Redakcija Mirjana Mrkela, rođena u Beogradu 1955. učiteljica je u invalidskoj mirovini i živi u Zadru. Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti i Udruge Zadarski pisci (ZaPis). Prve pjesme objavila je u Zadru sredinom sedamdesetih. Piše priče, pjesme, romane i drame. Tekstovi su joj objavljeni u mnogim časopisima (Smib, Zvrk, Prvi izbor, Mak, Marul, Riječi i dr.), u nekim udžbenicima, na Hrvatskom radiju i na internetu. Stalna je suradnica dvomjesečnika Riječ slijepih i internetskog časopisa Kvaka.
Pjesmom Puževi na kiselo, osvojila je titulu Hrvatski vitez poezije, dok je roman Dragi Olivere ovjenčan Nagradom Grigor Vitez za književni tekst u godini 2012., a bajkovite priče pod naslovom Bob, bobić, mahuna pohvaljene su godine 2018.
GUBITCI
Čim svane hvatam se igle i konca
Prišivam spajam zakrpavam
no kroz doseljenički dan
rubovi se paraju gdje god zapnu
a zapnu često
možda je okoliš prenazubljen
ili su konci urečeni
kako god pred san sam sva u truljama
pa liježući obećavam sebi
sutra ću biti opreznija
onda me san uvrtložuje
i baš tada shvaćam
da su mi iz rubova poispadale ceduljice
s dragocjenim formulama.
GUGUTKA
Gugutke me prate od djetinjstva
to su najtužnije ptice za koje znam
slične su grlicama
samo što je grlica stalno divlja
a gugutka je bila pripitomljena
pa je podivljala
ili se odmetnula
i sada upražnjava patetiku
na vremešnom postolju za antenu
na nepotrebnom zarđalom postolju
seljaci su mi rekli da je to kupujka
građani su mi rekli da je to srpska riječ
ja nisam rekla ništa
nisam ni građanka ni seljanka
ni pitoma ni divlja
samo sam drugačija.
VOZI SE SLAMA
tamo daleko na žitnicama
prošla je žetva
vozi se slama
kulen se reže za poslenike
meso žrtvovanih životinja
i miris obilja
velike raskošne kriške
a ovdje se travnjaci suše
i sve što se ne zalijeva
ne pravi namrgođeno lice
kažu mi
ne nagomilavaj ljutnju
pojedi malo pršuta
prihvaćam
ali i bez njega su mi usta presuha
od nečega gorim.
LIPE
U mojoj ulici žive introvertne lipe
samo četiri
kako jadno
u odnosu na tamo
imali smo ih
bilo ih je
cijelo brdo
čitava šuma
listala cvala venula mrznula
sve po redu
ove jedva zamjećujem kad zamirišu
nekako na brzinu
sporadično
kao seks u braku
tek da se odradi.
VI MI ONI
Vi gore kažu ovi dolje
onda mi dođu rođaci
vi ovdje
prigovaraju mi
vi govorite i radite drugačije
sklapam ruke na prsima
da ne bih ratoborno poduprla bokove
ovdje se ne kaže isti jarac nego ista pašta
ista pašta – drugo pakovanje
to je možda hedonistički
ili konzumerijski
ali manje bogohulno
zlurado trljam ruke
ne prkosim
a što se tiče pakovanja/pakiranja
na užas konzervoljubaca
svako je uzaludno.
