Poezija Mirka Popovića

Bosna i Hercegovina

Mirko Popović, rođen u Slivnu (Metković) 1944. godine. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živi u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima Bosne i Hercegovine. Bio pravnik po struci. Sada penzioner.
Objavljivao na Radio Sarajevu, III program (sedamdesetih godina), na TV Kometi i u časopisima Marko Marulić, Danica, Zadarska revija, Dalje, Književne novine, Bosanska vila, Lica, Stećak, Književna Rijeka, Odjek, Most, Svjetlo riječi, Kalendar sv. Ante, Hrvatska misao, Svijet, Motrišta, Osvit, Veritas i dr.
Na natječaju Hrvatskog slova za pjesničke i prozne priloge u 2010. godini dobitnikom je nagrade za književnost DUBRAVKO HORVATIĆ (2. mjesto za prozu).
Objavio zbirku proze Tamno sunce (IK Svjetlost, Sarajevo, 1999.) i zbirku poezije Berba rose (IK Svjetlo riječi, Sarajevo, 2001.).
Koautor slovenskog Zbornika Pesem.si za poeziju u 2013, 2014, i  2015. godini, te Zbornika hrvatskog portala Očaravanje u 2012. i 2013. godini.
U rukopisu su mu knjige poezije i proze, a radi i na romanu.

 

NEMOJ

 

U glasu mu nečujnom slušam

Kako ispraća jata koja se ne vraćaju

I kako mu vid očinji otkazuje

Kako zakazuje zglob

I desni palac izdaje

 

Čujem kako mu kiše otapaju

Korjenje žalosnih vrba a u pogledu mu

Vidim tajne u nekoj ulici brijestova

I vrijeme nevinosti

U nekom gradu poslije snjegova

 

U oku mu gasnu zvijezde lutalice

I čarolija minulog

Pa vrata na koja mu kucam

Njegovo srce otvara rukopisom praha

Koji već u osam

Brzaci sutona otpušu

Onda mu šapnem: Nemoj

To je samo breme noćnoga neba

Čovjek ništa ne gubi

Tek bujice života

Višak prosanjanog odnose

 

U sluhu mu ušća presušuju

I zvuci odlaze u nepovrat, a ja molim:

Nemoj, to se mlade raspliću grane

Novo se jutro u knjigu utiskuje

Da ožive platani

Da se ono što dani odnose

Vrati s glasom ptica pjevicâ

Gledaj kako se umiva ulica brijestova

I kako slika ušća svijetli

U oku novih izvora

 

MOĆ OTISAKA

.

Ustajao sam noćas

Dozivale su i osvrtale se

Tamne šume bez očiju

 

Žele li ponekad da im krišom

U srebrnim kosama svijeću zapalim?

 

Iza nevidljivih spavaonica

Netko je tiho i dugo

Unutarnjim morem plovio

 

Možda je samo zašumio val

Podno stijena opskurnih

Ili su crni čempresi

Za nebo zarasli

 

Ustajao sam noćas

Lupalo je na vratima

 

Jesu li nečiji prsti otiske otkrivali

Namignuvši pitao me je

Vrtni patuljak kad sam zaspao

I okrenuo se nepomičan i blijed

Kao da više nije bio

Od bračkog kamena

 

DANI IZ KOJIH SE VRAĆAMO

 

Zašto se gledamo netremice

Nije to pitanje, možda slutnja

da nas minuli svijet

opet zasipa izohipsama sjaja

 

Zašto se gledamo netremice

Možda smo se sretali

u vjetrovitim grivama vječnosti

Tekli jedno kroz drugo

kao plazma zanjihana bezvremenom

i bili neprekinut i nevidljiv

spoj lomova bivših trajanja

 

Ili smo oduvijek imali malu klupu

zagrljenu zlatnim žbunjem

i pticu od srebra

u noćnoj dugi pod čijim smo se

valerima voljeli i nismo pitali

što je to stvarni svijet

 

Gledamo se, urušeni u nezaborav

kao opojnost dosanjane bajke

koja je blijeda na tvom licu

i bezlična kao emulzija

a blagotvorno urezana u koru enigme

 

da se na platnu Vremena

nikad ne zaboravimo

 

PJEŠČANI SAT

 

Pjesma je zaspala i jarboli šute

u uvalama

Okreni bok gole hridi

i žubor žednih usana

 

Ispod i iznad pjesme

rumen od uzdaha

pješčani diše plam

 

U rep sveži kosu

da ti na vratu zaspu leptiri

maestral i školjke

 

Sad je čas da košulje skinemo

da otkopčaš zrake sunca i da val

se diže i lomi, da uviremo

u dubinu morsku

u iskre očiju usijane

prije nego uzdrhtiš

od riječi svršene igre

 

prije nego ružama purpurnim

pružimo usne i mir puteni

udahnemo

prije nego zaspu mi ruke

ispod i iznad pjesme

pješčanih dina

 

ELEGIJA


doticati

kromatično krilo lovora

tražiti otiske na mahovini

i oči što usnule su

sa sunčanim kistom ispranim fosilima

 

dozivati

simfoniju tvojih grudi naslonjenih

na koru hrasta na glas vrludav

niz plave rijeke Trajanja

nad kojima si me čekala

 

stajati

pod krovištima zagledanim

okom toplih sutona

koji još pale svijeću

u prozoru iza kog si

se nadala

 

snivati

vreteno nedoslušano

vreteno djevojačko

ekstazu u kojoj se prvi put

usna postidjela kao rumen

val oplodnje

i pitati

tko si ti

u otiscima ispranim

tko si ti

na mom praznom dlanu

tko si ti

što si me jednom

davno voljela

 

 

Istaknuta slika: Slika akademskog slikara Ismeta Čauševića – Čakija (Foči, 1950. – Foča, 1993.)