Poezija Mirvete Islamović

Poezija

Mirveta Islamović, rođena 1966. godine u Beranama, Crna Gora. Osnovno i srednje obrazovanje završila u Beranama i u Visokom (Bosna i Hercegovina). Piše poeziju i prozu. Prva samostalna zbirka Napeta koža, 2011. godine Prijepolje. Zastupljena u zbirkama “Kapija istoka i zapada” 2010. godina i “Duhovna konekcija” 2011. godina, Sarajevo; Stihom govorim 1 i 2  2012/2013 godine, Bijelo Polje; “Valentinovo, More na dlanu” 2013. godine, Zagreb; “Izvan dometa” 2013. godine, Sarajevo.

Sa kratkom pričom “Uramljena sjećanja” na temi Bihor ušla je u zajedničkoj zbirci kratkih priča “Buđenje Bihora” 2013. Podgorica. Oprobala se kao prevodilac, zajedno sa književnikom Ševkom Kadrićem prevela je knjigu bosanskohercegovačke najveće fudbalske zvijezde Zlatana Ibrahimovića. Knjigu Jag är Zlatan Ibrahimović napisao je švedski pisac i novinar David Lagerqranz. Knjiga je prevedena sa švedskog na bosanski jeziki “Ja sam Zlatan Ibranimović” 2012. godina, Sarajevo. Član je “Udruženja za Kulturu Novo Sarajevo (KNS-a) i član međunarodnog udruženja književnika i slikara ”Stihom govorim ” Bijelo Polje. Učesnica je Manifestacija ”Zavičajne staze – Bihor” 2011/2012. godine u Petnjici, Crna Gora. U pripremi je njena druga zbirka pjesama. Živi, radi i stvara u Norrköpingu Švedska.

 

ŽENSKA PJESMA

 

Ne može pjesnik

drhtaj taj opisati

žena je valcer nježnosti

u samo dva pokreta.

 

Tad koža oluju pokrene.

Ne mogu to pjesnici,

oni samo zamišljaju

kako prsti vatru izazivaju.

Tad oaza pustinjska krene

i ključa voda uzdaha.

 

Može pjesnik pisati

ali on se ne zna riječima igrati.

Ne može krik žene opisati.

Njegova strast je meka

jer muškarac dok šapuće

doziva na megdan pustinjski vjetar.

 

Ne može pjesnik maštu

perom da probudi

pa da je čeka

i do sledećeg jutra

da lavirintom ljubavi

prođe poetesa

pod plaštom ljubavi

ona pokreće nebesa.

 

Ne znaš ti pjesniče

ženu pročitati,

ona tišinu pokrene

i u mraku kad ti leđa okrene.

 

NOĆDA POZDRAVIM

 

Nekako uvijek nam

promakne taj tren

kad tama zori ključeve preda

dok se došaptavaju

svode račune besanice.

 

I ode noć,

zori se obradovala

kao da bježi od grešnika.

 

Vladaj, caruj zoro,

danu podaj se.

Zaroni u tom plavetnilu

Čudne su tišine dana .

 

Čeka se

uvijek nam promakne

kad se jutro rodi.

Ne cvjetaju isto njegovi plodovi.

Noć pozdravim,

danu se poklonim,

java ponosna .

Na staklenim nogama,

nikad sama dok je snova

i viška fildžana.

 

BUDIŠ ME

 

Sviće novi dan.

Rasperutani snovi

odletješe uvis

kao perje,

kao bijeli golubovi

krila raširiše,

tama im je štit bila.

 

Bijesan pogled

na beživotni

telefon bacam.

 

Budiš me muklo

i ovog jutra:

Gdje su te ruže

kraj mog uzglavlja,

pramen kose

i prebačena ruka

oko struka.

 

Ponovo mi dušu paraš.

Kažu: Nova nafaka

na pragu mome se odmara.

 

Navučem osmijeh dana,

otvaram vrata

a na pragu još stoje

jučerašnja nadanja.

Ponovo zvoni telefon

umjesto pijetla dan mi najavi.

 

Uzglavlje mi je bez ruža

a na grudima mi odmara

umjesto tvoje moja ruka.

 

LIM

 

Čujes li pjesmu!

Sa Lima što dolazi.

Ne!

Obale razdvojene.

Hotel Berane zapaljen.

Hareme odbačeno.

Jasikovac zaklonjen.

 

U srcu vatra gori

Ori se pjesma Sandžačkih igara,

Starih šlaufijada.

Počasnih skokova

Kad ugrije s Jasikovca sunce.

Tad Lim ašikuje.

Ljubi svoje cvjetne obale.

 

Sad do tebe ne dopire

pjesma sa Lima.

Celuloza ne tukne.

Sad tukne grad od muke i jada.

Mafija vlada sirotinja strada.

 

Žalosna je pjesma Limom što teče.

Uspomene drage oživjeti neće.

Ivangrade grade u dolini.

U svakom zemanu.

Radovao si se novome danu.

 

Sad ti Beranski cvijet smeta

Jasikovac, ponos i osmjeh tvog djeteta.

 

PROLJEĆE U JANUARU

 

Kad naše

pozne godine zablistaju,

te starost i bore ne priznaju.

 

Kad pahulje januarske

procvjetaju i behar zamiriše

Tada me čvrsto zagrli januar.

 

Kad neke kristale ledene

osmjesima našim odlede

slap topline iz očiju krene .

 

Radujem se proljeću

i tom novom drhtaju.

Tu u dnu duše

moje pozne godine te vole

i beheraju za tebe .

 

TVOJA LUKA

 

Ponovo su nemirni prsti

od papira maštu stvarali.

Bijela hartija i ruka vješta

i zaplovi naša lađa

nemirnim vodama.

 

Eh kad misli raskopčaš,

pa kaldrmom kreneš

do najbližeg potoka

i pustiš našu lađu

da put do tebe pronađe.

 

Ponovo se igram nemira

razgolićenih shvatanja

da ću jednom biti tvoja luka.

 

ZIMA

 

Zima je mirisala na med,

rani behar i na mladost.

 

Zima je mirisala

na draga sjećanja.

Kao nostalgija nas nosila,

i budila iz snova čežnjom

da nije sama

kad poljima

snježnog carstva

zavlada tama.

 

Zima je mirisala

na šumske jagode,

na ljubav i život u dvoje.

Na osmijeh dječji,

na pozna klasja,

na dunje žute,

i vruće kestenje.

 

Zima je mirisala na Lim.

Njegove nježne valove

što sudbinu nam ispisaše

svojim obalama,

a mi slijepi smo bili

da sudbinu svoju vidimo

u rijeci koje se sjećamo.

 

Zima je mirisala na nas.

Na pozne godine

i sijede vlasi,

na radosni osmijeh

uz igru unučadi.

 

NORRKÖPING NE SPAVA 

 

Grudvaju se misli

pijani mjesec,

lomi dušu srebrenim sestricama.

Na vrhu Viječnice

sedi on Gull_Olle, bdi nad

gradom, Norrköping ne spava.

 

Januar cvjeta na sjeveru

ni zime ni idile.

Ni zvuka Balkanskog sevdaha.

Noćas su Sveđani igrali hokej na ledu

ode zlatna medalja Fincima kao iz inata.

 

Do zore grudva misli biće veća ili manja.

Nježna ili ledena osvanuće kraljica.

Mladi mjesec punog zamijenio

na liječenje ga poslao,

laknulo i zvijezdama.

 

Januar ne ciči od zime

studen se sakrila.

Iznad Strömmena jato izbjeglih

bijelih ptica ranjenih krila.

Noć je budna, nad nama bdi Gull_Olle.

Anđeo koji ne spava.

 

BIHORSKE ZORE

 

Idemo rode

da prošetamo.

Da vidiš, što je izvor voda.

I kako planinski vazduh

grudi siječe.

 

Idemo naviše uz progon.

Pogledaj ljepotu naše klisure.

Nad nama se nadvila planina,

te nas bratski zagrlila.

 

Proljeće je i miriše mlada trava

Samo da čuješ,

kako zima ovdje ciči

i studen cijepa stabla.

 

Diši rode duboko,

da osjetiš ljepotu Goleša –

Tu i tamo su katuni kao

razbacana stada.

 

Idemo rode, gore nas čeka

ovčavina i ražovna pogača

ispod sača.

Bihorske zore, tople i blage

vjetar kad kudelju svoju rasuče,

i vuk umorno zahrče.

 

Rominja tmina zagrli nas tama

dok Golešima napajaš stada

u toplom kutku katuna

čeka te pastirica mlada.

 

SLOVA I KNJIGE

 

Šta je knjiga bez slova,

nego lice bez osmijeha,

nego violina bez žica.

 

Šta će nam zora bez sunca,

rečenica bez zareza,

plač bez suza.

Kakav sam je to pjesnik

kad nema mojih muza.

 

Ja sam kao banka bez para,

ni biblioteka nije bogata

bez njenih malih drugara.