Munevera Sutović
MAJKA
Ima jedna žena
Samo žena
Krhka i
Ni po čemu posebna
Niska pa onda znate
Kolika su joj ramena
Uska
Povijena
No Kad ih pogledam
Vidim sebe kako stojim
I nikako nisam jedina
Još troje
Hoda
Trči
Diše
A još toliko ih je savijeno u
njenoj
duši Zemlja ih je grubo otela
Onomad i
Onomad i
Onomad kada je gladna bila ta zla
Prokletnica
No ona ih je u latice cvijeta
povila
I tako in nosi
Đe njeno srce tu i oni
Nije se moglo zaspati
Jer na ramenima nas još
ima
Ima jedna žena
Samo žena
Krhka i
Ni po čemu posebna
I to što je rađala
Ne čini je mitom
Koji je bezgrješno svijetom
mojim
Hodio
Niti je svetac koji
Bolesne oporavi
Nije ni dan koji ne pomrači
Ali ako se crni talasi
Uhvate za kosu
Ako smrt krene prije
Nego život ode
Ako strah zaledi svaku
Kost
Ako sjutra došapne
Da neće imat zoru
Ima jedna žena
Samo žena
Krhka i
Ni po čemu posebna
Koja će ukrasti samoću
Koja će ugrijati kožu
Kamenom će ubiti strah
I vazda u rukama
Koliko god stare i
Prezrene bile
Ona čvrsto drži
Ono što rodi
Kao da je tek
Novorođenče.
UKRADENO PROLJEĆE
.
Ne tražim proljeće ispod
debelih snjegova
Ovog ukradenog grada
Ni ko ga je ukrao ni ko mu
je krunu zbacio
Taj kralj nije postao
Nije ni vuk
Nije ni lav
Taj je mene ukrao i okačio
me o granu
Dje me razvlače ptice
kojima ovo nebo
Smrdi i tek uzgred zastanu
da se pohrane
Sada kad sam bliža smrti a
daleko od porođajnog
Dana i kada bi zemlja
trebalo na mir kišni da
Miriše
Ni među mrtvima ni među
živima nema one moje
Kaldrme ljetnje
Prašine znojave
Mene one
I to me djetinjstvo sada
vrijeđa i čupa na živo
Svaki put koji bi to mogao
biti
Ako zasadim sjeme pa da mi
srce izraste
Da se prepustim nadi da
ova Ljubav moja može
Zemlji voda biti i da će iz nje
svako sjeme proklijati
Ali ljubav moja buđavo stari
I ne može me više nikuda
voditi
A bez nje kud ću
Ako mi majka nije ona što
me rodi
Zar mi neka druga to može biti.
NEPOVRAT
.
Ostavila bih ovo nebo
I ovo sunce
I ovaj grad i hladnoću poslije kiše
I ljude čije srce nekako
Na zor diše
Ostavila bih šadrvan što
umoran
Godinama poji
I sunce što se sebe
Boji
Ostavila bih djecu
Na uskom sokaku
I ptice tužbalice što
Sa grane na granu skaču
Majku što teskobom
Plače i Zemlju ovu moju
Što me u krilu uzeti neće
Ostavila bih korijen
Zaboden duboko
I kiša i mraz i sunce
I lešinari što okolo kruže
Ostavila bih smrt
Jer se tu umire
Život nestaje pod valom
Ljudske predaje
Nekada se živjelo
Nekada je drvo listalo
Nekada je blato sijalo
Nekada je pčela medila
Nekada sam ovaj grad
Na ramenima čuvala.
A sada bih ostavila
I nepovrat za sobom
Povukla.