Ramo Markišić: Priče tri generacije časnih ljudi

PRIČE O TRI GENERACIJE ČASNIH LJUDI[1]

 

1. VJERUJEMO U JEDNOG BOGA

 

Jednom prilikom mula Jaho[2], kao predsjednik komisije za razgraničenje planina između Keljmenda, Plava, Gusinja, Vasojevića i Reke, prolazeći sa pratnjom kroz Polimlje naiđe na jednu staru ženu koja čuvaše ovce. Poveće stado ovaca pase na livadi kraj puta, a žena sa kudeljom vune u rukama, sjela na jedan kamen. Gleda ovce i prede. Kad ugleda konjanike, žena ustade.

Mula Jaho je pozdravi:

-Pomoz bog stara.

-Bog ti pomogao. – odgovori baba, pa kad razminuše, kao za sebe, dodade:

-Silnog odže, ponosna mu majka koja ga rodila. Ni pop Milačić mu ravan nije.

Neko iz pratnje ču babu i zavika:

-Kučko stara, ne pogani našeg mula Jaha sa tvojim popom.

Ču to mula Jaho, povrati se kod babe i reče:

-Oprosti babo, ja i tvoj pop vjerujemo u jednog Boga i božji smo ljudi. Pop Milačić je čestit čovjek u svojoj vjeri, reče i dariva je sa jednim zlatnikom.

 

2. SAVJET

Svakog dana mula Jahov čardak je pun ljudi. Obilaze Plavljani i Gusinjani svoga muftiju – mula Jaha, koji evo već treći mjesec ne dolazi u čaršiju i rijetko izlazi iz sobe. Teško je bolestan. Slabo šta jede, samo po malo mlijeka popije, pa je mnogo oslabio, da ga čovjek ne prepozna. Samo su njegove oči ostale iste. Žive. Njegov prodoran pogled zadrži se na svakom posjetiocu, kao da ni malo od svoje velike energije nije izgubio. Pokraj jastuka mu je uvijek neka knjiga[3]. Priča se da ga u kući bez knjige niko nije vidio, pa ni tada dok je ležao teško bolestan. Kao što ga niko nije čuo da jekne od bola, a imao je povremeno bolove, ili da mu na licu zapaze grč. Dolaze njegovi prijatelji i poznanici da ga vide, ohrabre da istraje još u jednom boju. Može on to, govore mu. Nisu mu mogli dušmani u Boju na Nokšiću, kada je odbranio plavski bajrak, kada je bajraktar Omer Bašuljević poginuo, pa mu ni ova slabost neće moći ništa. Pomoći će mu dragi Allah dž.š.

Mnogima je mula Jaho valjao, dobro učinio. Davao je savjete, presuđivao, mirio ljude, bratstva i plemena. Tako je mnoge zadužio, pa žele da se bar posjetom na neki način oduže, da kažu da učinjeno dobro nijesu zaboravili.

Posjećuju ga i njegovi prijatelji i poznanici, ratni drugovi, iz Rugove, Peći, Đakovice, Gaša, Krasnića, Keljmenda, Skadra, i drugih mjesta. Nadaleko je poznat i čuven mula Jaho. Žele oni da ga još jednom vide, da porazgovaraju sa njim, da čuju neku njegovu poruku, da se halale.

Musafire dočekuju njegovi sinovi Sado, Saljih i Muhamed, brat od amidže mula Ibro, njegovi najbliži rođaci mula Demo i Aljo, Medovi sinovi, …

U sobi kod mula Jaha je uvijek prisutan i po neko od plavskih imama i drugih uglednijih Plavljana i Gusinjana, sa kojima je mula Jaho dijelio dobro i zlo tokom svog   bogatog života, u ratovima učestvovao, u progonu u Grčkoj bio…

Posjetioci se ne zadržavaju dugo u sobi kod mula Jaha. Posjede malo, razmijene po koju riječ, požele mu brzo ozdravljenje. Za svakog od njih ima mula Jaho po neku lijepu riječ, po dobru pomene njihove stare, one kojih više nema, pohvali mlađe, posavjetuje. Zatim, oni odlaze u drugu sobu, gdje će biti posluženi duhanom i kahvom.

Samo ljudi koji su došli izdaleka sjede u mula Jahovoj sobi. U razgovoru sa njima, kao da mula Jaho zaboravi na bolest i, kao kad je bio zdrav, uključi se u raspravu o burnim događajima iz prošlosti plavsko-gusinjskog kraja, u kojima je i on aktivno učestvovao.

Tek kasno, pošto isprate musafire, okupi se najbliža rodbina u sobi kod Mula Jaha. Uvijek su tu i najbljiži njegovi rođaci. Čuvaju ga.

Jedne takve večeri mula Jahu se obrati njegov sin Sado:

-Babo, ti svakom ko dođe neki savjet dade, poruči nešto, nauči ga. Samo nama ne poruči ništa. Kako i šta da radimo.

-E, sinovi moji, vi ste to sami od mene naučili i tako do sada radili, pa nemam šta da vas više naučim. Život će vas dalje učiti. Samo radite kao i do sada što ste radili. Nikom ništa nemojte učiniti što ne bi željeli da vama neko uradi i nećete nikad pogriješiti.

 

3. ZAPISNIK

 

Kandidova se Zufer mula  Sadov[4] za narodnog polsanika Skupštine Kraljevine Jugoslavije 1938. godine, na listi Zemljoradničke stranke. Imao je Zufer veliki ugled u rukovodstvu stranke[5], te i njegovu punu podršku na izborima, i veliki ugled u plavsko-gusinjskom kraju, gdje su ljudi s poštovanjem govorili o njegovim precima.[6]

Zufer je bio prvi obrazovani Plavljanin[7] koji je bio kandidat za narodnog poslanika. Sve do tada u Plavu su se smjenjivali lokalni polupismeni i nepismeni autoriteti.[8]

Tokom predizborne i izborne kampanje, policija i žandarmerija su bili u službi kandidata JRZ-e[9] Novice Popovića[10]. Glasači Zufera mula  Sadovog su šikanirani, zaplašivani, privođeni, saslušavani, ucjenjivani, prebijani.[11] Kao pojačanje, dovedeni su policajci iz Niša, koji su ostali po zlu zapamćeni, osobito Stevo Protić, policijski inspektor ispostave u Plavu. Žandarmi su pored oružja tada nosili i drvene batine sa čvorovima, kojima su batinali odabrane žrtve.

Na dan izbora, od ranog jutra je zasjeo u kahvi Saljih-hodža[12]. Povremeno uđu u kahvu i sjednu kod Saljiha njegov brat, Muhamed-hodža, njegovi bližnji rođaci mula  Dema i Aljo, Medovi sinovi, zatim Šaćir Rajko, ula Demin i Aljov sestrić, kao i drugi rođaci i prijatelji. Oni šetaju po čaršiji, pitaju se sa glasačima, porazgovaraju sa njima., a zatim o toku izbora obavještavaju Saljiha.

Sjedi Saljih-hodža na minderu do odžaka, pije kahvu i puši “iz svog dugačkog cigarluka sa drvenim halkama na tanjim dijelovima istog. Halke na njegovom cigarluku podrhtavaju kad ga podigne ka ustima i kad ga spusti prema struku.[13]

Svaki čovjek koji bi glasao Zufera, Saljih-hodžinog sinovca, došao bi u kahvu kod Saljih-hodže, posjedio malo, popio kahvu i popušio cigaru duhana i otišao. Nijesu se dugo zadržavali jer su u kahvu često i žandarmi navraćali i provocirali prisutne. Zbog toga neki glasači ne bi ni ušli u kahvu već bi se samo pojavili na njenim vratima, da ih vidi Saljih-hodža i da se dosjeti da su glasali za Zufera. Saljih-hodža  “poznaje svakog birača koji je trebalo da glasa njegovog bratanca, pa na svom tespihu od ćilibara broji birače kada ulaze sa birališta u Kećovu kahvu i izdvaja halku na cigarluku kad izbroji trideset i tri, koliko tespih ima zrnaca”[14].

Tako je Saljih-hodža vodio zapisnik o broju glasača.

Primijetiše organi vlasti da glasanje za njihovog kandidata ne ide onako kako su planirali, pa odlučiše da to promijene. Poslaše dva žandarma da zaplaše glasače. Priđoše do Saljih-hodže. Jedan žandarm mu reče:

-Ti čitav dan  javno agituješ za Zufera. Ne daš ljudima da demokratski izraze svoju volju.

-Kaka demokratija ses močugama. – odgovori Saljih-hodža.

Udari Saljih-hodžu žandarm kundakom puške i ode.

Stari Saljih-hodža obrisa krv sa lica i ispljunu dva zuba, pa ga njegovi odvedoše kući. Po njegovom “zapisniku” dobio je više glasova Zufer.

I pored velikog pritiska na glasače Zufera Mula Sadovog od strane policijskih i žandarmerijskih organa, u Plavu je pobijedio Zufer, ali ipak za poslanika bi izabran Novica Popović.[15]

Dobio je više glasova od Zufera u Gusinju.

Zufer je ukupno dobio 1032 glasa.

 

4. NIJESU SE OPORAVILI

 

Sjutradan, nakon izbora, dolaze Plavljani da vide Saljih-hodžu. Čuli su da mu je žandarm slomio vilicu u Kećovoj kahvi. Posjetioce dočekuju Saljih-hodžini sinovi, a tu su i Idriz, Zufer i drugi rođaci. Ljudi se ne zadržavaju dugo, čim budu posluženi duhanom i kahvom, odlaze, da naprave mjesto drugim posjetiocima. Narod dolazi u posjetu.

Jedan od posjetilaca reče:

-Izdadoše ne Gusinjani[16], prodadoše se za opa^enke.[17]

-Nijesmo mi bolji od Gusinjana. Dosta glasova sam dobio i u Gusinju,  ali je tamo pritisak na moje glasače bio veći. Osim toga, Gusinjani se još nijesu oporavili od 1913. i 1919. godine. Mnogo je više Gusinjana tada ubijeno od Plavljana. – odgovori mu Zufer Mula Sadov.

 

5. POLITIČKI RAD

 

Kada je Prvi kosovsko-metohijski bataljon[18] januara 1944. godine vodio svakodnevne borbe oko Tikveša, prišao je komandantu ovog bataljona, Zuferu Musiću, jedan od drugova iz Štaba II Mekedonske narodnooslobodilačke udarne brigade i rekao mu:

-Ovi se tvoji borci dobro bore, ali poličiki slabo rade sa narodom.

-Kako bre politički ne djeluju, kad se po cio dan  bore s Nijemcima i Bugarima, čitav kraj su digli na noge, a radio Sofija svaki dan priča o nama.- odgovori komandant Zufer i ode sa svojim bataljonom.

Nekoliko dana kasnije, kad se Nijemci i Bugari povukoše i kad je bataljon mogao mirno noć da prespava, nakon što je komandirima četa saopštio zapovijest, pozva Zufer onog druga iz Štaba brigade i reče mu:

-Evo, večeras ćemo izdati naredbu da borci i politički djeluju.

Dođoše pred bataljon koji je još bio u stroju. Komandant Zufer se obrati borcima:

-Drugovi, sjutra idite u selo. Razgovarajte sa ljudima i objasnite im našu borbu. – pa poslije kraće pauze dodade:

– I za tri dana napunite torbu.

Kada bataljon ode na položaj, drug iz Štaba pita Zufera:

-Pa to li je naredba za politički rad.

– Nego šta. Svjesni su to borci, pa im ne treba mnogo pričati. A  za ono da napoune torbe, mora se, situacija je takva. Ne boj se, neće oni ništa loše uraditi.

 

6. GREŠKA

 

Borci Prvog  kosovsko-metohijskog udarnog bataljona “Ramiz Sadiku” su zbog slabe hrane bili iznureni i oboleli. Prekomjerna upotreba paprike uzrokovala je oboljenje debelog crijeva. Obolio je bio i komandant Zufer. A postojala je naredba da se ništa ne smije tražiti od seljaka već primati samo ono što im seljak donese.

I kad mu je došla delegacija boraca da se žali da ovako ne mogu izdržati, Zufer je dobio informaciju svoje obavještajne službe da njemački okupator priprema napad iz Struge. Pozvao je tri najbogatija seljaka u selu, upoznao ih sa nastalim problemom i zahtijevao da zakolju po jednu ovcu. Seljaci nijesu prigovorili.

Nije prošlo ni pola sata od kako su se borci osvježili vrućom i masnom čorbom, uslijedio je napad Nijemaca. Bataljon se junački borio i nanio neprijatelju teške gubitke. Čuo je za to i drug Tempo[19]. Pohvalio je borce za borbenost i uputio im oštru kritiku:

-Nijeste smjeli od seljaka da tražite da vam meso donesu. To je greška.

-Nije teška, – dobaci komandant Zufer tiho, ali to čuše neki borci koji su bili ispred njih.

Nasmija se i Tempo, kad borci povedoše kolo i zapjevaše:

-Tempo kaže da je greška, Zufer veli nije teška.

 

7. DAR

 

Jednom prilikom dođoše u Štab Prve kosovsko-metohijske brigade[20] na pregovore šest najuglednijih Albanaca iz raznih sela oko Struge.

Poslije razgovora. Zufer naredi da se svakom gostu da na dar engleska puška i pedeset metaka. Znao je Zufer psihologiju albanskog seljaka i šta znači dobijena puška na dar od komandanta, i to nova engleska. Pregovarači sa novim engleskim puškama o ramenu, koje su prvi put vidjeli, pođoše kućama zaprepašćeni i veoma zahvalni. Brzo se pronijela vijest kako je Zufer darivao engleskim puškama baliste. Čuo je to i Tempo, pa dođe u Brigadu. Pita Tempo Zufera:

-Zufere, kako dade puške balistima. Što im ne dade bar stare italijanske puške, nego im dade nove engleske puške.

-Da sam im dao stare italijanske puške ili kragujevke mogli bi ih upotrijebiti protiv nas, a za engleske neće imati municije.

Poslije ovog sastanka potpuno se raspala balistička organizacija oko Struge, a seljani su obilato pomagali partizane hranom i redovnim izvještajima o neprijateljskim snagama, pokretima i namjerama.

I njemački okupator je shvatio da su i balisti okrenuli svoje puške protivu njih, pa je zato počeo da im se sveti i da ih masovno strijelja[21], ne bi li ih uplašio i svoju situaciju olakšao.

 

8. DOGOVOR

 

Na prostoru između Struge i Debra balistima su nazivani i obični seljaci koje je okupator naoružao i uspijevao da ih povremeno organizuje u borbu protiv Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Makedonije. Međutim, oni su sve više shvatali da će fašizam propasti. Slušali su o borbi makedonsko-kosovskih partizana i divili se njihovom junaštvu. Čuli su i za njihovog komandanta Zufera, o kojem su kružile razne legende. Želeli su da se sa njime sretnu i da razgovaraju. Oni koji su tada radili na tom terenu, a naročito u narodnooslobodilačkim odborima, ili kao kuriri, sjećaju se mnogih primijera o tome. Jedan od njih je pričao[22]:

-Zufer je umio posebno da priđe ljudima. Neprijatelja je tukao ne samo oružjem, već i svojim taktom. Jednom su u borbi zarobljeni neki balisti. Vidio je da to nijesu nikakvi kolovođe, već obični ljudi, koji slijepo slijede svoje bajraktare, pa ih je pozvao na razgovor. Izružio ih je i govorio im o ciljevima naše borbe i posebno im objašnjavao da se mi borimo za bratstvo i jedinstvo. Tražio je od njih besu da protivu partizana neće nikad više ići, a ako ih primoraju, onda treba da pucaju u vis. Dogovorili su se da jedni druge štite.

Kada su Nijemci ponovo mobilisali baliste na tom području i zajedno napali partizane, poginuo je veći broj Nijemaca, a nijedan balist i partizan. I balisti i partizani su održali datu riječ i nijesu pucali jedne na druge.

Niko više nije mogao da prisili nekadašnje baliste toga prostora da pucaju u partizane.

 

9. BEZ ZUFERA NEMA RAZGOVORA

 

Komandant Zufer je imao veliki autoritet i kod Albanaca i kod Makedonaca zapadne Makedonije, gdje je dejstvovala brigada kojom je komandovao. Jednog dana iz sela Bazdi dođe delegacija Albanaca na slobodnu teritoriju, da pregovara sa partizanskim štabom. Drugovi iz štaba lijepo primiše delegaciju, ali ovi neće da otpočnu sa pregovotima, traže Zufera. Zufera nema, negdje je bio na položaju. Vođa delegacije reče:

-Bez Zufera nema razgovora.

Iz štaba poslaše kurira za Zufera.

 

10. LEGITIMACIJA

 

Poslije oslobođenja Peći 17. novembra 1944. godine, dođoše Šeh Hadžija, Saljih Rama i još nekoliko predstavnika Rugovaca u Štab Prve kosovsko-metohijske narodnooslobodilačke udarne brigade na pregovore. Komandant brigade Zufer Musić saopštio delegaciji da partizani ne ratuju sa narodom i da ne žele da prolijevaju krv. U ime Štaba Brigade Zufer zahtijeva od Rugovaca da osiguraju put od Pećke patrijaršije do Čakora, da se ne smije nikom ništa dogoditi na tom putu. Naglasio je da ne treba da se niko boji iako je bio u jedinicama koje su se borile protiv partizana, jer je Vrhovni komandant izdao proglas da se tim ljudima oprašta.

-Svi koji su došli na ovaj razgovor, bez obzira šta su radili, imaju ovom prilikom našu besu, a naša besa je vrlo jaka, da mogu slobodno da se vrate svojim kućama, a kasnije, pred narodnim sudom svako će odgovarati ako je lično činio zločine.

Rugovci prihvatiše uslove, pa pred polazak Šeh Hadžija pita Zufera:

-Gdje ćemo uzeti legitimacije, da nas partizani ne zaustavljaju, da možemo slobodno da idemo.

-Recite samo “Mi smo Rugovci”, i to će vam biti legitimacija.

I zaista je tako bilo. Rugoivci su osigurali put uz Pećku Bistricu i od tada se veza između Crne Gore i Peći normalno odvijala.

 

11. UMIR KRVI

 

Kada se zbog krvne osvete zavade porodice ili bratstva u mnogim slučajevima to postane nepodnošljiva prepreka rada i života ne samo za one porodice koje su u sukobu, već za čitavo bratstvo ili selo. Jedan takav slučaj bio je u selu Kalištu kod Struge. Još od prije Drugog svjetskog rata dvije porodice Naumovski, Vasilja i  Nauma, bili su na pragu međusobnog uništenja, a njihovu plodnu zemlju prekrio je korov. U toj situaciji neko iz sela se sjetio komandanta Zufera Musića. Govorili su:

-U svakom dijelu Makedonije se zna za komandanta Zufera. Ako on ne uspije da pomiri zavađene bratske porodice, niko neće.

Dođoše prijatelji zavađenih porodica kod Zufera. Zuferu nije bilo prijatno. Znao je on ove običaje i ove ljude. Bio je svjestan da može da se desi da ne uspije. A to ne bi valjalo. Ali, ipak se odlučio da ode u selo Kalište.

Bio je srećan Vasilj kad je vidio Zufera u svom domu. Ali kad je saznao zašto je Zufer došao, plakao je kao malo dijete. Nije mogao da prihvati umir, a isto tako nije mogao da uvrijedi Zufera. Borio se Vasilj sam sa sobom. Lomila se njegova savjest i njegovi osjećaji. Pokušavao je da nadvlada samog sebe. Stezao je zube, lomio prste, šetao po sobi i govorio:

-Ah, Zufere, šta uradi od mene.

Poslije duže borbe sa samim sobom i sa svojim gostima, Vasilj je popustio, oprostio je i pomirio se.

Ono što niko nije vjerovao u Strugi i okolini, bila je stvarnost. Samo velika ljubav prema Zuferu i njegov veliki autoritet koji je kod ovih ljudi stekao kao partizanski komandant, mogla je da spriječi krvoproliće između dvije bratske porodice. Vasilj je od tada smatrao Zufera za brata.

Kada je poslije oslobođenja Vasilj izgradio novu kuću, jednu je sobu izdvojio za Zufera i tako se zvala – Zuferova soba.

 

12. PJESMOM RAZBIJA TUGU

 

Stariji sin Mula Sada Musića – Zufer, visoki oficir JNA, bio je ponos Plavljana. A tek koliko se sa njim ponosio njegov mlađi brat Idriz. Zufer je živio u Beogradu, ali Plav nije zaboravio. O prošlosti Plava je i knjigu napisao koja, nažalost, ni do današnjeg dana nije objavljena, osim što je njene pojedine fragmente Mustafa Memić u svojim djelima citirao. Kad god bi mu se pružila prilika dolazio bi Zufer u Plav, a najčešće na Petrovdan. Najviše se družio sa Idrizom i braćom od stričeva – Saljih-hodžinim sinovima (Junuz, Hako, Ibro, Jaho, Redžep), Muhamed-hodžinim sinovima (Medo, Omer, Jusuf i Mujo), kao i sa drugim bližnjim rođacima, a od kojih su sa njime uvijek bili Alja Medovog sinovi (Jusuf, Arslan i Omer), sa njima bi redovno bili rođaci Hasiljevići Ramo i Amir, ako bi u Plavu bili, i, često drugi rođaci. Nosili su lovačke garabine i lovačke puške (lovarice). Bila je to prava vojna pratnja. Odlazio bi na Hridsko jezero, na sabor. U razgovoru sa njima i drugim rođacima, prijateljima i odivama evocirao bi Zufer uspomene na ljude kojih više nema i na davno prošle događaje.

Nekoliko dana poslije povratka iz  posjete teško oboljelom bratu Zuferu, kako mi je pričao Sadrija – Sadro Idrizov,  stiže pred veče telegram da je Zufer umro. Telegram bijaše uzeo Idrizov najstariji sin Kadrija. Uđe Kadrija u kuću i reče Idrizu da je dobio telegram iz Beograda da je Zufer teško bolestan. Idriz shvati da je Zufer umro i da to neće Kadrija da mu direktno kaže. Ustade Idriz, skide tamburu koja je visila na zidu, sjede  i poče, na opšte zaprepašćenje žene Haljime i djece, da udara u tamburu, dok su se suze kao sitni biseri kotrljali niz njegovo pitomo lice. A zatim, tog hladnog decembarskog dana, sobom odliježe njegov prijatni glas, glas jednog od najboljih plavskih pjesmara:

Knjigu pišu gusinjske đevojke,

Pa ju šalju u ravne Berane,

Na koljeno paši Alji-paši:

“Alji-pašo, za dva sina zdravlje,

Pušćaj nama momke Gusinjane,

I Plavljane sive sokolove,

Ostadosmo mlade neudate,

I nevjeste skoro dovedene,

Dovedene, a ne poljubljene,

Sokaci nam travom zarastoše,

A pendžeri maglom zamagliše!”

 

Kad završi pjesmu Idriz reče:

-Moj Zufer nije za plač. Dok goj bidne življeo Plav, življeće i njegovo ime.

---