Snežana Marko-Musinov, rođ. 1958. god. Slovakinja rodom iz Padine (južni Banat). Živi i službuje u Zemunu. Oprobala se u: kratkim pričama, pesmama za decu i odrasle, i aforizmima. Oglasila se u štampanoj i elektronskoj formi tek 2013. godine i od tada je zastupljena u više od trideset zbornika: „Noć boema”, „Magija”, „Vrata Ponišavlja”, „Između dva sveta”, „Trijumf pesme i vina”, „Arte stih vol.2”, „Zajednička prečica”, „Osmeh život krasi”, „Najkraće priče 2013”, „S ljubavlju ženi”, „Sinđelićeve čegarske vatre 24”, „Ispod duge”, „Kad regent u vinu peva”, „Život je ljubav”, „Zbornik savremene ljubavne poezije”, „Zbornik savremenih ljubavnih priča”, „Panonski galeb 25”, „Kajmakčalanska 11”, „Sve boje leta”, „Duša davninom probuđena”, „Kapi slobode”, „Zbornik savremenog književnog stvaralaštva”, „Nek’ živi ljubav”, „Nek’ te ima, moj Zemune”,,,Leksikon savremenih pesnika bivše Jugoslavije”, „Pesmodari mira”, „Majko ja ti pesmom spomen dižem”, „Njeno ime je žena ”, „Galerija od stiha gradske rime”, „Vršačko pero 15”, „Arte stih vol.3”,… i nekolicini časopisa u zemlji i regionu („Avlija”, „Književne vertikale”, „Kreativni magazin”, „Hlas l’udu”, „Buktinja”, „Afirmator”, „Slovoslovlje”, „Zvezdani kolodvor”, „Kutija ljubavi”, „Voštanice”). Jedna pesma joj je objavljena na engleskom jeziku. Prevođena je na arapski i slovački jezik. Pohvaljivana.
Posle nje voljene
U praznini postojanja,
bauljajući po kući,
s teškim bolom u duši
i tegobom u nogama,
svakim danom većim,
prilazio je prozoru,
razgrtao zavese da bolje vidi,
i pratio pokrete ljudi u prolazu
i lelujanje lišća na brezi preko puta
gde se skupljahu vrapci
kojima se radovao
kao najvećim prijateljima
očekujući da mu makar ko pozvoni
i rutinu svakodnevice promeni.
Od kako je ostao sam
više nije gledao na sat,
nije se vezivao za TV serije,
kao redovno, uz nju, ranije,
nije mario za vreme obroka
i odlaska na spavanje,
a nije rano ni ustajao
da bi mu preostalo manje do večeri
da razmišlja i seća se,
da prebira po foto albumima,
po njenoj preostaloj garderobi
sa kojom nije imao srca da se rastane
ne bi li je, fiktivno, što duže zadržao kraj sebe
usamljenog, nekad beskrajno voljenog.
Slika prošlog, slika sna, slika dana
Otvaram ti otvoreno
polje nesvesnog,
gde i sama po psihi tragam,
merim, stvaralčku ličnost vagam;
i potiskivano, traumatično,
gurano, sabijano, agresivno,
sažimano, ukidano, branim,
branim od zaborava
da bih konfliktno mogla da menjam
i istog trena o nečem boljem snevam
i kad ga nađem da mu se priklanjam;
nošeno nasleđe predaka u sebi,
pra-pra borbe, i pobede, nastavljam,
budim unutar sebe povezanost
simbola prošlih, u snu davnašnjih i
novih, današnjih, ne uskraćujući sebi
ogroman broj informacija
do kojih dolazim, dok kroz život prolazim,
opsednuta kontinuumom rešavanja problema
radi utopističkog obeležavanja sveta, gde gneva nema,
gde je svaka, imalo zamišljena, glava, ostvarena.
Ljubavlju gorim
Jedva da se čujem,
šapatom blagim zborim,
ne sputavam misli,
otvaram srce, i govorim.
Ne mora ceo svet da me čuje,
dovoljno je da zvuci do tebe dopru,
biću i nestvarna, i uverljivo stvarna
zaboravljajući da sam ikad bila nemarna.
Sada baš marim,
marim da se ostvarim,
da tvoje srce zabavim
i poverenje tvoje zasvagda pribavim.
Premda se jedva čujem
i šapatom tihim zborim,
drago mi je da baš s tobom
ljubavlju gorim.
Kud god krenem
U tvome srcu večno nastanjena,
u drugima, davno zaboravljena,
lagoda dodira prostorom ispunjena,
nelagodom sećanja zaustavljenja.
Sa obale misli, ka pučini upućena,
od greha očišćena, ipak venem,
jer svesno propuštam prilike,
kud god da krenem.
Kajanja i neispunjena očekivanja
ispunjavaju prazninu,
na sve strane razbacani,
do ludila rasipani.
Ko će sakupiti krhotine života,
umoran od neispunjenja,
od svađa, od slušanja, nedovršenih puteva,
precrtavanja, drhtanja, samovanja?