Redakcija Emir Bajrović
Pešterac
Pešterac je samo gorostasni div,
Kad livadom prođe kapije zatvara,
On ne brine dal’ će sutra biti živ,
Brine samo da se tuđe ne pohara.
Kad ga nešto plaši on salije strave,
Nešto kao gavran ako nebom kruži,
Šalove on nosi samo oko glave,
Jer to bistrost čuva i kad sunce prži.
Kuća mu je ispletena i lagana, mala,
U njoj pokraj vatre samo mačak prede,
A pod njom je čvrsta od kamena štala,
Pojačana je u ćošku sa po dvije grede.
Na pustačju sjedne kada duhan mota,
I još đugum vode kraj sebe prinese,
Da duhana nema njega je sramota
Kad musafir dođe, put kad ga donese.
Kada guslu uzme on zapjeva glasno,
Posjedak sazove i sela mu eto,
Ostaće do jutra il’ do dosta kasno,
Ispratiće skupa svi još jedno ljeto.
Kad za hladnu zimu zatreba mu grana,
On konopce sveže sa hiljadu kuka,
Šarenoga svoga natovari konja vrana,
Vodi ga i čuva od međeda i vuka.
Peštercu je draga svaka lijepa ptica,
On joj pjesmu pjeva a ona mu svira,
Kraj njega je mirna sitna lastavica,
Grehota je njemu da joj gnijezdo dira.
Pešterac je samo dobroćudni div,
On je kao stablo u behrale bašče,
Njega čuva kubak rezbaren i kriv,
I njegovo vjerno, ugojeno pašče.
Kad s’ potoka pije, on sve motri-pazi,
To je narav ovog veselog gorštaka,
Da vodu ne muti, ribu ne ugazi,
A ni oklop krhkog, crvenoga raka.
.
Tamo i ovdje
Tamo preko mora i preko planina,
Preko sivih gora, u jednoj dolini,
Tamo brižna majka hrani svoga sina
Da bi jednog dana dala ga tuđini…
Ovdje u tuđini, daleko od doma,
Gdje vječito bdiju preblijedele sjene,
Dječak tuđe zemlje plaši se od groma,
Sanja svoju majku i šamije njene…
Kad bi more bilo kao rijeke naše
Pa da može lako da se pregaca
Mogao bi bijelog konja da uzjaše
Ili možda mazgu il’ magarca…
Ili pješke nekako do prvoga hana,
Trajalo bi možda nekoliko dana
Ali ova želja i tuga što muči
Mogla bi odvući svaku dušu kući…
.
Rifatu Burdžoviću Trši
Nema zore niti ima dana
u dolini Sandžaka,
odkad nema tvojih partizana
nema ni junaka…
Crvene su zastave
prošle iznad sela,
snaše su iznosile čaršave
i na njima jela…
Ovi neki drugi partizani
nama nisu svoji,
nisu nam jarani
jer nam nisu tvoji…
Nosio si slobodu
sebi i narodu,
kasno ćemo shvatiti
da si Sandžak bio ti…
Vječiti buntovniče,
glasu napaćenog roba,
pravedni vojniče,
tvoja snaga jača je od groba…
Ta krvava kama
nije mogla da ubije Tršu,
sakrila je ratna tama
tvoju čistu dušu…
Danas bi se postidio
da nam vidiš vođe,
Sandžak ti je bio,
bio je i prođe…
.
Emir Bajrović, rođen 1988. u Novom Pazaru. Oženjen i otac jednog djeteta. Djetinjstvo proveo na Pešterskoj visoravni gdje je završio i osnovnu školu u Delimeđu. A potom završio Gimnaziju u Novom Pazaru. Sada živi u Danskoj gdje trenutno pohađa školu za Pedagoškog asistenta. Objavljivao na mnogim portalima, časopisima i zajedničkim zbornicima. Na Prvom festivalu zavičajne poezije u organizaciji SSUSO Subotica njegova pjesma ‘’Ponekad’’ je pohvaljena i uručena mu je Plava Povelja, pjesma je kasnije štampana u zborniku. Pjesma ’’Mome sinu’’ mu je pohvaljena na 8.KNS Međunarodnim književnim susretima u Sarajevu. Njegove pjesme nalaze se još i u zbornicima Garavi Sokak (2016), Najveće ljubavi 21. veka, Poslednji cvetovi zla, Sećanja na 1999. godinu, Glasovi Melpomene, Zemlja slavnih predaka, Zbornik poezije za decu (KRB), Zbornik radova KR Balkan i još nekim zbornicima. Neke od njegovih pjesama bile su objavljene i u časopisu Avlija. Uglavnom piše kratke priče i poeziju a od skora i bajke za djecu.
