Refika Dedić
ONI KOJI NE MOGU DA GOVORE
(Poslije gledanja istoimenog filma)
Idem ulicom beskraja.
Tišina u meni tutnji, vrišti,
izlaz traži.
Bože, što ne rekoh ništa?
Zašto ništa ne izustih?
Strah u tišini
tišina u strahu.
Tišina tišinu u tišinu uvodi.
Riječi nema,
sve suvišno, nepotrebno.
Tišina nadvila svoja krila, kraljuje.
Tišina i ja
dugo se družimo,
razumijemo se,
ne možemo jedna bez druge.
Tišina u meni lomi dušu,
glasno proziva
traži da pobijedim strah
i kažem nešto
u ime onih koji ne mogu.
U tišini oči velike.
Tišina i tišina,
tišina u tišini.
Tišina tišinu zove.
Odgovora nema,
niko ne čuje.
Tišino, ne izlazi na vidjelo.
Pokupi sve svoje i idi u tišinu vriska.
Strah raste, ponire svim porama tijela.
Strah strahom na strahištu zavlada.
Strah strahu uzima riječ.
Strah u strahu raste, raste,
strah nadrasta sebe, vlada…
Idem ulicom nemoći sa strahom u sebi…
Bože, zašto ništa ne rekoh?
Zar ću cijeli život živjeti u strahu nemoći?
Bože, gdje su svi oni koji su mogli a nisu htjeli
spriječiti neljude?
Gdje su sudije iz Haga bile tad da pravdu dijele?
Sad za pravdu traže dokaze,
a gdje su TAD bili da traže dokaze?
Bože, pomozi da govorim u ime onih koji ne mogu…