Poezija Ljiljane Tomljanović

Ljiljana Vujić Tomljanović rođena je 25. 02. 1958. godine u Međuvođu, nadomak Prijedora, živi i stvara u Bosanskoj Gradišci, Bosna i Hercegovina.

Prva objavljena pjesma 1973. godine, odnosno prva republička nagrada (takmičenje na nivou svih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini) predodređuje njen umjetnički put.

Osim pjesama, piše i eseje, prikaze… Objavila je: Ritmom duše (1995); Plameno ogledalo (1997); Mjesec nad gradom, haiku (1999); Slovo Izlaska (1999); Dalje od mlijeka (2002); Osamljeni putnik (2002); Treće sjećanje, poema (2004); Latice mogranja (2005); Živi zid (2006); Vjetrenjačama umoreni (2010).

Pjesme ju joj uvrštene u više zbornika i izbora poezije, kao i u nekoliko antologija. Radovi su joj prevođeni na engleski, njemački, holandski, i slovenački jezik.

Dobitnica je više nagrada i prizanja, među kojima je počasna nagrada u Tokiu za poeziju 1999. i 2004. godinu, i jedna od Kočićevih nagrada u Dortmundu, 2003. i 2006. godine.

ZAVEŽLJAJ

rodimo se i

stavljaju nas u boksove

u zavežljaju dospijevamo u

rešetke

zadnja sjedišta

korpe za kupovinu

dvorišta strogo ograđena

zasebne učionice

u hodu zidamo svoje zidove

na stazama vlastitih putokaza

okrenuti leđima jedni drugima

zbog bezbjedonosnih razloga

minijaturni neopaženo vežu

teretni još jače –

pogledima strše a pri padu

stvore buku i prašinu

PAR

kud god hodi puž pohodi

po rođenju darovan dom

jedinstven primjer samostalnosti –

puž se ne veže – za nj parovi ne važe

sam se iz sebe rodi i sam kroz život vodi

po zakonu prirodnom

puž je tačka koja isključuje

šok pada i napor dizanja

preko trnja lagano klizi

za pojmove dobar i zao nije znao

niti da sva ljepota svijeta

Ljubavi je čar čiji zakon isto i par

u ogradama ne vidi slobodu

u opsadi prevari u maču krvavom

od Boga dan sam sebi dovoljan

kužni puž i njegov dom

kad se dirne nestanu rogovi… i živi

živi i ostavi tragove –

u sebi prebivamo domovi su sporedni

NESTVARAN

u vječnost si utisnut

kao voštani pečat na pošiljku a

po ko zna koji put se iz smrti budiš

užasnut što opet

isti cilj istu želju imaš

da zaustaviš sukobe a

pred očima identične slike –

bolest glad bijeda i multimilioneri

strogo povjerljivo i

marljivo prepisano

bez veze sa izazovima

stvarnog života

u kojem ništa nije slučajno a

sve zajedničko

čak i suza iz nečijeg oka

bez nekog drugog uvijek si sam a

neprestano se u neživom tražiš i

pronalaziš veliko ništa

u želji da budeš sve

UKOLIJENČENI

vrijeme i prostor

ledne aveti sve bliže jedna drugoj –

tope se i nestaju u beskraju…

za četiri sata vožnje

tri granična prelaza

narušavaju raspon

preostao od udaha do izdaha –

svi kolosijeci ispresijecani

strahujemo od sebe samih

vrtimo se kao crvi u prašnjavoj logi i

strijepimo od svake noge

(i ukolijenčene krave sapliću se tako

o vlasite korake

sa širokim poljem u krvi a

pomirene s kocem i konopce)

ŠIPC

s kažiprstom uprtim u

neistomišljenike

u takozvani ostatak svijeta

u Vesele sveske

okićene velikim i malim imenima

prštimo o Slobodi

prezreli šipci sjemenkama

kao da je poznasmo

iz nevidjelice dopuzalu a

nijedna je metafora ne opjeva

a kamoli bezumnik pod svoje uze –

suzom orošena raste

i z n u t r a

ukvašena miloštom tišine

kroz sunčeve zrake sja kroz zvijezde

(sve poznaje

Nebesku prisutnost u nama

osim nas samih)

DOK HODAŠ

nije čudno

što se mnogo piše a premalo čita

ono čeg’ se gnušaš to te i inspiriše

sve je tu u inat Ljepoti

dok trepneš

da te u neistinu u gorčinu obuče –

pišeš i vremenu se iskradaš

u bajku prerušenom

Ljepota je stvar neviđena

zaboraviš na vrijeme i doziva te

ono ne dozvoljava

da je sanjaš dok hodaš

jer ne poznaje domašaje sna

što se stvarnom nadom mjere