se to saznalo.
Nestrpljivo sam čekao sledeću srijedu kako bi otišao na pijacu. Ulazim ja na pijacu sa uprtim pogledom prema stolu i na veliko zadovoljstvo ugledam staricu. Smije se svojim znanim dobrodušnim smijehom koji paše uglavnom uz mlada lica…
Prilazim stolu, pružam joj ruku, ali nešto mi ne štima?
-Gdje si se skrivala, nisi bila na pijaci duže vrijeme?
-Aaa, bila sam nešto slaba, bila sam se k’o izgubila, zato mi se nije nigdje išlo. Eto ni doktoru nisam otišla.
-Hoćeš li kupiti nešto, pita me kao što zna pitati svakog kupca.
-Čekaj, čekaj, kupiću, ali najprije da se još malo ispričamo.
-Dobro, onda sjedite ovdje, ustaje starica i ustupa mi klimavu gajbicu.. Gleda me radoznalo, trudi se očito da me prepozna, a onda uslijedi pitanje:
-Da vi niste ono „inspektor“?
-Eto nedozvoljavaju nam da na ovim stolovima držimo mliječno i jaja.
-Ne, ne, ja sam vaš kupac i samo kod vas kupujem, a sjetite se da smo započeli da pravimo i jednu priču o vama.
-Ma kakva priča, kakve trice, sinko dragi, nije meni do priče.
U tom trenutku se umješa jedna od prodavačica iza susjednog stola.
-Zapamtite, ona je lik vrijedan priče.
-Ja več dugo nemam sestru, a ova gospođa je kao moja druga sestra.
-Aaa, vi ste „novinar“? I hoćete pisati o nama. Vidi koliko nas ima i kakvi nas ima svake srijede jedna priča?
-Ne, ne, nisam „novinar“, ja sam jedan od onih koji voli da vas čuje i razumje.
Prošle su dvije srijede, a da se starica nije pojavila na pijaci i ja se odlučim da je posjetim..
Bio sam kod nje u kućnoj posjeti. Starica je živjela sama u postarijoj kući sa prostranom avlijom i još većim vrtom u kojem nema čega nema. Ponosno me vodila i pokazivala šta je gdje zasadila. Bilo je pravo uživanje u raskoši cvijetova i prvih plodova. Poslije smo sjeli za sto pred kućom ispod grožđa koji je pravio debeli hlad. Natočila mi je sok koji je sama napravila i donijela mi kus baklave.
O svemu smo pričali, a najviše o pijaci, jer je pijaca bila izvor prihoda za njeno preživljavanje.
-Pijaca je prošlost. Ne mogu više, ne ide mi se…Odlučila sam da prestanem. Znaš, sinko moj, često me boli glava i nesvijesti mi se pa moram usred dana da legnem.
Nakon te posjete došla je srijeda i ja sam otišao na pijacu. Dok sam prilazio stolu osjetio sam da nešto ne štima. Prodavačice su bile tužne i zamišljene. Ipak se javi prodavačica koja je staricu smatrala svojom sestrom da mi saopšti tužnu vijest:
-Naša kona, a moja sestra u ponedeljak je legla i nije se više probudila, a dženaza je bila jučer.
-Neka joj dragi Allah dodijeli džennet i neka joj je rahmet veliki.
– Faliće i meni kao i vama.
-Hvala vam na svemu i allahimanet.
Ovo su bile rečenice koje sam teško izgovorio, a isto tako riječi prodavačica su kroz jecaj bile izgovorene na rastanku:
-Hvala i vama i allahimanet gospodine i napiši priču!
___________________
Istaknuta slika: Stara pijaca u Rožajama, 1988. godina