HERETIK
.
Ograničenost riječi
Nemogućnost ijednog opisa,
Gledam te i pokušavam zatomiti
Sve što u sebi osjećam.
Kipim pod tlakom obuzetosti,
Tvojim zlim slutnjama, igrama nedozrelim,
Mislima prerano ubranim,
Dok gospodariš carstvom svoje šutnje
Pustošiš jednom bujne poljane
Na kojima sam posadila svaki sramežljivi razlog zašto te volim.
Disciplinske mjere mi objašnjavaš
Normama u sebi ljubav blokiraš;
Sprječavaš da se rodi i cijeloga te obuzme
Na sve lijepiš rok trajanja
Ekonomskim jezikom o ljubavi govoriš.
Ne razumijem te sofizme,
Heretik si moje vjere ljubavi
Vrijeđaš me svojim skepticizmom
I žive mi rane po tijelu rastvaraš pa ih hoćeš lizati
Kad te uvjerim da me ranjavanjem ne ubijaš.
Voliš me, kažeš, znam da i to lažeš,
Slijep o bojama ne može pričati,
Puštam te da živiš u obmani,
Sve su veći ulozi.
Na sebi kao ukras nosiš moju naklonost
I svaka snena i nerazbuđena misao
Na tvoje tjeme gromko padne
Da te osvijesti i nagovori
Da udarce u glavu primiš da je onesposobi
Da srcem malo pomisliš i bar ga jednom prije glave
Iskoristiš.
PJESNIKU
.
Sjedim na mjestu tvoga stvaralaštva
Tu su mnoge klice dobile svoj prvi izdanak
Tek onda pupove, cvjetove i potom sočne plodove.
Tu si mnogo popodneva sanjario o mnogočemu
Tu si mnoge noći proveo ne dižući glavu obogaćenu mislima
Tu si mnoga slova po svojoj viziji ustrojio, u pjesmu oblikovao.
Ponekad bi se, sigurna sam, odmorio,
Pa bi na stolicu sjeo i u svoju privatnu galeriju gledao
Možda neku knjigu iz vitrine prelistao
Ili koji slatki zalogaj u kuhinji pojeo
Sa balkona na rijeku gledao, u sebi inspiraciju pozivao.
I dok sada živiš u svim tim stvarima, uredno poslaganima
Dok ih gledam kao da sam u muzeju sjećanja na tebe
Svaka od ovih stvari dio tebe opisuje
I živiš u potezima kista na svojim slikama
I u slovima u svojim knjigama,
I ti koji bi nekada sjedio kraj nas i s nama pričao i osmjehe dijelio
Sada se smiješ nepomično sa portreta na jednom zidu,
I tko zna odakle gledaš na sve koje si ostavio.
Ali znam jedno, gdje god jesi smiješiš se,
Jer si svoje poslanje izvršio,
Mene si u dušu dotaknuo, kapiju srca otvorio
Svojim stihovima, svojim riječima,
I jednom si pjesniku u nastajanju svoj put ponudio,
Nadahnuće kao posmrtni poklon ostavio.
Velika ti hvala, pjesniče, i dok pišem ove stihove
Tvoja zvijezda besmrtno blješti.
TAJNA SVIJETA
.
Mirim se sa ovim svijetom
Hajde, dokazao si, uvijek ćeš biti jači
Od mene, puke mlade neznalice
Koja si u sitnim satima umišlja
Da sve tajne tvoje spoznaje
Pa od zanosa zasikće i otkrića zapisuje.
Hajde, mirim se, evo predajem se i odustajem
Ako baš tako hoćeš!
I nauči me da ćeš se uvijek osvetiti
Svakome tko makar na trenutak pomisli
Da je sa svijetom moguće ratovati
Kamoli pobjedu odnijeti
Nasmiješi se naivnim licima,
Dobro su te stoljećima zabavljali.
Sada svi na groblju uspomena
Svoje spomenike imaju.
Nisi me slomio, nisi me ni umorio, nisi me uhvatio,
Ja se samo tebi predajem, i malo ti popuštam,
Malo ti tvoje prednosti priznajem,
Jer ja sam tek malo zrnce u pustinjama tvojim
I svijete, mnogo si veći, stariji i od mene jači
I još će mnogo njih kao što sam ja, puno iza mene doći
I sa istim će zanosom tvoje tajne otkrivati
I kao ja u noćima kliktati kada o tebi nešto nauče,
I zato se ja tebi predajem, pa sa svijeta odlazim zovući se neznalicom
Jer ne želim drugima oteti
Radost da baš oni prvi nauče jednu drvenu mudrost
Nešto što je dosada bezbroj puta naučeno,
A svaki put je bio prvi i jedini.
Evo svijete, odlazim,
I smješkam se i kunem da ništa baš ne znam
Sve su mi tvoje tajne još uvijek velom mraka pokrivene
Evo, sa tobom se mirim, i sve ti tajne ostavljam
I neću nikome reći
Da dok živiš učiš
I koliko god da naučiš
Uvijek kao neznalica odlaziš.
NE DAJ
.
Ne daj da ti oduzmu
Nešto što ti sami nisu dali,
Ni što nisu gledali kako raste i sazrijeva,
I kako brižnim pogledom ljubavi zalijevaš.
Nemoj posumnjati u nešto jer ti tako kažu
U nešto što nisu sami noćima sanjali,
I noćima u duši začeli, u srcu kreirali
I u glavi odigrali,
Ne daj da ti slome
Nešto u što vjeruješ iz korijena bića
Što ti daje snagu da zakoračiš na Put,
I što ti daje krila kad trebaš preletjeti
Kroz svoj osobni pakao.
Ne daj drugima da se obogate
Osiromašujući tebe
Jer najveće bogatstvo naći ćeš
U odajama svoga srca
I pijući sa izvora svoje duše,
I kad ti kažu drugačije – ti naivno nasmij se
I prošeći kao lud i slijep
– bez ičega u džepovima
Pored vladara i robova
Zlatnih ulica raskoši
Kao najbogatiji od svih njih
Jer imaš jedno živo srce
I jednu dušu s njim.
NOSTALGIJA
.
Parfem starih dana puni moje nosnice
Potiče neurone na gorku reakciju
Plač gitare jedne stare pjesme hrani izgladnjelo srce
Uspomene.
Poslagane u ormaru kao majice
Poželim odjenuti jednu i prošetati je
Pokazati cijelom svijetu da je imam
Vidljivu i opipljivu, i opet kao dio mene.
Poput prosjaka koji gleda u izlog sa skupom odjećom
Gledam u ormar svojih uspomena
I više ne mogu imati ni jednu
Ni jednu stotinku trenutka
Trenutak je sada vjetar i pepeo
Luda misao i poneki zanos
Ubrzano lupanje srca i trnci u stomaku.
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/studijske-fotografije/slides/umetnicka-studijska-slika.html