Tatjana Beuk-Laćak, rođena 1958. godine u Ruskom Krsturu (Vojvodina). Živi i radi u Novom Sadu. Za sebe kaže da je pesnik povratnik, jer je počela da piše još u osnovnoj školi na rusinskom jeziku, nastavila u gimnaziji i na fakultetu i na rusinskom i na srpskom. Od 1983. do 2011. nije pisala, da bi se krajem 2011. vratila poeziji. Piše najviše o ljubavi, ali se sve više okreće univerzalnim životnim temama. Član je više pesničkih grupa na Fejsbuku, a pesme su joj objavljene u nekoliko zbornika – „Slovoslovna vrata“, Digitalnom zborniku DŽP, kao i u Antologiji balkanske ljubavne poezije.
GOTOVO JE
Zagazi u blato od svojih reči,
zaglibi se do očaja,
ja te izvlačiti neću.
Nekad sam te crtala
po zidovima svojih snova,
pravila te od sunčevih zraka,
pravdala sva tvoja skretanja
s našeg zajedničkog puta.
umela sam da te čekam,
tiho, u smirenom strahu,
preplašenih očiju
uperenih u vrata:
možda dolaziš.
Sledila sam za tobom,
Pratila tvoj miris
I drhtala da ti se nešto ne desi.
Sad si samo trag
koji bih najradije izgubila
u nedokučivosti života.
Gotovo je, iscurila je celuloidna traka,
Velikim slovima piše KRAJ.
GRAMATIKA JE ČUDO
Ako ti se učini da me vidiš
između redova knjige koju čitaš,
budi siguran da si prespavao
najvažnije stranice, vrati se unazad.
Nisam navikla da budem
među olovnim slovima,
niti da se skrivam od tuđih pogleda,
ako me ima, onda sam tu!
Nemam čega da se stidim,
sve što radim, radim po savesti,
sve što imam, kao da nemam,
delim kome treba više nego meni.
Mogao si da me imaš,
mogao si da me sanjaš,
da mi šapućeš ime kad se zamisliš,
da mi toneš u oči bez straha.
Mogao si, ali nisi.
i zato prestani da zamišljaš
da slobodno tumaraš mojim željama,
da ne mogu bez tebe.
Gramatika je čudo, dragi moj,
perfekat, pluskvamperfekat, aorist,
a posebno zaborav.
BEG
Bežim u spavanje bez snova
kad god se suočim
sa stvarnošću
koja me ne privlači.
Tonem u nepregledne dubine,
lebdim neopisivim visinama,
nose me vetrovi,
kiše spiraju tragove bola,
dok ja mirno spavam,
ne reagujući ni na šta.
Ne želim da sanjam,
samo da spavam, da pobegnem,
da me nema kad naiđu loši trenuci,
kad dođe do sukoba sa samom sobom.
Spavanje je moj spas,
u njemu trajem bez napora,
u njemu samo dišem,
u njemu živim bez posledica.
Eh, kad bih tako mogla
da spavam zauvek.
Istaknuta slika: Slika Ismeta Čauševića – Čakija, profesora i akademskog slikara
rođenog u Foči 1950. godine a ubijenog u KPD Foča 1993. godine