Poezija Vesne Andrejić-Mišković

Poezija

Vesna Andrejić Mišković je rođena 1964. godine u Kruševcu. Odrasla i školovala se u Trsteniku. Živi trideset šest godina u Slavonskom Brodu. Objavila je svoje radove u preko sto dvadeset zajedničkih i međunarodnih zbornika. Prije tri godine je izašla i njena samostalna zbirka “U SOBI ZRCALA” a sada je u pripremi i druga. Neke od pjesama su prevedene na više jezika. Vesna je dobila i nekoliko vrijednih nagrada i priznanja.

 

Vesna  Andrejić Mišković


NASTAVAK SAGE O JONASU …
.
Ne sjećam se
da je Jonas volio tratinčice,
ali znam da su 
u dvorištu iza zgrade
rasle najkrupnije tratinčice,
koje sam u svom
(ne baš kratkom) životu vidjela.
Nadvijale su se
nad nisko ošišanu tratinu.
Stršale u grupicama
poput gljiva i remetile
jednoličnu boju travnjaka.
Jonas je bio ljut na ženinog mačka,
koji je mokrio po njima,
svaki puta kada
bi ga ona istjerala van.
Nemilice psujući,
ganjao ga je,
sve dok se ne bi uspuhao
i srušio u stolac za ljuljanje.
To mu je zapravo bila uvertira
nakon koje bi glasno zahrkao.
Ne, ne sjećam se
da je ikada rekao
da voli tratinčice,
ali sam sigurna da za njega imaju
neko posebno značenje.
Ko bi ga znao…
Čudan je taj moj Jonas.

 
.
 
DAN KADA JE JONAS UPOZNAO GERTRUDE
.

Nije to bio dan kao svaki drugi.
Nešto se osjetilo u zraku,
nalik na kovitlac
nerazumnih osjećaja,
pomješan sa sladorom
dozrelog voća.
Dan je počeo osmjehom,
što mu se nije skoro dogodilo.
Hodajući ulicom,
ispred njega je odnekud dogegao,
bucmasti crni mačak
i odmah mu se smotao
oko nogu glasno predući.
Nije bio ljubitelj mačaka
i pokušao se osloboditi
ovog nepozvanog nasrtljivca,
sve dok nije vidio kako
 prema njemu korača mlada žena
njišući širokim bokovima.
Pred očima mu se
na tren ukaza bijela lađa
razapetih jedara,
koju valovi bacaju 
na obale Sjevernog mora.
A tek kad su im se pogledi sreli…
Istog trena se u njima utopio
niti ne pokušavajući se boriti za zrak.
Bio je to najdublji, najplavlji,
najbistriji pogled,
koji je u svom životu susreo.
Od tog dana nije to bio isti Jonas.
Nisu mu više bili važni
tajni sastanci s udovicama,
niti prkošenje živim muževima.
Raspitivao se
o mladoj ženi s mačkom s ulice.
Doznao je da se zove Gertrude.
Tek kasnije će postati svjestan
da će mu taj susret
obilježiti cijeli život.
Zanosna Gertrude,
opčinila je mog Jonasa
širokim bokovima
i plavim pogledom.
Eh Gertrude, Gertrude…
 
.
 
JONASOVA GERTRUDE ( ILI BLUE BUTTERFLY)
.

Dani su prolazili.
Jonas je hodao ulicama
u nadi da će ugledati Gertrude.
Bio je spreman odglumiti
ljubav prema mačku,
samo da joj bude blizu.
Pojavila se uplakana.
Mačak joj se meškoljio u rukama.
Nije mu godio stisak.
Osjećao je njenu tugu
a to ga je vjerujem iritiralo,
(takve su sve mačke).
Kao da je znao da ih treba spojiti,
oteo se i skočio
trčeći prema Jonasu.
Gertrude nije krila suze.
Iako za nju stranac,
prišla je s povjerenjem.
Naslonila je glavu
na njegovo rame
i dugo je dugo plakala.
Sjeli su u obližnju tavernu,
naručili kapućino
i napokon se sluzbeno upoznali.
Ispričala mu je čudnovatu priču
o Abdelbasetu iz Egipta.
Kako ga je upoznala,
zaljubila se,
otišla u Qenu u blizini Aswana.
Učila arapski,
boravila na njegovom kruzeru,
koji je krstario po Nilu.
Zvao ju je “Blue butterfly”.
Vodio ju je u Hurghadu,
plivala je u Crvenom moru.
Sve do jednom…
Stigla je službena habibi
sa petero djece,
(sve jedno drugom do uha).
Slomljenog srca se vratila kući,
proklinjući piramide,
svoje meko i zaljubljivo srce
i pijesak pustinjski 
koji joj je nakon svega bacio u oči.
Jonas je strpljivo slušao.
Ima nade i za njega,
srce mu je brze kucalo…
Nema kruzer ni skupe stvari
ali ima srce
koje je polako počelo njoj pripadati.
 
.
 
 
NE POMAŽE NI HEIMLICHOV ZAHVAT
.

Nije ovo klasična ljubav .
To je nešto iskonsko
što te lupi ispod pojasa
i ostavi bez daha,
jer ne očekuješ
i ni najmanje se ne nadaš
progutanoj knedli.
Nikakav Heimlichov zahvat
tu ne pomaže.
Tako je i Jonasa pokosila
i račune pomrsila ljubav prema Gertrude.
A mogao je živjeti
kao i do sada
(bez brige i pameti),
Jednostavno od danas do sutra.
Ali ne…
Sve se promjenilo,
samo jednim slučajnim
utapanjem u modrini oka
žene koja je šetala
svog perzijskog mačka.
Od tada ta knedla Jonasu
stoji zaglavljena,
poput ping pong loptice u mrežici.
Ni gore, ni dolje,
ni lijevo, ni desno…
Ubija ga spoznaja
(da je poput lisca dolijao).
Upao je u zamku
kao srednjoškolac
i sada ovisi o ljubavi
koja mu (kako sam kaže )
nije trebala…
Ali tko još Jonasa za što pita.