Redakcija Kako je to meni mogao učitelj biti uzor? Kako sam mogao u osmoj godini shvatiti i misliti da se obrazovan čovjek izdvaja nečim važnijim od neobrazovanog. Indolentnost i nezainteresovanost prvog i arogantan i neprijateljski stav drugog učitelja na mene su ostavili takav utisak da sam čak štaviše mislio, ako si obrazovan možeš samo biti loš.
Nije lako biti svjedok ni tuđe neprijatne istine a ne svoje, zato ovu ne iznosim radi sebe, ja ovo dobro znam, nego da bi iz nje izvukle pouku neke nove generacije, koje duhovno stasavaju, kako bi se naučile odupiranju, destruktivnom i licemjernom načinu života, koji im se nudi u ovome vremenu, koje je obilježeno opadanjem moralnih i duhovnih vrijednosti, udarom globalističkih, tranziconih i svakakvih pritisaka i promjena. Ponekad mi se učini da svaka generacija priča ovo je zlo vrijeme nikada nije bilo ovako, a nikako da shvatimo da zli ljudi čine zlo vrijeme, a njih je bilo uvijek i biće ih, kao što je i ranije bilo zlih ljudi i zlih vremene i onih dobrih, časnih i čestitih koji su se odupirali i uspijevali da nadvladaju zlo. Jedino se plašim da ovo nije stiglo vrijeme dominacije loših, ali kako bilo da bilo, uvijek na kraju dobro ispliva i preovlada.
Na formiranje moga karaktera, u ono vrijeme i na onakvom mjestu, društevene okolnosti nijesu mogle bitno uticati, a i nijesu bile tako izražene ni u urbanim sredinama, ali jesu roditelji, učitelji i škola.
Na samom početku školovanja, školu nijesam prihvatio kao obrazovnu instituciju, od koje mogu imati koristi, nego kao moru i moranje da se tamo ide a zbog čega, trebalo je da prođe vrijeme da shvatim, a kada sam shvatio, postao sam samosvoj i mnogo jači nego bih bio da nije bilo tako:
„Što me ne ubi to me ojača!“
Poznato je da djeca koja vole svoga učitelja, počinju da se ugledaju na njega, pa ako ih pitaš:
– Šta ćeš biti kada porasteš? Odgovaraju bez dvoumljenja:
– Učiteljica!
– Učitelj!
Kako je to meni mogao učitelj biti uzor? Kako sam mogao u osmoj godini shvatiti i misliti da se obrazovan čovjek izdvaja nečim važnijim od neobrazovanog. Indolentnost i nezainteresovanost prvog i arogantan i neprijateljski stav drugog učitelja na mene su ostavili takav utisak da sam čak štaviše mislio, ako si obrazovan možeš samo biti loš. Na moju sreću u porodici su i u takvim uslovima vladali harmonični odnosi i moji roditelji nijesu griješili u vaspitavanju djece. Jedino morali su biti uporniji u insistiranju na boljem učenju, ali možda bi i to bila greška, zbog dodatnog pritiska na moju ranjivu dječju psihu.
Moj obrazovni put ne bi mogao poslužiti kao dobar primjer mladima. Bio sam loš đak!
„Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.“
Žao mi je ali ja ne spadam u one koji su na ličnom primjeru doživjeli i osjetili tu ljepotu, pa mi se ta rečenica čini kao najveća laž ikad ispričana. Postoje za to nekolika razloga koji mi u razdoblju života kada sam bio najosjetljiviji nijesu išla na ruku što se tiče učenja, a jedna od njih je sakrivena u mojim prvim učiteljima.
U prvi razred sam pošao u osmoj godini, u školu koja se nalazila u privatnoj kući, gdje se kroz jednu prostoriju u kojoj je stanovala porodica, prolazilo u drugu koja je bila učionica. Tamo nas je ljubazno primio mladi učitelj, koji me je na početku izdvajao kao pametno dijete, ali šta je bilo kasnije ne znam, vjerovatno sam se priklonio većini, prerano je bilo da shvatim da ne učim zbog učitelja i škole nego zbog sebe. Vjerovatno sam krenuo linijom manjeg otpora, čemu su djeca u tim godinama sklona ako se ne podstiču na rad.
Mladi učitelj je bio zaljubljen u lijepu djevojku tu iz sela, pa je malo vremena posvećivao djeci, više je bio u ljubavnim oblacima, pa nas je često izvodio u prirodu na izlete i prepuštao nas same sebi, a on se bavio svojom djevojkom. Djeci je to odgovaralo. Lako smo se prilagođavali zanimljivijim i lakšim situacijama nego dosadnom sjedenju u školskoj klupi. Bio je dobrodušan, mlad zaljubljen čovjek, nije se mnogo trudio da nas nauči, ali kada je došlo vrijeme ocjenjivanja, skoro svima je podijelio dvojke koje tada nijesu bile prelazne ocjene.
Negdje sam skoro pronašao ovaj citat koji je vjerovatno i tačan:
„U japanskim školama djeca se ne ocjenjuju dok ne dođu do četvrtog razreda, to je do svoje desete godine.
Zašto?
Zato što cilj u prve tri godine školovanja nije da djeca samo dobijaju ocjene već da nauče dobre manire i razviju svoj karakter.
Da to je ono što ih uče. Karakter prije znanja.“
U monografiji o ovoj školi, autor, precizno iznosi podatke za svaku godinu, pa tako za tu, između ostalog navodi:
“Neshvatljivo je veliki broj prvakaostao da ponavlja; njih 6 od ukupno 9.”Ja sam se našao u tih šest, a u monografiji se dalje navodi:
“Učitelj je bio pripravnik… Školski inspektor prilikom obilaska 20. maja zapisao je: da je u februaru i martu bio prekid rada od mjesec dana zbog vremenskih nepogoda, da prostorija u privatnoj zgradi ne odgovara pedagoško-higijenskim uslovima za izvođenje nastave; da od namještaja imaju samo 4 dvosjede klupe; da se učila i biblioteka nemaju gdje smjestiti, pa su izloženi propadanju; da je pri savlađivanju gradiva iz svih nastavnih predmeta trebalo uložiti vise razumijevanja i konkretizacije nastave; da su mnogi pojmovi ostali nedovoljno jasni; da je mišljenje djece dosta površno, a obim znanja uzan.”
Ovdje ne treba dodatno objašnjavanje sve je jasno, jedino mi se sada čini da se više računa vodilo o biblioteci, nego o djeci koja su propadala, koje koliko se sjećam nije ni bilo, osim dnevnika koji je učitelj pod ruku donosio.
Sljedeće godine kod istog učitelja sam nekako prešao u drugi razred. I za tu godinu se navodi:
“Interesantno je da drugi razred nije završilo ni jedno od troje upisane djece, a prvi od šestoro ponavljalo je dvoje”.
Logično je da troje djece u drugom razredu nije došlo ni odkuda nego je ponavljalo ono troje koje je predhodne godine prešlo iz prvog, tako se te treće godine, svih devetoro “glupe” djece, našlo ponovo zajedno u drugom razredu.
U drugom razredu iz drugog prigradskog naselja onoga prethodnog koji je bio samo zaljubljen, mlad neiskusan i neradnik, zamijenio je novi, stariji od prethodnog, koji je kao i onaj bio jedina pismena osoba u zabačenom selu, zato bi se od njega očekivalo da bude i vaspitač, da osim školskog gradiva uči djecu i lijepom ponašanju, lijepim manirima, a ja se na ulogu učitelja ni kao predavača, a kamoli vaspitača nijesam mogao osloniti, jer samo dobar čovjek može raditi na moralnom oplemenjivanju djece i maladih ličnosti. Nažalost ovaj čovjek sa niskom moralnom inteligencijom, primjenjivao je pravila ponašanja koja je on sam odredio i nametnuo neupućenim roditeljima i djeci koja tek zakoračuju u socijalizaciju što je dodatno podsticalo ispoljavanje njegovih narcističkih osobina u vidu bezobzirnog i svirepog ponašanja, svjestan da ga nema ko u tome zaustaviti i da može proći nekažnjeno. Ciničar i negativni pesimista, neodređenog pogleda na život, čije ponašanje se oslikavalo u nemilosrdnoj pakosti psihopate sa patološkim narcističkim crtama, sa sarkastičnim ispadima, koji je često pravio parodije na račun djece ponižavajući ih, ispoljavajući verbalnu i fizičku agresiju. Bio je sve samo ne učitelj i vaspitač, što bi se očekivalo posebno u ono vrijeme, kada su roditelji djece u selu uglavnom bili nepismeni, pa ako učitelj nije imao volje da te zainteresuje za učenje, nego naprotiv iživljava[1] se nad tobom, liječi svoje komplekse i frustracije, gotovo je da se u tebi javi odbojnost prema učenju i školi, a i škola je ličila na sve samo ne na školu, privatna kuća u kojoj je u jednoj prostoriji živjela porodica sa malom djecom, kroz koju se prolazilo u onu drugu koja je bila učionica.
Danas mi se čini da je moj učitelj osjećao dječji bunt i netrpeljivost koji su klijali i razvijali se u mome dječjem mozgu umjesto razvijanja želje za učenjem, pa me je, ili sam ja tako doživljavao, ismijavao i šamarao više od druge djece. Škola i učitelj su iz dana u dan postajali moja noćna mora. Ne mogu sebi vjerovati, da se u mojoj dječjoj glavi javila emotivna reakcija kao gnjev da se moja svijest pobunila do te mjere da su mi se u trećem razredu javljale sulude misli, kako bih ga se na neki način mogao osloboditi , nikada ni prije ni kasnije mi se takve ideje nijesu javljale ni u svijesti niti podsvijesti. I danas sam ljut na oca što mu se nijesam smio požaliti na torturu kroz koju sam prolazio i što me nije zaštitio od učitelja tiranina, a moguće je da nije ni mogao, tada je učitelj bio “zakon” koji se mora slušati i poštovati, on je tada bio neprikosnovena ličnost, oličenje, poštenja, kulture i pameti, pa neće ti ništa biti ako tii poslije završetka časova, kada stigneš kući na obraščiću stoje ucrtana četiri prsta od šamara koji ti je naprvom odvalio učitelj dvometraš, svojim dugačkim prstima.
“Škola ne sme ličiti na bolnicu za lečenje dece od života i zdravlja, od radoznalosti i aktivnosti, od sopstvenih iskustava i stvaranja.” Duško Radović
Sjećam se moj najveći uspjeh drugog razreda je to što sam u bratovu svesku, koji je išao u prvi, nekom crvenom olovkom veoma uspješno kopirao učiteljev potpis, ne kopirao nego ga potpisao doslovno kako se on potpisivao, ali sam to svoje umjeće baš debelo platio. Prvo je gledao potpis. Gledao i upoređivao. Možda bi i povjerovao da nije boja olovke bila za blagu nijansu različita. Kad je utvrdio da nije njegov potpis, primorao nas je da kažemo koji je pisao, pa kad sam rekao da sam ja, umjesto da u tome pronađe neku moju sposobnost i fino mi objasni, da je to nedozvoljena radnja, počela je tortura, kao da sam mu nanio nacrnje moguće uvrede, umjesto što sam tom dječjom bezazlenosti povrijedio njegovu bolesnu sujetu. Šamari po glavi, po leđima, uši bubnjaju, a on pita:
– Ko si ti da mene potpisuješ? Znaš li ti ko sam ja stoko balava? Slova nijesi naučio a potpisuješ mene koji sam toliko godina učio za ovaj potpis?
Bio sam dijete, ali potpuno svjestan i siguran da me je tako tukao, ne da me vaspita, nego da me ponizi kao dijete. Nijesam zaboravio taj čin vaspitavanja, koji me je ostavio potpuno ravnodušnim[2], kao i sve druge mjere vaspitavanja i učenja koje je primjenjivao i prenosio na mene. Da me je na primjeren, ljucki način iskritikovao, objasnio mi posljedice, tako neumjesnih radnji, siguran sam da bih se postidio, a onako ništa, ama baš ništa, jer sam te batine istrpio bez ikakvih emocija i griže savjesti za neprimjereno ponašanje, nijesam ni pocrvenio od stida, ni suzu puštio od bola, samo je inat proradio i mržnja se produbila, umjestokulture povjerenja, narastao je strah, koji nijesam pokazivao, a on je činimi se sve više bijesnio što me ne može natjerati da zaplačem.
Ovo je samo jedna kap u moru metoda vaspitavanja, od lomljenja kuvanih jaja na dječjoj glavi, ismijavnja i „ruganja“ do naređivanja djevojčici koja je imala probleme sa čitanjem i pisanjem da nas dječake, za uši voda po učionici, neka je njoj prosto, drago mi je ako je nešto u životu moglo razveseliti, a sjećam se da je to zasmijavalo.
Poučen iskustvom prethodnog, kojemu je zamjereno na slaboj prelaznosti, ovaj nije škrtario na ocjenama, tako da se prividno stanje popravilo, a znanje djece je bilo još gore.
Kao posljedica gušenja i isključivanja dječje slobode u meni je nastupila blokada energije ličnosti, naglo smanjenje radoznalosti, doživljaj bezličnosti, smanjenje kontaktne dinamike i otuđenost. Ne tražim opravdanje za slabo učenje, za odbojnost prema školi, prema učiteljima, prema knjigama, ali zar je mogao postojati veći razlog od ovoga koji me je usmjeravao na pogrešnu stranu.
Nije ovo plod moje mašte nego osjećanje gorčine zbog istinskih masnica i ožiljaka koji su ostali na mome životu, pa iako bih pokušao bar malo uljepšati njegovu sliku, one me opomnju da to ne smijem, ne zbog mene, koji sam se na kraju izborio sa tim i razvio u osobu bez ikakvog kompleksa, nego zbog moje djece, moje unučadi i sve djece ovoga svijeta koju treba zaštititi ako bi bila izložena takvoj vrsti vaspitavanja.
Sa završetkom trećega razreda ta škola je zatvorena, ja sam se oslobodio svoga učitelja, ali ne i odbojnosti prema školi, knjigama i učenju iako sam u šest kilometara udaljenoj školi u drugom selu, imao finu mladu i lijepo vaspitanu učiteljicu, koja mi je ostala u najljepšem sjećanju i koja mi je samo djelimčno povratila samopouzdanje i ljubav prema školi i učenju, ali vjerovatno je to bilo teško poslije preživljenih trauma do završetka trećeg razreda, gdje sam već kasnio skoro dvije godine, jednu zbog malo kasnijeg kretanja u školu i drugu zbog ponavljanja prvog razreda. Da je učiteljica, koja je bila ako ne pripravnik, a ono ješ na početku radnog vijeka, znala kroz šta sam prolazio prethodne godine vjerovatno bi mi posvetila i više pažnje i maksimalno se potrudila da mi povrati samopouzdanje, ali posebne hvale je imala za moj lijepi rukopis i dobro crtanje, što niko do tada nije primjećivao, a to je bilo dovoljno da povratim izgubljenu vjeru u svoje sposobnosti.
Završio sam četvrti razred, ali pošto ni u tome selu nije bilo osmogodišnje škole, peti sam nastavio u osmogodišnjoj, koja je iako udaljena sedam kilometara od moje kuće, bar umjesto u privatnoj kući bila smještena u školskoj zgradi.
To je slika moje škole i mojih učitelja do završetka četvrtog razreda, koji su me prekalili da se razvijem u moralno jaku ličnost, a sreća što se nije desilo drugačije, kada sam stizao do ivice onoga drugog puta, osobu koja je veoma osjetljiva na nepravdu, ne dozvoljavajući više nikada nikome da je tako povređuje, niti je u stanju koga povređivati, zato što zna kako nepravda boli, sa poštovanjem časnih obrazovanih osoba i snažnim otporom prema nadobudnim autoritetima, sa jako humanim odnosom i ljubavi prema djeci, a djecom sam smatrao i mnoge generacije mladih učenika i pripravnika koje su započinjale posao sa mnom, kojima sam uvijek bio spreman da pomognem, pa sam danas na pragu osme decenije života veomo srećan kada mi se jave te mlade osobe, sa riječima zahvalnosti i poštovanja. Jednostavno, volim život, a on se nastavlja u djeci u mladim ljudima, u njima je naša budućnost, zato im posvetimo punu pažnju i prema njima se odnosimo sa poštovanjem, pazeći kome povjeramo da ih uči i vaspitava, jer iako ne treba pretjerivati i stalno sumnjati u ljude, ipak treba biti oprezan i znati da i u prosveti, kao i u ostalim profesijama ima nasilnih osoba. Kada su moja djeca kretala u školu, burno sam reagovao na odobravanje nekih roditelja, da njihovu djecu nastavnici mogu „šklepiti,“ ne dozvoljavajući nikome takvu priliku, strogo sam podvalačio da se niko ne usudu na takav potez, pa su eto i bez batina bili odlični đaci i studenti i završili su visoke škole. Ali isto tako ne treba ići u drugu krajnost što je danas, čini mi se sve prisutnije kod roditelja, da djecu upućuju na pogrešan put, dozvoljavajući im da se već na prvom koraku u školi prema učitelju odnose, kao nekome nebitnom, kome mogu da prkose, ne shvatajući da im takvo ponašanje samo šteti. Roditelj i nastavnicu moraju biti pravedni, prema djeci jer ona imaju jako razvijen osjećaj za pravdu, i sa poštovanjem se odnositi jedni prema drugima, a time i prema djetetu, kako bi se ono razvilo u zdravu i normalnu osobu.
[1] Kada se pomene zlostavljanje djece, odmah se pomisli i na seksualno, tome moj učitelj zaista nije bio sklon.
[2] Čini mi se da odrasli nijesu svjesni kolko djeca imaju razvijen osjećaj za pravdu i nepravdu. Imao sam ja i kasnije jednog nastavnika koji me je znao počupati za uho ili slično, ali je bio pravičan i ostao mi je u lijepom sjećanju.
