Poezija Aleksandre Lekić Vujisić

Aleksandra Lekić Vujisić

DAVNO

Još traju neka daleka sjećanja

Kao tragovi u snijegu

Semafori koji ne rade

Plaže koje nemaju hlada

Protrče slike pred očima

Kao ljudi koji pokvare sliku

Onako kad stanu, sa strane

I ne pitam te da li se sjećaš

I ne pitam te da li me znaš

Jer ja tako predivno zaboravljam

Tragove na putu više ne ostavljam

Ostali su neraspakovani koferi

Kao nedovršene skice

Sunca koja ne griju

Ulice puste i slijepe

Pojave se odnekud snovi

Kao zvijezde kad padaju

Pred zoru, a ti čekaš da svane

Mislim da je ovako dobro

Ovako je u stvari sjajno

I ako misliš da još nešto boli

Ne vjerujem ti, bilo je davno

PREVIŠE

Previše možda od života tražim,

I ljubav da ruke grije,

I muziku da mi uši miluje,

Poneku ljutu da grlo opije,

Šum mora da smiruje,

Previše se opijam mirisima snažnim.

I možda je nekad previše od mene

Što govorim glasno,

Što sanjam u boji i tako se nadam,

Da li je sad jasno?

Nekada hodam, nešto rjeđe padam.

Previše možda od života tražim –

Pa i ako!  –

Ne vjerujem u drugačije,

Tako može svako,

Tiše, sivlje, običnije.

Naopaka pjesma

Pretjerano se opijamo

Svime što nanese život;

Previše je tu pjesme i previše

Vina

Previše je sjećanja, nagovještaja,

Silinà,

Ogromna jedna lavina

Od svakakvih stvari.

Gubimo ono što želimo jer naši svjetovi nisu onaj u kome živimo;

Premalo je tu duga i premalo

ćutanja,

Premalo slobode, lajanja i

Lutanja,

I možda malo, zaista malo

Onoga što ne umijemo.

A tako je lako.

Naopako.

JESEN

Nemoj se nikada sjetiti kakvog je ukusa

Samoća u septembru.

Neka na tvome dlanu jesenji list

Nađe novi život i

Neka hiljade stabala iz Avenije napuštenih

Postanu tvoji prijatelji.

LUDILO

Nijedna staza nije dovoljno sigurna,
Ni ja vješta da zavaram trag.
Nijedna smrt prošlost ne ubija,
Krvava sjećanja ne nosi vrag,
I sve je tu – i ruke tvoje, i usne tvoje,
Aveti svaki korak broje,
Ponovo prolazim bolesti prag,
Nisam zvijer – a ludi vrač
Prati mi trag.

Nijedan strah me raniti neće,
Magla me u naručje zove.
Svi me prate, u stopu me prate,
Svi me ganjaju i svi love,
I sve je tu – i usne tvoje, i lice tvoje,
Misli se krvavim slutnjama doje,
Moja bolest bijes se zove,
Ranjena strahom nisam – a svi
Me ganjaju i svi love.

Nijedna smrt nije samo smrt,
Kad ne umijem da zavaram trag.
Gdje god zakopam kosti svoje
Naći će ih crveni vrag,
I sve je tu – i ruke tvoje, i oči tvoje,
Kost po kost ludaci broje,
Da me sahrane pod kućni prag,
Nisam zvijer – a ludi vrač
Prati mi trag.

Aleksandra Lekić Vujisić, završila Filozofski fakultet u Nikšiću – Odsjek za engleski jezik i književnost i pored redovnog posla koordinatorke projekata za rodnu ravnopravnost u Misiji OEBS-a u Podgorici, bavi se pisanjem poezije i proze, prevođenjem i lekturom.

Osvojila je treće mjesto na poetskom konkursu časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA 2011. godine.Od proze, objavila je kratku priču pod nazivom „Točak“ u zbirci „Gradske priče 4“, a u okviru konkursa „Vodenica“ iz 2009. godine (http://www.art-anima.com/d/konkurs/vodenica.html).

Govori engleski i italijanski jezik, završila je više stručnih kurseva iz različitih oblasti, u zemlji i inostranstvu. Jedan je od osnivača NVO Centar za razvoj kulture iz Podgorice i NVO Roditelji.