Redakcija Tragični porast mržnje rađa progone i ubistva
Tokom 1942. godine, situacija se veoma komplikuje. Međunacionalni odnosi su, po mojoj procjeni, najlošiji u istoriji naroda koji žive na ovim prostorima. Četnici javno ističu da poslije protjerivanja komunista i partizana dolazi na red totalno uništenje i istrebljenje Muslimana. Početkom 1943, u vrijeme Božića, desila se velika tragedija Muslimana Donjeg Bihora. Spaljeno je, opljačkano i otjerano cjelokupno stanovništvo iz 56 sela. Sve što nije uspjelo da se skloni, ubijeno je, izgorjelo ili zaklano. Jednom riječju, lavina mržnje, nasilja i zla sručila se silinom pogroma na nezaštićenu i nevinu nejač. Jedina krivica toga naroda bila je to što su islamske vjeroispovijesti. Tome je prethodilo brižljivo i podmuklo organizovanje i pripreme više mjeseci, kada su četničke snage u Crnoj Gori bile na vrhuncu svoje moći a uz apsolutnu podršku i saglasnost italijanske komande.
Izbjegli Muslimani privremeno su se sklonili u Gornjem Bihoru, Rožajama, Peći i ostalom dijelu Sandžaka. A četnici, koji su završili svoj najkrvaviji pir u novijoj istoriji sjeverne Crne Gore, povukli su se u svoje baze i, nedugo zatim, krenuli u identičan poduhvat put Pljevalja, Foče i dalje prema Bosni, gdje su, takođe, palili, klali, pljačkali i ubijali.
Januara 1943. godine, u našu kuću stigla je, kao izbjeglice, familija Biša i Hivza Čindraka, iz sela Mediše kod Bistrice. Ta porodica bila je kompletno partizanska.
Hivzo je bio predratni komunista. Školovao se u Srbiji prije rata gdje je primljen u KPJ. Bio je izuzetno aktivan u NOP-u i otvoreno je nastupao kao komunista.
Njegov brat Bišo, sestra Džeka, čak i majka Šehida, bili su partizanski aktivisti. Moji roditelji su bili u srodstvu sa njima, pa je po tom osnovu njihovo opredjeljenje bilo da se sklone u našu kuću.
Hivzo je u Bistrici pripadao jednoj vrlo jakoj partizanskoj organizaciji, u kojoj su najistaknutiji pojedinci bili Mališa Šćekić i Smajo Hadžibegović, poslije rata obojica nosioci Partizanske spomenice. Hivzo je za Smaja govorio da je svestrano obrazovan, (svršeni medresant kraljeve medrese u Skoplju, student Beogradskog univerziteta), da je neustrašiv, principijelan i pošten. Kao takav, dva puta je pregovarao sa četnicima o njihovoj predaji u pećinama Đalovića klisure.
Jednoga dana, upita Hivzo da li mu mogu pomoći da stupi u kontakt sa nekim od partizana. Tek tada, odlučio sam da mu kažem da sam ja sekretar SKOJ-a i aktivni gerilac, te da ću mu mnogo toga reći što on, kao predratni komunista i partizan, treba da zna.
Ova informacija prijatno je iznenadila Hivza i odmah je zamolio da ga povežem sa najistaknutijim funkcionerima Okružnog komiteta za srez beranski, što je, uskoro, i realizovano. Vrijeme je otoplilo, šume su ozelenjele. Češće se susrećemo, razgovaramo i dogovaramo o predstojećim akcijama. U aprilu, četnici vrše široku mobilizaciju i preciziraju sa Italijanima prioritete svojih i zajedničkih akcija.
Okružni komitet Berana pokušava da osujeti četničku mobilizaciju, te organizuje akciju rušenja mosta na rijeci Lješnica, u selu Bioče, kako bi presjekli saobraćajnicu kojom Italijani i četnici namjeravaju da krenu ka Bosni. Za tu akciju zatražili su našu pomoć. Mi smo izabrali osamnaest sposobnih mladića, dobro naoružanih i sa dosta municije i druge opreme za takav poduhvat.
Nekako istovremeno, izbjeglice iz Donjeg Bihora organizuju u selu Savin Bor veliki narodni zbor za dogovor i donošenje odluke o napadu na područja odakle su protjerani.
Saznavši blagovremeno za taj skup, mi smo odlučili da jedan broj naših aktivista prisustvuje tom događaju i, ako se ukaže prilika, da uzmu učešće kao aktivni govornici. Već na početku, prisutni su jednoglasno donijeli odluku da se pokrene široka akcija za oslobađanje privremeno zauzetih sela i povratak prognanog življa.
Hivzo Čindrak, nakon ovakve odluke, postavio je pitanje kako muslimanska vojska treba da se ponaša prema pravoslavnom stanovništvu koje živi u tim selima. „Treba da se dogovorimo o tome kako da postupamo, jer je ogromna većina nevina i bez krivice za četnička zlodjela. Po oslobođenju, mi moramo zajedno da živimo, bez obzira na to da li u jednom selu ili u selu do sela“, rekao je Hivzo. Međutim, većina je povikala uglas: „Postupićemo onako kako su oni postupali prema nama“.
Otvorila se rasprava o tome. Iskoristili smo priliku i izašli pred okupljene sa prijedlogom i stavom „da tako ne može i ne valja, jer ako su četnici krivi za ono što vam se desilo, nije cio pravoslavni narod. To treba odvojeno posmatrati i tako postupati. U svakom slučaju, narod treba da bude zaštićen.“
U atmosferi prepunoj gorčine i emocija, ništa nijesmo mogli da uradimo. Svi naši prijedlozi bili su odbijeni.
Vratili smo se sa skupa poraženi saznanjem da je teško, skoro nemoguće, bilo šta uraditi kako bi se međunacionalna i međukonfesionalna mržnja, bar malo, amortizovala, mada smo i prije polaska na ovaj skup bili svjesni da, u uslovima svježih rana i velike tragedije, teško šta u tom smislu može da se popravi. Jer, četnici su, zaista, napravili strašne zločine.
Potucajući se od nemila do nedraga, po raznim mjestima Sandžaka i Metohije, revoltirani zbog svoje tragedije i težine izbjegličkog života, Muslimani Donjeg Bihora organizuju oružanu akciju sa ciljem svog povratka. Za kratko vrijeme, uspjeli su da potisnu četnike na lijevu obalu Lima. Popalili su pravoslavne kuće, pljačkali i ubijali. Tako se eskalacija mržnje i međusobnog obračuna završila na najtragičniji način. Nakon izgona pravoslavnog življa sa ognjišta, potpuno je prekinuta komunikacija između Muslimana i pravoslavaca. Granice su zatvorene i niko se nije usuđivao da ih, bez velike nevolje i muke, prelazi. Ranije uspostavljena podjela teritorije na nacionalnoj osnovi i dalje je bila na snazi: italijansko-četnička i albansko-muslimanska teritorija. Četnici, iako su područje Donjeg Bihora očistili od Muslimana, nijesu napadali teritoriju Gornjeg Bihora. Prema informacijama koje smo imali, njima je bio prioritet da pomognu u uništenju partizana u Bosni, a nakon toga planirali su napad na Gornji Bihor, Rožaje i dalje, sa namjerom da taj prostor očiste od Muslimana.
Okupator je formirao posebne oružane jedinice koje su nazvali „bande“. Pripadnici ovih jedinica nijesu bili plaćeni, a u borbu su išli pod izgovorom „odbrane od Srba, četnika i partizana“. Bili su naoružani lakim streljačkim naoružanjem, sa dosta municije. Ove muslimanske formacije nijesu nikada imale oročene zadatke za neke veće pokrete, prodore i akcije. Tako su barem izjavljivali. Njima je, navodno, glavni cilj „da brane svoju teritoriju“. Tvrdili su da se ta njihova teritorija prostire do Lima i da će tu postaviti sjeverozapadnu granicu Velike Albanije.
________________________
Istaknuta slika: Na fotografiji piše: ”Škola u Dobrodolama”
