Veli meni Fata sabahile pri kahvi:
– Baš je potaman, Uzeire, sjest u avijon i s bismilom đi god poželiš.
– Ne treba ti avijon, sad ti je u nas na ćardaćiću ko u avijonu, sjediš i gledaš a dole magla, ništa se ne vidi. Nek, vala ni ne vidi, namah insan zaboravi na vas poganluk ispod ove magluštine.
Vidim ja u mene mi se Fata nadigla, samo bi hodala, biva letila. Smanjio joj se ovaj Dunjaluk pa mahala i Sarajvo tijesni postali. Jah! Šta ćeš!
Jenom reče jedan moj ahbab: Prije kad bi ova magla padni po Sarajva ode jal na planinu jal u Dubrovnik. Reko, tako ti je i sad samo što sad ide ona druga polovina koju ti ne znaš. Nejse!
Birvaktile bio jedan dedo pri Bakijama prodavo Takvime, Zemzem i Preporod i taj dedo je vazdan govorio: Doće ženski vakat kad će se Dunjaluk smanjit, patnja uvećat, i tad će najteže bit Musliman. Manite se djeco šejtanluka, dođite tobe i vratite se vjeri dok je lahko bit Musliman. Ko omladina, moj sinko, kome je onda bilo do starinskih priča iz Zemzema i Preporoda. Da je nama šta pročitat o Hasetu, Mujiću ili Šekularcu, a to si mogo nać samo u Oslobođenju. Zato smo ga i čitali naopako, biva od sporta pa sve do sarajevske hronike, a onda bi ga zafrljaci il nekom podaj.
Bome dođe vakat o kojem je dedo govorio a svi se šprdali sa njim: Dunjaluk se smanji da nemere bit manji. Patnje je vazdan bilo i biće, a kako se Dunjaluk smanjio tako patnja,nesreća i jad ljudski izbiše sa svih strane. Nemereš više ni kahve smirom popit a da ne čuješ za kakav belaj od vlastitog sokaka pa do na kraj Dunjaluka; Nije mu se još ni smrtovnica zazelenila na banderi, nit mu sva familija obavještena a ti već znadeš da je komšija preselio i od čeg. Od mahale i sokaka pa do nakraj Dunjaluka sve habere namah saznaš a najprije one naopake od kojih ti kahva prisjedne a dan kaharli postane.
Imaš ti još svijeta, fala Bogu, što voli lijepu riječ čut, a najviše je onih što vole šta ružno čut neg se hljeba najest. Kad takvima lijepu riječ uputiš ko da si mu gurno prst u oko. Taki se slomiše da sve što je lijepo preokrenu na ružno i da ti svaku riječ izvrnu i izopače. Allahselamet !
I haj ti misli dvajest i četiri sahata, nejmaš šta manje, na sav dunjalučki jad, bijedu i nepravdu pa ću te vidit dokle ćeš dogurat. A ovaj naš život kratak, moj brate, neš se imat kad ni nasmijat ni proveselit ni svoje tuge i nesreće odtugovat misleći na dunjalučke patnje.
Jer ovaj ti insan, na današnji vakat,vako fercera: Neš se obveselit dok neko ne zakuka!
A more bit je vazda tako bilo, samo što je Dunjaluk plaho okraćo pa se bolje vidi.
I tako bi ja dumo taj vakat da me u mene mi Fata ne prekide:
– Gledam ovu maglu Uzeire, i kontam, ko da smo preselili nas dvoje na ahiret pa sad pijemo kahvu i gledamo dole.
Kako mi ona to reče namah se sjetih onog vica; Dok nas smrt ne rastavi, al ne rekoh joj ništa jer ne bi ni meni bilo mrsko da vako i na ovom i na onom Dunjaluku ostane…
Izvor: Uzeir Hadžibeg
Kupi knjigu ”Hadžibeg”
