Indira Jašarević Čandić
Oprostite što kasnim, opet.
Imam kućicu za lutke
na prozorima plave zavjese
crveni tepih žutih cvjetova…
odlična kombinacija
zidovi ružičasti, po njima leptiri
djetinje šare iscrtane po uglovima
imam sve, stočić
šoljice za čaj od porculana
tacnu punu keksa
male stolice i krevet
cvijeće u saksiji rascvjetano
kuća za lutke i djetinjstvo
lutke piju čaj u pet
a ja kasnim svaki dan
I svaki dan pijem hladan čaj
praćena prijekornim
pogledom lutaka koje me
gledaju iza plavih zavjesa.
U starom kaputu sam zimio zimu
već desetu, ledenu, snježnu.
U cipelama sa rupama mrzli se prsti
ruke modro bijele u rukavima tankim
ni šal ni kapu imao nisam
gledali me ljudi i žalili
a ja žalio njih
pod rukom, u ruci i u džepu
uvijek poneka knjiga grijala
mi i srce i dušu a samim tim
i tijelo mi bivalo toplije.
A ljudi su bivali sve hladniji
iako umotani u tople tkanine
ruku što vise niz tijelo
cipelama sa petom
i praznih, praznih umova
i jezika bez topline znanja.
Ona voli da je lijepa
našminkana i mirišljava sva
voli da ima nakit na rukama
i oko vrata
voli sladunjavu poeziju
miris duhana i vina
na zidu joj vise slike
slikara zadnje klase
sluša muziku od koje
uši bole i nestaje duša
ima psa koji liči na mačku
i crveni lak na noktima
do pola
često plače i uzdiše
tada joj lice bude
obojeno u crno od
jeftine maskare i olovke
za oči.
Ponekad kada se umije
pogleda se u ogledalo
i rukama prekrije lice
začudi se i nastavi po starom
malo muzike i vina
malo cigareta i puno jada.
Pleši, pleši,
pleši sama sa sobom
okreni ploču na drugu stranu
zagrli se i vrti se
vrti i vrti.
Noći su uvijek iste
nerazgovijetne i pijano
smiješne
njena spavaćica je crne boje
na jastuku ona i mačka
jutra su uvijek negdje iza zavjese
nikada ne navraćaju u njenu sobu
i ona je ubijeđena da
dan više ne postoji.