Đorđe Bogojević rođen je 1988. godine u Šapcu (Srbija), gde je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao na Odeljenju za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. U novembru 2012. iz štampe mu je, kao autorsko izdanje, izašla zbirka pesama „Ulični jauci“. U martu 2014.„Presing“ iz Mladenovca objavljuje mu drugu zbirku pesama, pod naslovom „Ogledala“. Zastupljen u zbornicima: „Garavi sokak“, „Književne vertikale“, „Izvornik“, „Između dva sveta“… Živi u Šapcu.
VAVILON
Prestonice slavna, sa srcem od zlata,
sa srebrom u vodi i nizom palata,
da li se car krije iza zadnjih vrata,
u vrtu od bakra, kod sunčevog sata?
Zašto ne izađe, da nahrani dušu
tvojim večnim sjajem, koji i on stvori,
gradom koji ne zna za propast i sušu?
Vrlo tužnim glasom Vavilon govori:
On ne voli mene, jer sam sav od zlata,
kaže da sam grešan, bludan, prljav, zao,
u večeri rane čujem ga gde preti:
O, tamnico moja, srž ti je od blata,
vreme ti ističe, tek što nisi pao,
prva će te Tigra bujica odneti.
KIŠA
Kiša je padala jesenjeg dana
oko šest sati po podne.
Kiša je padala
po simsovima prozora,
po ulicama, po trotoarima.
Po zemlji, po golim granama.
Padala je po vazduhu, po uzdasima
u grudima,
po željama, nadama, snovima.
Po vodi, rekama, barama,
po suznim licima,
po grobovima,
po spomenicima.
Po parkovima,
po spomen-bistama,
po nesrećama. Tamama.
Kiša je padala po mozgovima,
po glavama, po idejama,
po spoznajama, sudbinama.
Po nemogućnostima.
Kiša je padala po gnevu,
po začaranim krugovima.
Po deci, veselim ljudima.
Po koži, usnama. Sumnjama,
radostima, izvesnostima,
padala je po šapatima,
po starcima.
Padala je po lišću,
po prohujalim letima,
po plavim licima.
Kiša je padala po nebu,
po suzama,
po gradovima,
po večerima,
po noćima.
Po ničemu, po prazninama,
po prolećnim cvetovima,
po zaboravljenima.
Po slavama, prolaznostima,
smrtima,
po nebeskim svetlostima
u jesenjim noćima.
Kiša je padala
po nostalgijama,
po strepnjama,
po krovovima.
Po oblacima, nebesima,
po lepotama,
po tragedijama,
po umirovljenjima.
Kiša je padala jesenjeg dana
oko šest sati po podne.
Nikada neće prestati.
ALJASKA
Noć i dan u tebi baš ništa ne znače;
sve je tako divno, uzbudljivo sivo.
Umnogome mrtvo, tek pomalo živo,
jer se tvoji dani noćima oblače.
Ja bih ti došao, putnik iz daleka,
da samo jedanput ugledam lepotu
sunca, koje ponoć drži u životu,
meseca, što podne nestrpljivo čeka.
Meni samo treba, o zemljo nestvarna,
parabola bekstva (k’o naš život duga;
da bih izašao iz tog lažnog kruga
svetlosti i tame), jedna noć polarna.
Ili dan polarni, beo kao tuga,
sunce sve u inju zauvek nestalo,
sunce, u tvom nebu, kroz maglu propalo,
da se takvo svakoj noćobdiji ruga.
NORMALNOST
On je, poput mnogih, rođen u predgrađu,
gde su misli stroge, a pogledi kruti,
komšijski odnosi vrlo zategnuti,
pa i sitne čarke prerastu u svađu.
I rekoše njemu da bude normalan,
al’ bez objašnjenja sadržine pojma,
te ga ostaviše, nepotpunog dojma,
da mu više ništa ne bude potaman.
I onda, odjednom, nasluti opasnost
da ne radi isto što i okolina,
umesto svetlosti obasja ga tmina,
i poče da strepi za svoju normalnost.
I dok se nad gradom novo veče rađa
njega samo jedno muči i nervira –
da li će ikada, zarad ličnog mira,
shvatiti smisao normi iz predgrađa?
VETAR
Pomiluj moje grane, divlji vetre.
(Na kraju, ipak, ostasmo ja i ti).
I reci svima, (kada te neko sretne),
da smo živeli, bedni i nikakvi.
Ovekoveči sećanje daljina,
koje još uvek caruju u nama,
al’ ne dopusti takvim daljinama
da nas odvuku od sivih istina.
Možda zbog ovog treba da je sram me,
što ću upitati sa sunčane strane –
kako li si ti, kad je tako meni!?
Prećuti odgovor, ionako sve je…
Divlji vetre, pomiluj moje grane,
i reci svima da smo poraženi.
PRIČA[1]
Smrt je ovde brza, i vrlo bezbolna;
hitra poput laži naših Gospodara.
Ne gledaj joj lice! Ona je utvara
nezajažljivosti sedih glava s Trona.
Smrt se približila, sumnjivog oblika;
ovde nije Kosač, surove naravi.
Ti bi da joj vidiš lice? Zaboravi,
skriveno je maskom strašnog Venedika.
Život je nestao u besanoj noći,
jer je, dodirnuvši nešto što se ne sme,
probudivši oganj gomile obesne,
otpevao pesmu sopstvene nemoći.
_____________________________
[1]Inspirisano filmom „Eyes Wide Shut“ Stenlija Kjubrika.