Poezija Šima Ešića

Šimo Ešić

 

 

 

 

 

KAKO NAUČITI LJUDE DA NE ZGAZE NI MRAVA

 

 

 

Moj sin je jednom

ubio pčelu –

uhvatio sam ga na tom nedjelu

i pucnuo po guzi.

 

– Šta se uzbuđuješ,

sve su na broju

šta jedna znači

u cijelom roju?! –

rekao je on.

 

Drugom prilikom,

nesreća prava,

grdim ga jer je zgnječio mrava

i pucnem ga po guzi.

 

– Što vičeš,

zašto potežeš šaku?!

Šta jedan znači

u mravinjaku?! –

plakao je on.

 

Na izletu smo

i on će prvo

slomiti jedno

mlado drvo.

Grdim ga, a on se

u suze umi:

– Šta znači drvce

u cijeloj šumi?!

 

Jednoga dana –

ubije pticu,

sad majci grč se

javi na licu

i pucne ga po guzi.

 

On poče da se

valja po blatu:

– Šta znači jedna

u cijelom jatu?!

Derao se dugo…

 

– Idi neka ti objasni otac –

rekla je ona.

 

Tad se nađoh na muci,

htjedoh se praviti lud,

al stvar je već bila ozbiljna

i nisam imao kud.

 

Stavih ga preda se,

kako to očevi znaju,

i počeh samouvjereno:

– E, vidiš, sine,

sve je na svijetu dio cjeline.

A u cjelini – vrlo su bitne

i stvari koje čine se sitne.

 

Jer, po tvojoj logici,

visočanstvo,

šta i čovjek znači

za čovječanstvo!

 

Ali, zamisli, molim te

da si TI ta pčela,

da si TI taj mrav,

da si TI to drvce,

da si TI ta ptica

i da si TI taj čovjek

koga nije šteta

ubiti,

pa onda mi reci

koliko vrijedi

njihov

maleni,

nevažni

život…

 

Onda smo malo ćutali,

ozbiljni, kao u tuzi,

Mislili svaki svoje –

i nije bilo po guzi…

 

 

ZRNCE SREĆE

 

Jednom, kad sam dječak bio,

godine – šezdeset treće,

imao sam malo zrno –

čudotvorno zrnce sreće.

 

Stvarno, ne bih reći znao

ko mi ga je tada dao…

 

Živio sam sa tim zrncem,

manjim i od zrnca maka,

i bio sam sretan, sretan,

sretniji od svih vršnjaka.

 

Sve je bilo puno sreće –

na sve strane – sunce, cvijeće…

 

Ali, jednog sivog dana,

poslije neke duge kiše,

ja osjetih, tugo moja,

da mi zrnca nema više…

 

I odjednom sve potamnje,

sve poče da biva crnje,

nesta divne čarolije –

mjesto cvijeća niče trnje!

 

Nemah čime bol da blažim –

pođoh, tužan, da ga tražim.

 

Obiš›o sam mnoga mjesta –

devedeset treća, šesta…

Tražio sam zrnce milo,

al ga nigdje nije bilo.

 

Samo nekad, sjajem svojim,

bljesnu, da znam da postoji.

 

Sve sam dalje od početka

i put mi je stalno kraći,

ali još ga tražim, tražim –

možda ću ga nekad naći.

 

 

ŠTA LI VRBU SVRBI

 

Prošla zimska tmica –

Eto s juga ptica!

 

A čim eto ptica,

Vrbu zagolica.

 

Počne da je svrbi

Najprije u grbi.

 

Šta li vrbu svrbi

u martu, u grbi?

 

Češe se po trbi,

jer je i tu svrbi.

 

Svrbi je u kosi,

pa se i s tim nosi.

 

I noću i danju

svrbi je po granju.

 

Sva se vrba zgrbi,

jer je sve zasvrbi.

 

Više nije ista –

počinje da lista.

 

A kada prolista,

kraj rijeke zablista.

 

Tako dugih vlasi

cijeli kraj ukrasi.

 

 

GRADSKE SVJETILJKE

 

Uvijek me uzbude noću

svjetiljke gradske, male,

kada ih, jednu po jednu,

nečije ruke pale.

 

Jer, svaki osvijetljen prozor

poneku tajnu skriva –

iza njega se diše

i nešto važno zbiva.

 

Neko se, sigurno, voli,

neko tuguje, pati,

neko razmišlja sjetno

u šta mu prolaze sati.

 

Neko novine čita,

neko se muzici divi,

neko ciljeve smišlja

zbog kojih će da živi.

 

Neko večera, možda,

neko se liječi lijekom…

svaka svjetiljka gori

zato što treba nekom.

 

Uvijek me uzbude, zato,

svjetiljke gradske, male,

kada ih nečije ruke

jednu po jednu, pale…