
Boris Milošević je rođen 13. 07. 1996. godine, u Beranama, Crna Gora. Pohađa treći razred ekonomske škole. Učestvovao na Opštinskoj smotri recitatora, gdje je i osvojio treće mjesto. Nedavno počeo da piše poeziju. Nekoliko pjesama objavio na portalu Avlija.me. Na konkursu “Pavle Popović”, gdje je bilo preko 100 autora i preko hiljadu radova osvojio je treće mjesto u kategoriji srednjoškolaca.
.
.
NA RASTANKU
Noćas nebo tužno grmi –
Ti se spremaš na put poći,
Glas ti jeca u daljini,
Dok ti vjetar suzi oči.
Ne volim te više…
Zato s lanca pustam srce svoje,
Dok ti nestaješ sve tiše i tiše
Pogledom pratim korake tvoje.
.
ISKRENA NADA
Treba se uv’jek nadati,
Jer iskrena nada vječno
Živi…
I na kraju tunela kad smo
I ne dopire do nas ni tračka
Svjetlosti,
I kada se tmurno nebo
Sivi,
I kada nam slatki zalogaj zapre
Usled jela,
I tada se nadati moramo,
Jer, nikad se ne zna,
Kada će iskra svjetlosti
Zaigrati na kraju dugog i
Mračnog tunela…
Obasjaće nas sunčevi zraci,
Iščeznuće usamljeni mrak i
Grobljanka tišina,
Zatreperiće opet glasno,
Života znaci,
Dok srce leti slobodno
Put nebeskih visina…
.
PREČICA DO SMRTI
Srce prestade da
Kuca,
Oči zakolutaše poslednji
Put,
U čovjeka što u sebe
Puca,
Gledaše sa grane gavran
Ljut.
U glavi mu b’ješe
Rupa,
Na čijem dnu metak
Spavaše,
Bijesan gavran pogledom
Luta
Po t’jelu što polako
Nestajaše.
Ostadoše samo mlade
Kosti,
Ostavljajući jeziv trag
Života,
Počeše ih crvi
Jesti,
Gdje nestade ona
Ljepota?!
.
Istaknuta slika: Diploma sa konkursa ”Pavle Popović”