Poezija Bernarde Seba

Bernarda Seba, rođena 20. 10. 1991. godine u Splitu, Hrvatska.

Nakon završene gimnazije upisala Prirodoslovno-matematički fakultet u Splitu gdje još uvijek studira.

Piše od najranijeg djetinjstva i tijekom osnovne i srednje škole i sad na fakultetu bavi se različitim vrstama umjetnosti. Bavila se glumom od prvog Lidrana u osnovnoj školi, a na fakultetu nastavila svoj hobi u Gradskom kazalištu mladih. Pisala za literarne grupe, za školske novine, a u slobodno vrijeme piše prozu i poeziju. Do sada ništa još nije objavljivala u elektronskim književnim časopisisma.

.

HERETIK

.

Ograničenost riječi

Nemogućnost ijednog opisa,

Gledam te i pokušavam zatomiti

Sve što u sebi osjećam.

 

Kipim pod tlakom obuzetosti,

Tvojim zlim slutnjama, igrama nedozrelim,

Mislima prerano ubranim,

Dok gospodariš carstvom svoje šutnje

Pustošiš jednom bujne poljane

Na kojima sam posadila svaki sramežljivi razlog zašto te volim.

 

Disciplinske mjere mi objašnjavaš

Normama u sebi ljubav blokiraš;

Sprječavaš da se rodi i cijeloga te obuzme

Na sve lijepiš rok trajanja

Ekonomskim jezikom o ljubavi govoriš.

 

Ne razumijem te sofizme,

Heretik si moje vjere ljubavi

Vrijeđaš me svojim skepticizmom

I žive mi rane po tijelu rastvaraš pa ih hoćeš lizati

Kad te uvjerim da me ranjavanjem ne ubijaš.

 

Voliš me, kažeš, znam da i to lažeš,

Slijep o bojama ne može pričati,

Puštam te da živiš u obmani,

Sve su veći ulozi.

 

Na sebi kao ukras nosiš moju naklonost

I svaka snena i nerazbuđena misao

Na tvoje tjeme gromko padne

Da te osvijesti i nagovori

Da udarce u glavu primiš da je onesposobi

Da srcem malo pomisliš i bar ga jednom prije glave

Iskoristiš.

 

PJESNIKU

.

Sjedim na mjestu tvoga stvaralaštva

Tu su mnoge klice dobile svoj prvi izdanak

Tek onda pupove, cvjetove i potom sočne plodove.

Tu si mnogo popodneva sanjario o mnogočemu

Tu si mnoge noći proveo ne dižući glavu obogaćenu mislima

Tu si mnoga slova po svojoj viziji ustrojio, u pjesmu oblikovao.

Ponekad bi se, sigurna sam, odmorio,

Pa bi na stolicu sjeo i u svoju privatnu galeriju gledao

Možda neku knjigu iz vitrine prelistao

Ili koji slatki zalogaj u kuhinji pojeo

Sa balkona na rijeku gledao, u sebi inspiraciju pozivao.

I dok sada živiš u svim tim stvarima, uredno poslaganima

Dok ih gledam kao da sam u muzeju sjećanja na tebe

Svaka od ovih stvari dio tebe opisuje

I živiš u potezima kista na svojim slikama

I u slovima u svojim knjigama,

I ti koji bi nekada sjedio kraj nas i s nama pričao i osmjehe dijelio

Sada se smiješ nepomično sa portreta na jednom zidu,

I tko zna odakle gledaš na sve koje si ostavio.

Ali znam jedno, gdje god jesi smiješiš se,

Jer si svoje poslanje izvršio,

Mene si u dušu dotaknuo, kapiju srca otvorio

Svojim stihovima, svojim riječima,

I jednom si pjesniku u nastajanju svoj put ponudio,

Nadahnuće kao posmrtni poklon ostavio.

Velika ti hvala, pjesniče, i dok pišem ove stihove

Tvoja zvijezda besmrtno blješti.

 

TAJNA SVIJETA

.

Mirim se sa ovim svijetom

Hajde, dokazao si, uvijek ćeš biti jači

Od mene, puke mlade neznalice

Koja si u sitnim satima umišlja

Da sve tajne tvoje spoznaje

Pa od zanosa zasikće i otkrića zapisuje.

Hajde, mirim se, evo predajem se i odustajem

Ako baš tako hoćeš!

I nauči me da ćeš se uvijek osvetiti

Svakome tko makar na trenutak pomisli

Da je sa svijetom moguće ratovati

Kamoli pobjedu odnijeti

Nasmiješi se naivnim licima,

Dobro su te stoljećima zabavljali.

Sada svi na groblju uspomena

Svoje spomenike imaju.

Nisi me slomio, nisi me ni umorio, nisi me uhvatio,

Ja se samo tebi predajem, i malo ti popuštam,

Malo ti tvoje prednosti priznajem,

Jer ja sam tek malo zrnce u pustinjama tvojim

I svijete, mnogo si veći, stariji i od mene jači

I još će mnogo njih kao što sam ja, puno iza mene doći

I sa istim će zanosom tvoje tajne otkrivati

I kao ja u noćima kliktati kada o tebi nešto nauče,

I zato se ja tebi predajem, pa sa svijeta odlazim zovući se neznalicom

Jer ne želim drugima oteti

Radost da baš oni prvi nauče jednu drvenu mudrost

Nešto što je dosada bezbroj puta naučeno,

A svaki put je bio prvi i jedini.

Evo svijete, odlazim,

I smješkam se i kunem da ništa baš ne znam

Sve su mi tvoje tajne još uvijek velom mraka pokrivene

Evo, sa tobom se mirim, i sve ti tajne ostavljam

I neću nikome reći

Da dok živiš učiš

I koliko god da naučiš

Uvijek kao neznalica odlaziš.

 

NE DAJ

.

Ne daj da ti oduzmu

Nešto što ti sami nisu dali,

Ni što nisu gledali kako raste i sazrijeva,

I kako brižnim pogledom ljubavi zalijevaš.

Nemoj posumnjati u nešto jer ti tako kažu

U nešto što nisu sami noćima sanjali,

I noćima u duši začeli, u srcu kreirali

I u glavi odigrali,

Ne daj da ti slome

Nešto u što vjeruješ iz korijena bića

Što ti daje snagu da zakoračiš na Put,

I što ti daje krila kad trebaš preletjeti

Kroz svoj osobni pakao.

Ne daj drugima da se obogate

Osiromašujući tebe

Jer najveće bogatstvo naći ćeš

U odajama svoga srca

I pijući sa izvora svoje duše,

I kad ti kažu drugačije – ti naivno nasmij se

I prošeći kao lud i slijep

– bez ičega u džepovima

Pored vladara i robova

Zlatnih ulica raskoši

Kao najbogatiji od svih njih

Jer imaš jedno živo srce

I jednu dušu s njim.

 

NOSTALGIJA

.

Parfem starih dana puni moje nosnice

Potiče neurone na gorku reakciju

Plač gitare jedne stare pjesme hrani izgladnjelo srce

Uspomene.

Poslagane u ormaru kao majice

Poželim odjenuti jednu i prošetati je

Pokazati cijelom svijetu da je imam

Vidljivu i opipljivu, i opet kao dio mene.

Poput prosjaka koji gleda u izlog sa skupom odjećom

Gledam u ormar svojih uspomena

I više ne mogu imati ni jednu

Ni jednu stotinku trenutka

Trenutak je sada vjetar i pepeo

Luda misao i poneki zanos

Ubrzano lupanje srca i trnci u stomaku.

 

 

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/studijske-fotografije/slides/umetnicka-studijska-slika.html