Dženana Uščuplić rođena je 1986. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Srednju ekonomsko-tehničku školu završila u Banovićima, a nakon završetka škole upisala engleski jezik i književnost, koji je diplomirala na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, 2011. godine.
Piše prozu i poeziju, a svoj prvi roman “Narcisi boje tinte” objavila je 2013. godine u izdanju KNS, Sarajevo.
Proces života
Milioni realnosti
prastarih
iskonskih
zabluđenih
zaluđenih.
U trenutku dižemo sebe
slušamo sebe
poimamo
oslobađamo
zatomljene nas.
Protagonisti
antagonisti
na klimavim daskama života
neko Hamlet, neko Klaudije
i jedni i drugi na gubitku.
Svjedočit će
da su trke bezgranične
i beskrajne.
Jer vrijeme ne stoji
i ne postoji.
Svjedočit će metamorfozama
od gusjenice do leptira
od nepoznatog ka svom.
U procesu se kovitlaju i dižu.
Padaju.
Stižu.
.
Riječi
Pišem te u nebo
riječima
razastrta oblacima kao postelja
isukanim iz tvoje kose
omotavam srebrne konce oko tvojih ruku.
Čuvam te panično,
sakrivam smišljeno,
sklapam te u sliku
riječima.
U ljubavi sa dušom,
u ratu sa dušom,
potekle iz života, sazrele iz smrti.
Riječi.
Ukaljane pjesništvom, zvone neprestano.
Bojim se da ćeš jednom čuti
riječ jasniju od moje,
da će tuđa pjesma ponijeti laganiju notu
i moje riječi sasuti u zaborav.
Zato te pišem
u zvijezde, u dlanove, u krv,
omotavam te zarezima, sklapam u vječnost
riječima.
.
Amaî
Uvjerenjima, putevima,
godinama, u rastojanju sa sobom
jedrim magličastim svodovima
kao opsjena
saplitana, sagorjela,
zaboravna, kolebljiva
u rastojanju sa Tobom.
U anaklazi Tvoje ljubavi
najednom – buđenje.
Kao Orionis užarena srebrom
u bjeličastim čipkama klastera
vidljiva i udomljena.
Uvjerenjima, putevima,
godinama.
U blizinama.
.
Nebo
Dok u suton tiho odjeće svlači
prstima od pamuka,
crvenkaste kao krv,
modrinom noći prosijava dan,
uljuljkava budnost
i njiše snove,
vijenicma kiti naše prozore,
utihnulim damarima plovi
morima minulih dana.
Tajanstveno i duboko
iz utrobe mjeseca
napaja tišinu
i struji oreolima,
prožima se kožama.
Gazi neistraženim poljima.
Ostavlja pupoljke
iznad naših uzglavlja
i čeka na znak
probuđenog sunca.
Niti duše
Grumen po grumen,
razgrćem crnu zemlju sa njenih dubina.
Ugošćavam iluzije
pri svakom razotkrivanju neotkrivanja.
Bovarizam. Neprimjetno nestajem.
Tijelo truli. Um se gasi.
Koprcam se u njenom blatu kao ptica
što se na vrijeme nije sklonila sa kiše.
Kljucam kamenje glinenim kljunom.
Zloputnog koraka antagonista ka agoniji.
Da li je ostala ijedna nit sa koje visi moja duša?
Ili je skončala u džepovima
zašivena tupim iglama obmane,
onemogućena da se digne dalje od sna?
Potkrsena munjama kao drvo,
obnevidjela od zlokobnih luna pita
kuda je nestao njen iskonski sjaj?
Kao ptica što je prerano poletjela ka nebu
na svojoj putanji bezdna sazdana od sna.