Redakcija Mirko Popović, rođen u Slivnu (Metković) 1944. godine. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živi u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima Bosne i Hercegovine. Bio pravnik po struci. Sada penzioner.
Objavljivao na Radio Sarajevu, III program (sedamdesetih godina), na TV Kometi i u časopisima Marko Marulić, Danica, Zadarska revija, Dalje, Književne novine, Bosanska vila, Lica, Stećak, Književna Rijeka, Odjek, Most, Svjetlo riječi, Kalendar sv. Ante, Hrvatska misao, Svijet, Motrišta, Osvit, Veritas i dr.
Na natječaju Hrvatskog slova za pjesničke i prozne priloge u 2010. godini dobitnikom je nagrade za književnost DUBRAVKO HORVATIĆ (2. mjesto za prozu).
Objavio zbirku proze Tamno sunce (IK Svjetlost, Sarajevo, 1999.) i zbirku poezije Berba rose (IK Svjetlo riječi, Sarajevo, 2001.).
Koautor slovenskog Zbornika Pesem.si za poeziju u 2013, 2014, i 2015. godini, te Zbornika hrvatskog portala Očaravanje u 2012. i 2013. godini.
U rukopisu su mu knjige poezije i proze, a radi i na romanu.
NEMOJ
U glasu mu nečujnom slušam
Kako ispraća jata koja se ne vraćaju
I kako mu vid očinji otkazuje
Kako zakazuje zglob
I desni palac izdaje
Čujem kako mu kiše otapaju
Korjenje žalosnih vrba a u pogledu mu
Vidim tajne u nekoj ulici brijestova
I vrijeme nevinosti
U nekom gradu poslije snjegova
U oku mu gasnu zvijezde lutalice
I čarolija minulog
Pa vrata na koja mu kucam
Njegovo srce otvara rukopisom praha
Koji već u osam
Brzaci sutona otpušu
Onda mu šapnem: Nemoj
To je samo breme noćnoga neba
Čovjek ništa ne gubi
Tek bujice života
Višak prosanjanog odnose
U sluhu mu ušća presušuju
I zvuci odlaze u nepovrat, a ja molim:
Nemoj, to se mlade raspliću grane
Novo se jutro u knjigu utiskuje
Da ožive platani
Da se ono što dani odnose
Vrati s glasom ptica pjevicâ
Gledaj kako se umiva ulica brijestova
I kako slika ušća svijetli
U oku novih izvora
MOĆ OTISAKA
.
Ustajao sam noćas
Dozivale su i osvrtale se
Tamne šume bez očiju
Žele li ponekad da im krišom
U srebrnim kosama svijeću zapalim?
Iza nevidljivih spavaonica
Netko je tiho i dugo
Unutarnjim morem plovio
Možda je samo zašumio val
Podno stijena opskurnih
Ili su crni čempresi
Za nebo zarasli
Ustajao sam noćas
Lupalo je na vratima
Jesu li nečiji prsti otiske otkrivali
Namignuvši pitao me je
Vrtni patuljak kad sam zaspao
I okrenuo se nepomičan i blijed
Kao da više nije bio
Od bračkog kamena
DANI IZ KOJIH SE VRAĆAMO
Zašto se gledamo netremice
Nije to pitanje, možda slutnja
da nas minuli svijet
opet zasipa izohipsama sjaja
Zašto se gledamo netremice
Možda smo se sretali
u vjetrovitim grivama vječnosti
Tekli jedno kroz drugo
kao plazma zanjihana bezvremenom
i bili neprekinut i nevidljiv
spoj lomova bivših trajanja
Ili smo oduvijek imali malu klupu
zagrljenu zlatnim žbunjem
i pticu od srebra
u noćnoj dugi pod čijim smo se
valerima voljeli i nismo pitali
što je to stvarni svijet
Gledamo se, urušeni u nezaborav
kao opojnost dosanjane bajke
koja je blijeda na tvom licu
i bezlična kao emulzija
a blagotvorno urezana u koru enigme
da se na platnu Vremena
nikad ne zaboravimo
PJEŠČANI SAT
Pjesma je zaspala i jarboli šute
u uvalama
Okreni bok gole hridi
i žubor žednih usana
Ispod i iznad pjesme
rumen od uzdaha
pješčani diše plam
U rep sveži kosu
da ti na vratu zaspu leptiri
maestral i školjke
Sad je čas da košulje skinemo
da otkopčaš zrake sunca i da val
se diže i lomi, da uviremo
u dubinu morsku
u iskre očiju usijane
prije nego uzdrhtiš
od riječi svršene igre
prije nego ružama purpurnim
pružimo usne i mir puteni
udahnemo
prije nego zaspu mi ruke
ispod i iznad pjesme
pješčanih dina
ELEGIJA
doticati
kromatično krilo lovora
tražiti otiske na mahovini
i oči što usnule su
sa sunčanim kistom ispranim fosilima
dozivati
simfoniju tvojih grudi naslonjenih
na koru hrasta na glas vrludav
niz plave rijeke Trajanja
nad kojima si me čekala
stajati
pod krovištima zagledanim
okom toplih sutona
koji još pale svijeću
u prozoru iza kog si
se nadala
snivati
vreteno nedoslušano
vreteno djevojačko
ekstazu u kojoj se prvi put
usna postidjela kao rumen
val oplodnje
i pitati
tko si ti
u otiscima ispranim
tko si ti
na mom praznom dlanu
tko si ti
što si me jednom
davno voljela
Istaknuta slika: Slika akademskog slikara Ismeta Čauševića – Čakija (Foči, 1950. – Foča, 1993.)
