Kada me jednom budeš sreo
U tom susretu što sad je tajna
U sivilu sjaja svih naših sanja
Sjeti se ruku dok si se kleo
U sitne sate Mjeseca bajna
Da smrt je tek pupolj novog putovanja
I nemoj stati, poviti glavu
Pred mojom sjenom koja tek rudi
Na obrazu mome tragove zamori
Pa sklopi tad ruke nebu u slavu
I ne boj se mili to mrak te budi
Dok ruke nam susret lagano mori
Za ime ćeš tada pitati me moje
Moj glas će te sjetit’ na nešto davno i milo
Daljina naša stapaće želja nam žamor
O, ljubavi moja proplakaću pute tvoje
Ne htjeh te još sviti u moje krilo
Nad čelom tvojim ćutaću k’o mramor
Prepoznaćeš tada oči mi od tuge
Spustićeš šapat na moje grudi
Pitaćeš se otkud taj miris ruže
Da l’ i ovdje cvijeće ima boje duge
Zar smrt samo nije pupolj što rudi
Tad ruke će moje utjehu da ti pruže
I kada me budeš jednom sreo mili
U vječnom tragu čekanja svih
Gdje i kama i kamen ljubavlju ćute
Donesi utjehu za sve što smo bili
Smrt je samo pupolj putovanja novih
I susreta naših što vječnosti slute
.
SVITAK
.
Zovem se svitak, bez osvita.
Tražim nerođeno proljeće,
u laticama što iščeznuše,
kroz moje čekanje.
Zatrpana nadom, zatrpana bolom.
Zovem se odjek, bez glasa.
Ostale mi suze u šupljinama
gromoglasne tišine.
Čamim u azilu polomljenih žudnji.
OPROST
Zar mislite gospodine Vorovski
Da noć oplakujem pod Vašim prozorom
Uhodeći odsjaj svjetiljke
Uvošten na Vašim koracima
Dok odbijate svoje jalove more
Recitujući ponoć
Rasipajući vino na Šopenove note
Zar se nadate još jednom pohodu
Niz moje jutarnje protezanje sakupljene noći
U Vašoj pohlepi za mojom puti
Dok strasti obaraju Vaše moći
Zapjenušale na obodima stisnutih jecaja
Varate se gospodine Vorovski
Dok pišete po ko zna koji put
Zgužvanu hartiju pobjeglih misli
Da ćete kliznuti dlanovima niz moje bokove
Jureći struk ovijen Vašom žeđi
U ludilu razigranih fijakera
Pod bičem ispod Vaših trepavica
Kroz fijuke plave želje
Za mojom vrelom krvlju
Vama tako bliskom
Ugušite želju gospodine Vorovski
Da ova sjenka pod Vašim prozorima
Ispuni Vaša priznanja izmučene svijesti
Dok se uvijaju zidovi samoće
U Vašoj duši
I postiđene želje
Za još jedan jecaj
Na mom oprostu
Nataša Žurić
Nataša Žurić (Rakočević), rođena u Mojkovcu 1967. godine. Piše od školskih dana. U štampi (Pegaz Bijelo Polje), nalaze se dvije zbirke „Haljina od leda” i “ Led i Oganj”, a pjesme su joj zastupljene u mnogim almanasima I zajedničkim zbirkama. Trenutno priprema knjigu kratkih priča.
Redakcija 
