Željko J. Cesnak
JESENJI SAN
Da su moje reči kao talas tople,
Da miluju tvoje rascvetale vlasi,
Da l’ bi suze morske sa litica mogle,
Dopreti do tvoga bića da ih krasi.
Da l’ bi zemlja mogla otvorenih usta,
Sakupiti jutra od koraka silna,
Da l’ bi pogled rek’o kao želja pusta,
Gde prolaze reke, gde teče milina.
Da l’ bi tvoje oči, studen zimskog mraza,
Ugrejala bela tela poput plaže,
Da l’ bi otet osmeh, onaj koji kaza,
Sve drhtaje tihe, ukrao dok laže.
I da li bi veče snuždeno od vetra,
Rasplinulo reči skinute sa trema,
Da l’ bi suza nova kroz potok potekla,
I ljubavi nežnoj, rekla, da je nema.
KRAJ DUNAVA
Još me plaše vali, kap sa noćnog zvona,
U vrtlogu duha propinje se neman,
I ljubavi dišu uspomenom k’o na…
Potapšane reči složene kraj sena.
I sene se tvrdo odupiru priči,
Lutaju u memli izgubljenih duša,
I svaka na svaku ponajmanje liči,
I lepota jadu u dubini gnuša.
O velika vodo zašto sad ne tečeš,
I zašto te lome uspomene lude,
K’o po tvrdom putu još kamenje srećeš,
I staklene želje uspavanu bude.
Pa zar ima želja, da ih tama briše,
Silueta tiha od Svetlosti gori,
I s’ usnama reči, polagano njiše,
I plavetna neba nad glavama tvori.
O počujte ljudi, otišle su noći,
Nisu moćne barke otvorile vrata,
I svaka će ponoć pre ponoći proći,
I svaka je nemoć pre ljubavi data.
Nedajte se zore bludu noćnih mora,
Dok ravnicu tišti i ljudi dok vape,
Jer od ljudske želje, sumnja je još gora,
Propuštena jutra, melodija klape.
I zaigraj pesmu, tihu žicu pusti,
Neka druga jesen proteći će vodom,
Nek’ ugasi plamen – i ljubav, izusti,
I utiša nežnost uspavanu bolom.
USNE TI PROBAO NISAM
Usne ti probao nisam, dok ledene promiču sante,
Buka mi puni uši, misli o tebi zvone,
I ti si tužna zbog mene, kriješ, al’ predobro znam te,
Korak mi vodu prti, a sećanje na tebe klone.
Uzdahom pričam dugo, glasnije, jer ne mogu tiše,
Sva mora ovoga sveta u jedan gutljaj bi stala,
Iz jednog u drugi sekund, volim te samo više,
Za ono malo dobrote iz srca što si mi dala.
I boli me svuda po telu, to tebi rekao nisam,
Mirise tvojih kosa u oko sam zario jako,
Iz duše mi kreće urlik, k’o promak’o poslednji vrisak,
A ja bih srećan i jadan, pevao i dugo plak’o.
Sad poslušaj ovu priču nežniju od proleća cvalog,
Što nadmeno stoji iznad; zla kob od podigle sene,
Reci mi dušom svojom, kraj bića ovog malog,
Da li bar ponekad krišom, voliš i ti mene.