Redakcija Adnel Tokalić, rođen 23. 09. 1984. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina.
Radi kao freelance developer i Ambasador je Centra za društveno obrazovanje mladih Sarajevo.
Piše poeziju, kolumne i edukativne tekstove. Njegovi radovi su objavljivani na mnogim inernet portalima, a sa svojom poezijom je zastpljen na prostoru cijelog regiona.
Učestvovao je u manifestaciji „100 Thousand Poets for Change“, na međunarodnom festivalu književnosti „Dani prijatelja knjige“ Rijeka, kao i u zajedničkim zbirkama „Valentinovo“, „More na dlanu“, „Umreženi snovi“, te u još nekoliko zajedničkih projekata koji su u toku svoje realizacije.
Uskoro će svjetlost dana ugledati i njegova prva, samostalna, zbirka poezije pod nazivom „Trag u vremenu“.
.
Niste vi onda vidjeli Sarajevo
.
Kažu da je Pariz grad ljubavi. Milano grad mode.
Da je Barselona grad arhitekture, a Istanbul grad duše i života…
Svaki grad ima nešto po čemu je poznat.
Al’ zar to nije malo? Zar samo po tome treba da se pamti?
Niste vi onda vidjeli Sarajevo.
.
Otisni se sinko Ferhadijom i osjeti taj miris što šeherom se širi.
To je grad. To je ljepota. To je ljubav. To je Sarajevo.
U njemu živi najljepša ljubavna priča,
njegovim ulicama povazdanbruji bosanskohercegovačka ljepota,
u njemu narod srećom prkosi tuzi,
jer dok hodaš njegovim ulicama samo osmijeh dolazi u obzir.
.
Njemu ne trebaju nikakve posebne građevine,
dovoljno je da se popneš na Trebević
i da vidiš to prelijepo gnijezdo, Sarajevo što se zove.
U njemu je nestalo mnogo života, da bi ono danas živjelo.
Mogu ja tebi ‘vako satima pričati,
a ti ćeš blejiti u mene kao da ništa ne kontaš.
.
Ako će ti biti lakše i ja počesto ne kontam,
otkud da se jedan grad tako srčano voli.
Ljubav je to, moj putniče,
svi smo mi neobjašnjivo zaljubljeni u Sarajevo.
Jedino je ono kadar svakome ruku pružiti
i bez imalo mržnje dobrodošlicu poželjeti.
.
Ujutro, kada prva česma poteče,
kada začuješ neumorne kujundžije
i kad jata golubova na kaldrmu slete,
Sarajevo ti pokaže svoje srce u kojemu ima mjesta za sve.
Znam ja i za taj Pariz i Milano
i za sve ove pustahije od gradova.
.
Al’ neka meni moje Sarajevo,
da ga gledam svaki dan, povazdan.
Pitaš me kako mogu tako?
Hej moj prijatelju, mi smo ti jedna duša,
kad Sarajevo plače i meni suza krene,
kad seono smije i mene radost obuzme.
.
Ne znam kako je kod tebe,
al’ tako mi ovdje volimo svoj grad.
I nipošto nemoj da me pitaš, zašto?!
I ovo što ti rekoh je bilo nepotrebno.
Pogledaj ga, molim te, samo i to će ti biti dovoljno.
Zar nije najljepše na kugli zemaljskoj?!
Noć u kojoj se nije čula kiša
To je bilo jedino mjesto gdje se mogao sakriti.
Umoran od izlizanih osmijeha i pokvarenih misli.
Tamo dole niz rijeku, djevojčice su žurile da postanu djevojke,
san o njihovoj slobodi je postajao sve jači
mrak bi uspavao sve dobro u njima, a jutro je obično donosilo nemir.
Posljednji taksista za večeras se polako gubio niz cestu,
kao da je žurio da uhvati mjesec,
deseta po redu svjetiljka opet je crkla od muke
pod njom je po ko zna koji put zaspao izgubljeni svijet.
Kožna dama je bila sigurna u ono što radi
na izlogu je bilo i više nego što treba,
nervozno je tražila prigušeni ćošak
to je najbolje mjesto gdje odsjedaju hrabri.
Koje sam samo vidio večeras,
od stida sam okretao glavu i šaptao u nebo
oblaci su od umora baš iznad mene stali.
U „Fenjeru“ je bila zvjezda noći
nepoznata pjevaljka poznatih oblina,
ona četvorica su od sreće prebjerala kosti
dok je peti uživao u pjesmi koja nema smisla.
Policija je, kao i obično, patrolirala u snovima
škripa guma je mamila one što su stali,
na petom spratu opet gori crveno svjetlo
njoj u isto vrijeme uvijek isto fali.
I večeras sam zapeo da plešem u noći
i sat je zapeo negdje na 3,
sve je ličilo na jezivu ariju
za koju sam mislio da drugačije zvuči.
Možda je bolje da dođem slijedeći put
tamo nekad kad se sve stiša,
previše je glasno da bih mogao noćas
slušati kako se spušta kiša.
Vjeruj u ljubav
Prođe sve,
ostane samo pokoji zalizak nedovršenog
poneki osmijeh zarobljen u granama prkosa
i tek rijetka ljudska riječ izgubljena na putu do nedostižnog.
Kloneš glavom k’o posljednji vojnik,
pustiš da ti iznemogla kap znoja sklizne niz prljavo lice
okreneš se da vidiš šta ostaje,
čuješ kako kazaljka dovršava svoj posljednji krug
i shvatiš da jedino srce možeš sa sobom da poneseš.
Više ni suza nije voljna da krene,
negdje tamo ostaje kotar neispunjenih želja
i tek sad znaš da nikad nisi ispravno zaželio.
Osjetiš kako nemilosrdna zemlja postaje meka,
kako korak postaje kratak, a da ti je da potrčiš.
Da ti je da se okreneš i ispraviš sve iskrivljene poglede,
da pružiš ruku i onome što je stao i onome što je pao
i ispišeš ljubav na svakom porušenom zidu.
Prođe sve,
samo nakupljena zrna sreće čine pustinju ljepšom
u svakoj sekundi izgubljenog vremena pronađi svoje zrno,
zagrli onog što brige na dvoje dijeli
budi hrabar i voli,
jedino napojen ljubavlju, čovjek se ničega ne boji.
