Redakcija Stana Nena Mojsilović
POEZIJA NIKAD NE UMIRE
Senke prošlosti skrivene su u duši
O čemu govori prazan pogled u poeziji o kome vi pišete?
– Smatram da prazan pogled u poeziji govori o osjećanju pjesnika mada ne mora da znači da je to tačno jer sam jedan od onih koji koristi tu rječ veoma često a pogled mi je bistar i veseo
Kuda sa senkama ako ih ne stavimo u pesmu? Senke prošlosti ili senke sadašnjosti, čime ste preokupitrani?
– Senke prošlosti ili sadašnjosti ako se ne stave u pjesme ostaju skrivene u duši i tište zato mnogi od nas i pisu bilo to o svojim ili tuđim sjenkama.
Pesnici su svemoćni kad su sami?
– Ne mora da znači da jesu, ja imam predivnu porodicu i ponekad baš jedna njihova izreka mi da inspiraciju da napišem nešto a koliko uspješno to je znak pitanja.
Kako stižete do pesmičkih zvezdanih staza?
– Do zvjezdanih staza stižem nekom svojom maštom ili kad sam oduševljena sa nečim pa se osjećam kao da lebdim, mada ima ponekad i sjećanja na nešto što je bilo i prošlo, sve pomalo utječe na zvjezdane staze.
Prsti straha stežu i toplu i hladnu ruku? Kako doživljavate ove vaše stihove, šta je pesnik hteo da kaže?
– S ovim stihovima sam htjela da kažem da ljudi bili sretni ili tužni, bili povređeni ili ne, i ako nekad nestane snova o kojima su sanjali trebaju zadržati lijepe uspomene i čuvati ih jer nije bilo samo loših trenutaka bilo je i sretnih. Zato zadržite ljepe uspomene, to vas na neki način čini sretnim i vraća vam osmjeh na lice.
Kako reagujete na one koji ne vole da čitaju vaše pesme?
– Uopće ne reagujem jer svako ima svoje pravo da čita ili ne čita moje pjesme. Dosta mojih prijatelja nije ni jednom pročitalo ni jedan moj stih ali su i dalje moji prijatelji i cjenim ih kao takve.
Imate li nadu da će kroz deset ili dvadedet godina poetika izumreti i da je niko neće čitatai a pisaće je svi?
– Poezija će se pisati i u buduće i ne vjerujem da će ikad nestati. Poezija je kraljica književnosti, bilo je poezije i prije nas biće je i poslije nas, poezija ne umire.
Šta je jače od pesničke misli?
– Jače od misli je osjećaj, iskena osjećanja koja se čuvaju u dubini duše, misao je samo misao, proleti ponekad, zastane i ponovo odleprša a osjećanja, ona su tu u nama.
Umete li na pravi način da cenite tuđu umetnost. Šta vas ispunjava duhovno i slično?
– Naravno da cjenim tuđu umjetnost neovisno o kojoj umjetnosti je rječ. U tuđoj umjetnosti vidim stvaralačku vještinu i snagu da se otpočne nesto što čovjeka čini zadovoljnim.
Ljubav kao večita inspiracija? Zašto se bez nje ne može? Zašto se ne može lako naći?
– Ljubav je bila i ostala glavna tema poezije, bilo da pišete o svojoj zemlji, svojoj kući, svojoj ljubavi sretnoj ili nesretnoj, bilo o kamenu sivom, ili o svojim oranicama, rjekama… U svemu se spominje ljubav i svaka je na svoj način opisana.
Kako komunicirate sa sobom kao pesnikom?
– Ja i moja ličnost se savršeno slažemo jer sebe ne gledam ka nekog posebnog ili vrednijeg od ostalih zato što napišem po neki stih. Obična sam žena i dok sam takva mogu sa sobom jako dobro komunicirati.
Vaša biografija, nagrade, stvaralaštvo, planovi…
Rođena sam 1953. rođene u Benkovcu Hrvackoj djetinjstvo sam provela kao i sva druga djeca tog vremena. Nagrade nisam za nikakva djela dobila jer nisam još objavila ni jednu knjigu a to mi je san možda se i ostvari nikad se ne zna. Živim u Vojvodini, u Kuli kod N. Sada, momentalno se na bavim sa ničim, domaćica sam a do sledeće godine, onda ću biti penzioner.
DRAGAN STODIĆ
