Redakcija Opasna granica između dvije okupacione zone
Negdje sredinom jeseni 1941. godine, Italijani podržavaju formiranje jedinica četničke vojske pod rukovodstvom oficira bivše jugoslovenske vojske kapetana I klase Pavla Đurišića, koji kasnije postaje vojvoda. Prvi četnički osnivački skup održan je u Zaostru, selu udaljenom sedam-osam kilometara od Berana, u zgradi tamošnje škole. Na tom skupu formiraju se četničke jedinice koje su odmah stupile u borbu sa partizanima sa područja gornjih sela, gdje je centar bio selo Lubnica.
U tom i okolnim selima (podnožje planine Bjelasice), otpočele su prve oružane borbe partizana i četnika koje će, nažalost, trajati sve vrijeme rata, sa velikim i tragičnim posljedicama po obje strane. U tim borbama, četnici nanose znatne gubitke partizanima. Samo u jednom danu, gine oko 40 partizana, sa dostra ranjenih. Tada partizanskim jedinicama pristiže pomoć iz Kolašina i centralnog dijela Crne Gore, da bi se ubrzo povukli prema Mojkovcu i Kolašinu, i to u veoma otežanim zimskim uslovima.
Sukob sa četnicima širi se prema Sandžaku i drugim djelovima naše republike.
Bila je to tragedija svih naših naroda. Za veliko je žaljenje što se odmah nije pronašao neki kompromis dok nijesu pale velike žrtve, kako bi se svi zajedno borili protiv okupatora, a da se poslije oslobođenja pronađe adekvatna demokratska solucija za državno, ustavno i političko ustrojstvo nove države.
U međusobnim sukobima palo je mnogo žrtava, proliveno nepotrebno mnogo bratske krvi, što je samo koristilo neprijatelju.
***
Razvoj NOP-a u Gornjem Bihoru ima svoje karakteristične faze; prvi period može se označiti kao konstitutivno-organizacioni. To traje od maja 1942. do marta 1943. godine. Bio je to period djelovanja u strogim ilegalnim uslovima.
Drugi period karakteriše aktivnost na omasovljavanju pokreta, osnivanje ilegalnih oružanih partizanskih desetina i izlazak iz ilegalnosti. Ta faza traje od marta do septembra 1943. godine.
Posljednja faza označava početak stvaranja regularnih partizanskih formacija i oslobođenje toga kraja.
Tokom 1942. godine, naročito poslije odlaska partizanskih snaga u Bosnu i povlačenja partizanske gerile u duboku ilegalnost, u ovim krajevima nije bilo potrebe za nekim oružanim akcijama ni sa jedne ni sa druge strane. Ustanovljena je granica između muslimanske teritorije Gornjeg Bihora i četničko-italijanske okupacione zone. Ko je pokušao preći tu granicu, bio je ubijen bez ikakve procedure i upozorenja. Bihorsku granicu obezbjeđivala je muslimanska milicija hodže Rastodera, a okupacionu četnici. Nekima, koji su poginuli u pokušaju prelaska te granice, nikada se nije traga saznalo.
Uprkos tome, na našem području odvijala se duboko ilegalna aktivnost. Pokret se polako i lagano širio. Okupator je prikazivao svoje velike uspjehe i pobjede na svim važnijim domaćim i svjetskim frontovima, ističući da je fašistička koalicija nepobjediva i da je pitanje samo trenutka kada će boljševička Rusija kapitulirati. „Francuska je pobijeđena i porobljena, a Engleska će uskoro.“
Naše zime znaju da budu oštre, hladne i duge, sa puno snijega. Taman je takva bila 1941/1942. godine. Počinjalo je proljeće. Ovdje su šume nižeg i gustog rastinja, i zauzimaju više od polovine ukupne površine. One su, kad izlistaju, pružale idealne uslove za ilegalno kretanje, a posebno za noćne pokrete. Zbog toga je okupator izbjegavao da ulazi u šumske prostore.
Okružni komitet Berana i partizanska gerila u dolini Lima, po odluci najviših partijskih organa, vraćeni su sa Žabljaka na okupirano područje limske doline kako bi se organizovao otpor.
***
Organizovano djelovanje NOP-a na području Gornjeg Bihora dobija u svom intenzitetu i zamahu od proljeća 1942. godine.
Prvi susret i zvaničan sastanak naše gerilske organizacije sa predstavnicima Okružnog komiteta Berana održan je 22. maja 1942. godine u šumama Bukove strane, između sela Polica i Donja Vrbica, na ivici imanja Radosava Guberinića. Sastanku su, sa obje strane, prisustvovala 22 učesnika.
Izbor ljudi iz naše organizacije nije bio slučajan. Svaki od nas imao je do tada rezultate koji su ga kandidovali za ovaj sastanak. Prije ovog zvaničnog, imali smo dva pripremna sastanka, nekoliko dana ranije. Bile su to konsultacije o izboru ljudi, mjesta održavanja, vremena, obezbjeđenja, i sl.
Grupu je u ime Okružnog komiteta predvodio Milan Kuč, rodom iz poličkog sela Babine. Bio je poznat i cijenjen predratni komunista kojeg su vlasti Kraljevine Jugoslavije više puta hapsile. Milan je bio izuzetno poštovan i cijenjen. Živio je na selu, a radio je na izgradnji puteva od 1930. do 1940. godine.
Pored Milana, sastanku su prisustvovali i: Leko Šćekić, član KPJ od 1936, Mujo Šćekić, predratni komunista i istaknuti partizanski i gerilski borac, Radivoje Boričić, afirmisani predratni komunista, Milovan Milačić, poznati komunistički aktivista, Arso Mujović Šnajder, istaknuti buntovnik u sukobima sa žandarmima i policijom, Radivoje Vukićević Mali, poznat kao hrabar i neustrašiv partizanski borac, Milo Božinin Boričić i Rade Prelević, predratni komunisti.
Dakle, sve priznati, afirmisani i ugledni komunisti, partizani i poslije rata istaknuti jugoslovenski i crnogorski funkcioneri.
Sa naše strane bili su: Selmo Adrović, Nušo Adrović, Nadžip Adrović, Asim Adrović, Suljo Adrović, Suko Adrović, Ećo Z. Adrović, Smail B. Adrović, Hajradin H. Adrović, Sabit M. Adrović, Ćerim Hodžić, Abid Muratović i Abdurahman Rahman Adrović.
Svi su bili mlađi ljudi – od 20 do 25 godina i politički bezrezervno opredijeljeni za NOB. Spadali su u prvu grupu boraca i političkih aktivista. Svi su učestvovali u likvidaciji logora za komuniste, najneposredniji akteri mobilizacije masa i svi do kraja rata dosljedni i odani partizanski borci.
Nažalost, polovina njih je izginula 1943. i kasnije do kraja rata.
Na početku sastanka Milan Kuč je opširno govorio o ratnim prilikama u Evropi, Jugoslaviji i Crnoj Gori, o zadacima koji se nalaze pred KPJ i NOB. Posebno se zadržao na analizi uloge i ponašanja domaćih kvislinga, njihovoj izdaji i saradnji sa okupatorom. Naglasio je da će borba biti duga i teška. Konkretno je pomenuo mula Osmana Rastodera, koji se potpuno stavio u službu Italijana, sugerišući da bi njega trebalo što prije onemogućiti da zavodi, truje i tjera ljude tamo gdje im nije mjesto.
„On ima uticaj kao hodža i imam, to je nesporno, on je sposoban i vješt. Ali, to je i najopasnije za ljude sa ovog područja. Italijani su pravi majstori da to vješto iskombinuju u cilju ostvarenja svojih interesa i planova. Rastoder je, to treba naglasiti, minoran u odnosu na naše četničke kolovođe i krvnike, ali može biti mamac vojnim snagama četnika i drugih neprijateljski raspoloženih vojski i milicija prema vašem narodu, što bi bilo veliko zlo za Muslimane Gornjeg Bihora i šire…“
_______________________
Istaknuta slika: Četnička zastava koju drže četnik i Italijan / ilustracija
