Žepski gorocvijeti Smajila Durmiševića

Promocije

Iz recenzije (Žepski gorocvijeti, Smajil Durmišević): …Konačno, evo nas pred njegovom trećom zbirkom pjesama, zavičajnog naslova Žepski gorocvijeti. Ovoj zbirci prethode zbirke Nečujni krici i Treptaji, u kojima se Durmišević predstavio kao jedan od rijetkih domaćih pjesnika koji se – ne pomodno, već suvereno – iskazuju u haiku pjesništvu. Otkud da se doktor Smajil Durmišević bavi poezijom, i otkud da se baš dobaveže te japanske, birvaktilske, poetske filozofije? Odgovor pronalazimo u stručnoj bibliografiji dr. Durmiševića, koja je ispunjena tekstovima o zaštiti voda, o borbi protiv alkoholizma i narkomanije, o pozitivnom utjecaju religije na zdravlje, itd., a što nam ukazuje kako su ova tematska interesovanja izraz autorovih duhovnih uvjerenja i stremljenja. Motivi koji su pokretali dr. Durmiševića da se bori za zdraviju sredinu, i u ekološkom i u sociokulturnom smislu, zapravo su arhetipski poetski motivi o odbrani dobroga i lijepoga. Iskazuju se na dva plana: prvom, koji nastoji u konkretnim okvirima zdravstvene zaštite i edukacije doprinijeti boljitku mikrosredine; drugom, koji u pjesničku sliku prenosi onaj iskonski osjećaj svijeta, temeljen na vjerskoj i domoljubnoj osjećajnosti, a iz kojih izviru težnje za čistotom i skladom.

U nekim sadržajnim elementima Durmiševićeva poetika podsjeća na još jednu klasičnu japansku formu, koja se zove waka, čija formalna osobenost je u dodatna dva stiha od po sedam slogova (ukupno 31), a sadržajna u veličanju prirode i prirodnih pojava, sa akcentom na subjektivni osjećaj pjesnika, često ironičan. Nas zanima taj ironijski osjećaj koji se u više navrata pojavljuje u Žepskim gorocvijetima. Ovu osobinu uočavamo u pjesmi Bosanski šehidi, pisanoj u distihovima, koja se ogleda u tri haikua, od kojih je jedan groteskno spušten u realitet zaborava: Kula umire / Džip i zlatni lanac. / Gle, sav svijet je naš. Jednaku ironizaciju uzvišenih, ovdje pastoralnih motiva (Sama je mati / Čezne i pogled pruža…), nalazimo u pjesmi Mati: A unuk / Tamo daleko / Gricka i kôlu pije /, a što nije samo sebi cilj, jer se slika zavraća na realitet majčine dove za djecu, u daljini.

Sličnu sliku vidimo i u pjesmi Žepci: Malo niže, / u koritu, / Kraj džamijskog / skoro / praga, / U najljepšem / Božjem daru, / Pivske boce / i konzerve. Taj spoj uzvišenih motiva sa trivijalitetima potrošačke i kičerske svakodnevnice (džip, zlatni lanac, kôla, grickalice) stvara poetičko varničenje koje ovjerava suprotstavljene polove. No, to su izuzeci, ipak dovoljni da osjetimo horizont Durmiševićevih pogleda.

Dominantan pjesnički izraz u knjizi jesu ode zavičajnim ljepotama i vrednotama u kontrastu sa ratnim, a i poratnim genocidom nad Bošnjacima, nad narodom čija se druga smrt pojavljuje sa oblacima zaborava i odroñenja. Pjesnik ne daje tako eksplicitnu idejnu poruku, ali ona biva slućena i kroz ovakve haikue: Pčela je ajet / Kad umre ona, znaj / Umrijet će ljudi. Dalo bi se čak govoriti o izvjesnoj narativnosti Žepskih gorocvijeta koji se, vidjeli smo, otvara slikom preseljeništva, majke na ognjištu i sina u daljini, da bi se kroz reminiscencije na okamenjenu povijest (Preci su kamen / A mi vjetar. Stećci su / djedovi naši) i zavičajne ljepote (pjesme Ljubav i Gorocvijet), na scene ratnih zločina (Parmaci, oštri/ Daj dete! Ne, zaboga /Bravo, viteže) i progona (Kuća puna. Sve / osta. Bježi! A otac / On Musaf zgrabi), na rušenje džamija (Zar niste znali / Zlikovci hudi, / Svetinje ove / Nose / Žive / Bošnjačke grudi), došli do slojevite pjesničke zapitanosti nad istinom i pravdom, a što se vidi i u pjesmi Crni vrâni: Ko to/ Pusti / Crne vrâne / Što se mrtvom / Glavom kite, / Da nam / Djecu / Surgun čine ,/ Da nam / Gaze / Svete humke,/ Da u oganj / Metnu pleme – / I izbrišu uspomene! Apokaliptično djeluju haikui u 295. (Nema ni ljudi, / Ni psa. Korov i zmije /I voćke – divlje) i 296. pjevanju (Mirisni vjetar / Zove i tuži – ovdje / Živješe ljudi), jer je to ishod počinjenog genocida nad Bošnjacima. Iako među žepskim povratnicima jedva da ima desetak učenika, pjesnik u predzadnjem haikuu veli: Selam ti šaljem / O, žepsko đače. Čuvaš / Stazu i kor’jen!, te u posljednjem haikuu poručuje: Zlikovci, znajte / Čeka vas Hamid. Šehid / Na vječnoj straži!

Ova knjiga Smajila Durmiševića je i u graditeljskom i u idejom smislu slojevitija od njegovih prethodnih knjiga, utoliko što ostvaruje u nas prvi put viđenu strukturu od pjesama koje se ogledaju u blokovima od tri haikuua, i tako 40 puta u odnosu na 120 haiku pjevanja, dok, s druge strane, nosi u našoj književnosti veoma rijetko pjesničko očitovanje o genocidu, otetom zavičaju, nepravdi i nadi.

Jedno od najljepših osjećanja koje kritičar može steći nakon čitanja neke knjige, jeste kad mu se čini da je nešto važno zaboravio, pa bi se zavratio da to zaboravljeno potraži. Događa se to u obilju dobrih i važnih stranica, koje se sve ne mogu ponijeti i prenijeti u jedan, evo ovaj, tekst. Zato su Žepski gorocvijeti jedna od onih knjiga s kojima treba živjeti.

 Mr. sc. Fatmir Alispahić

.

Smajil Durmišević

 .

KAMENA KRILA
(Most na Žepi)

.

Da li je
Vila
Prostrla krila,
Ili je l’jepa
Vratarka
Stala
Da mije
Zanosno lice,
Pa ju je
Stara
Čarobna vila
U tvrdi kamen
Skrila
O tome pitaj
Onu što
hûči,
I meni kaži
Istinu
Pravu
Požuri
Sinko
Da vidiš čudo,
Mogle bi vile
Podići čari,
Nestat će
Tada
U hladnom viru
Kamena krila

.

TOPLINA JUGA

.

Dok gledam
Dvorce
Sive i hladne
I slušam
Prašku
Pričljivu damu,
Želim
Da pitam smjerno –
Da li si bila
Dolje
Na toplom jugu
Da vidiš okom
I ćutiš srcem
Kako je topao
Kamen
U staroj
Bosanskoj bašči,
Kako je blistav
Na tvrdom zidu
Srcem
Ispisan ajet časni
Kako su bliski
Tamo
U našoj Bosni
Stvoritelj Mudri
Mravi
Pčele
I ljudi

 

BOSANSKI ŠEHIDI

.

Na spisku dobrih
Poredani
U mermer tvrdi
Urezani
U suzi vreloj
Okupani
U rodnu grudu
Položeni
Šehidi
U vječnost putuju
I poručuju…

 

 

 

SMAJIL.DDr. sc. Smajil (Bego) Durmišević je rođen 06. 2. 1956. godine u Vrataru, Žepa, opština Rogatica, Bosna i Hercegovina.

Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1982. godine. Završio je specijalizaciju iz školske medicine 1990. godine, a specijalizaciju iz higijene – zdravstvene ekologije 2000. godine. Dodijeljen mu je naziv primarijus 1997. godine. Magistrirao je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 2001. godine, a doktorirao na istom fakultetu 2006. godine. Dr. Smajil Durmišević je vanredni profesor na predmetima: Religija i zdravlje, Higijena i zdravstvena ekologija na Zdravstvenom fakultetu Univerziteta u Zenici, te na predmetima Zdravstveni odgoj I i II na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici, kao i na predmetima Istraživanja u javnom zdravstvu i Zdravstvena ekologija na postdiplomskom i master studiju na Zdravstvenom fakultetu Univerziteta u Zenici. Načelnik je Službe za zdravstvenu ekologiju i higijenu Kantonalnog zavoda za javno zdravstvo u Zenici od 1997. godine. Ima referisanih ili objavljenih 76 naučno-stručnih radova, te preko dvije stotine zdravstveno-popularnih članaka i objavljene knjige, univerzitetske udžbenike: „Zdravlje u okolišu“, „Religija i zdravlje“ i „Higijena i zdravstvena ekologija – praktikum“, kao i tri zbirke pjesama: „Nečujni krici – bosanska krvava bajka“, Treptaji“ i „Žepski gorocvijeti“. Haiku pjesme, lirika, aforizmi i humoreske su mu objavljivane u: haiku el.časopis „Sketchbook“ u SAD; „Kukai“ el-haiku časopis u Izraelu; „Locutio“ el. književna revija u Sloveniji, „Književno pero“ književni časopis u Rijeci; „DIOGEN“ meñunarodni el. i printani časopis za kulturu Sarajevo; MAXMINUS meñunarodni el. časopis u Sarajevu; meñunarodni satirični el. časopis „Nosorog“ Banja Luka… Autor je dobio sljedeće književne nagrade i priznanja: Ušao je u Antologiju svjetskog haikua za 2011. i 2012. godinu na italijanskom jeziku – International Capolivery Haiku Contest 2011. i 2012.; dobio je drugu nagradu za pjesmu „Ruke“ na takmičenju WEB Portala Islambosna u martu 2011. godin; dobio je drugu nagradu na takmičenju za kratku novinsku priču „Operacija“ NIPD Naša Riječ, Zenica u aprilu 2012. godine; dobio je visoku drugu nagradu na meñunarodnom haiku takmičenju – DIOGEN WINTER HAIKU CONTEST Sarajevo u januaru 2012. godine; dobio je visoku drugu nagradu na meñunarodnom haiku takmičenju u Japanu za 2012. godinu na 16th Mainichi Haiku Contest.

KORICE (Custom)