Redakcija Jelena Božić
Kad ne primjećujem toliko sunce ni otiske nečijih stopala po stazama koje prelazim rutinski, pomislim što bi bilo da sretnem neke od svojih starih, bivših ljubavi. Neke od onih koji nisu pobijedili, ako je uopće moguće sebe smatrati ciljem ikakve igre. Neke od onih koji nisu cijenili, ako je ljubav uopće procjenjiva. Neke koji isto tako razmišljaju o nekim svojim ljubavima, potpuno različitim od mene.
Pitam se uvijek kako bih reagirala, a uvijek u paučinama svojih zamišljotina reagiram drukčije. U nekim adaptacijama je tišina, tupi pogled i praznina u glavi u kojoj čuče sve opcije praznog rukovanja. U nekima su zagrljaji koje nijedno zapravo ne želi pa su zbog toga i oni prazni poput pogleda u tmurno zimsko jutro. I tako do u nedogled ima tih adaptacija, ali rijetko koja dospije pred publiku starog grada u kojima se dva aktera priče susreću.
Danas scena te predstave koja se odigrava u tišini nije bila nimalo prikladna. A možda je bila najprikladnija od svih zamišljenih.
Valjda se te stare ljubavi sreću po nepisanom pravilu (pod rizikom da uđe u klišej!) uvijek onda kad se ne trudiš oko vlastitog izgleda, obučeš prve čizme na koje naletiš na trenerku isflekanu od kaladonta i na kosi nosiš gumicu koju imaš još od drugog razreda osnovne. Zapravo nemaš, nego si je našla negdje iza ormara ispremetane sobe. I sreću se na mjestima gdje se ne sreće nitko. U trgovinama gdje inače ne kupuješ i svi su nepoznati, ali ovog puta si samo izletjela iz auta po tatinu najdražu čokoladu. To mora biti tako, jer postojale su situacije kad ste bili na istom mjestu u isto vrijeme, oboje savršeno dotjerani, života sređenih taman toliko da ljudi oko vas pomisle kako pišete najdosadniju poeziju jer vam sve ide od ruke. Ali pred nekim tamo Konzumom u nekom zavučenom naselju koje se primjećuje samo usput, nikoga nije briga ni tko ste ni kako vam u životu ide. Nosite par kovanica u ruci i pazite da ne ugazite u lokvu.
U glavi ti sve opcije pozdrava koje imaš. Zapravo nemaš, nego si ih našla iza ormara uspomena koje ne pomičeš tako često. Kolekcija izdaleka izgleda tako raskošno, sve vrvi knjigama u kojima su slatki obilježavači stranica s ilustracijama vaših trenutaka. No čim se približiš vidiš da su knjige pretanke, u nekima čak ništa ni ne piše, a neke su se davno raspale. Napisala si tek pokoju stranicu u svakoj pa zjape tako prazne čekajući da ih baciš. Ništa dobro nisu ti donijele, osim ako je dobro imati vrijedne korice za skupljanje zrnaca koji padaju niotkud, a ne svijetle. Prašina koja pada na uspomene je prašina kakvu je lako obrisati, ali za to nikad ne dođe vrijeme.
Život nas nekad pošalje da se popnemo na sljedeću stepenicu, a da još nismo obuli cipele. Glupo je govoriti o razmišljanju kakve bi cipele trebale biti na našim nogama. Ali život ne popušta, on je uporan kao telefonska sekretarica koja govori da korisnik trenutno nije dostupan, iako se ti izderavaš na nju svaki put kad joj čuješ glas. Bez obzira što možda u tom trenutku nisi dostupna za penjanje na sljedeću stepenicu, život te gura i ti ustaješ bosa. Imat ćeš sreće pa nakon izvjesnog vremena shvatiti da to što si bosa možeš zahvaliti kurvi čije ime počinje sa Ž, jer da si se obula, obula bi sve ono što si u te cipele nataložila, a žuljalo te do nesvijesti. Prerastemo cipele, prerastemo odjeću, ali prerastemo i ljude. Ili, ako smo doista te sreće – oni prerastu nas.
Ulazim u Konzum i on je poluprazan. Vidim samo neke starke, šešir i tetu koja se sprema za zatvaranje. Hvatam čokoladu i uputim se prema blagajni. Nemam ni trunkicu šminke na licu, ali nosim full make up misli, zanesena u razmišljanje o danu običnom poput nedjelje, a koji ima neobičan završetak.
I tada ga čujem.
Gunđa, žali se na glazbu, priča sam sa sobom. Ima umilan glas, hrapav tek na kraju rečenice, dovoljno da mi izaziva osmijeh na kut usana. Nema miris, nema dodir, nema naglasak, ali tu je. Okrećem se.
I tada ga vidim.
Starac u crnom kaputu s crnim šeširom. Kupio je bademe i smeta mu Škoro koji hihoće neki narodnjak s radija. Lice mu izborano i obješeno, ali oči svijetle i uvećane pod debelim staklima naočala s nekim smeđim, ali bezbojnim okvirom. Pogleda me, i mogla bih se zakleti da bi, da sam ga gledala još jednu milisekundu, skinuo šešir i rekao mi „Dobra večer, mlada damo.“
Ali okrenula sam se prije toga. I tada sam shvatila.
Stare ljubavi se sreću kad čovjek stavi šešir i obuče kaput, iako je ispod njega trenerka isflekana kaladontom. Stare ljubavi se sreću kad su pokreti rukama zahrđali i govor je upućen nekome tko je uvijek pored njih, a više mu ne prati korake. Stare ljubavi se ne pozdravljaju zagrljajima i stiskom ruke, nego šutnjom i osmijehom u kutu usana. Stare ljubavi se sreću kad ostare.
Samo… ponekad netko ostari brže pa mu duša još zelena nosi velike, debele naočale. I tada susreće stalno neke ljude daleko od njegovog života, čineći nemogućim susret s onima koje je ostavio u mladosti. Isto kao što ih je susretao kad je i sam bio mlad, a ona mu uporno tvrdila da je, takve silom stare duše, beznadežan slučaj.
Zaglavio ispred svoga vremena. Ispred njihova vremena.
Jelena Božić, rođena je 9. 9. 1992. godine u Splitu, Hrvatska. Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje završava u Mostaru, a trenutno je studentica treće godine anglistike i lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše prozu, poeziju i drame. Objavljuje u glavnom glasilu Matice hrvatske, časopisu Motrišta. Postavila i režirala četiri autorske predstave koje su višestruko nagrađivane na Festivalu amaterskog dramskog stvaralaštva u Konjicu, Bosna i Hercegovina.
