Poezija Indire Jašarević Čandić

Poezija

Indira Jašarević Čandić

 

 

 

 

 

 

ČAJ U PET

 

 

Oprostite što kasnim, opet.

Imam kućicu za lutke

na prozorima plave zavjese

crveni tepih žutih cvjetova…

odlična kombinacija

zidovi ružičasti, po njima leptiri

djetinje šare iscrtane po uglovima

imam sve, stočić

šoljice za čaj od porculana

tacnu punu keksa

male stolice i krevet

cvijeće u  saksiji rascvjetano

kuća za lutke i djetinjstvo

lutke piju čaj u pet

a ja kasnim svaki dan

I svaki dan pijem hladan čaj

praćena prijekornim

pogledom lutaka koje me

gledaju iza plavih zavjesa.

 

 

PISAH U SIBIRU

 

U starom kaputu sam zimio zimu
već desetu, ledenu, snježnu.
U cipelama sa rupama mrzli se prsti
ruke modro bijele u rukavima tankim
ni šal ni kapu imao nisam
gledali me ljudi i žalili
a ja žalio njih
pod rukom, u ruci i u džepu
uvijek poneka knjiga grijala
mi i srce i dušu a samim tim
i tijelo mi bivalo toplije.
A ljudi su bivali sve hladniji
iako umotani u tople tkanine
ruku što vise niz tijelo
cipelama sa petom
i praznih, praznih umova
i jezika bez topline znanja.

 

 

U SOBI SA SAVJESAMA

 

Ona voli da je lijepa
našminkana i mirišljava sva
voli da ima nakit na rukama
i oko vrata
voli sladunjavu poeziju
miris duhana i vina
na zidu joj vise slike
slikara zadnje klase
sluša muziku od koje
uši bole i nestaje duša
ima psa koji liči na mačku
i crveni lak na noktima
do pola
često plače i uzdiše
tada joj lice bude
obojeno u crno od
jeftine maskare i olovke
za oči.
Ponekad kada se umije
pogleda se u ogledalo
i rukama prekrije lice
začudi se i nastavi po starom
malo muzike i vina
malo cigareta i puno jada.
Pleši, pleši,
pleši sama sa sobom
okreni ploču na drugu stranu
zagrli se i vrti se
vrti i vrti.
Noći su uvijek iste
nerazgovijetne i pijano
smiješne
njena spavaćica je crne boje
na jastuku ona i mačka
jutra su uvijek negdje iza zavjese
nikada ne navraćaju u njenu sobu
i ona je ubijeđena da
dan više ne postoji.