Gospodine Osmanbašiću, koje rezultate udruženja biste izdvojili u 2015. godini?
OSMANBAŠIĆ: Najveći rezultat KNS u 2015. godini je što POSTOJI još uvijek; što opstaje unatoč nepovoljnog ambijenta u gradu Sarajevu, a i cijeloj državi Bosni i Hercegovini za umjetničke i kulturne angažmane. Nakon protekle dvije decenije mira u Bosni i Hercegovini sasvim je jasno da poslovi cvetaju onima koji su konektovani sa ljudima u vlasti, bez obzira čime se bave i koliko su sposobni za taj posao, da li posluju pozitivno ili uvećavaju gubitak – to uopće nema veze sa ličnom i grupaškom profitabilnošću. Zaista je naopakost proizvoditi javne gubitke, koji idu na leđa građana kao javni dug – dugoročno, a personalno se bogatiti –kratkoročno. To mogu činiti samo spodobe bez morala i karaktera. I šta se oni nadaju – da će im život donijeti nafaku, hajr i balagodati? Naravno da ih čeka bruka i sablazam – prije ili kasnije – kad budu mislili da ih je krenulo i da im niko ništa ne može: a kad ih nevolja skoli, džaba će im biti svi marifetluci kojima su skupljali kajmak sa tuđe tuge, bola i jada. Ljudska sreća nije utemeljena u materijalnom izobilju već u duhovnoj harmoniji – to je civilizacijska mudrost koja je skrivena od zlotvora i kleptomana.
Ibrahim Osmanbašić: “KNS nije usamljen na tom časnom putu, što jeste epohalni izaziv, pitanje duha vremena – ovo vrijeme neće historija pamtiti po onima koji su uništavali fabrike i pljačkali društvenu imovinu već po kreativcima koji stvaraju djela koja će imati korisnu funkciju u budućem vremenu…”
Dakle, najveći uspjeh KNS-a je ljudske naravi, ne vidi se, već osjeća; nije saznatljiv već spoznatljiv – jer mi u udruženju mirno spavamo i ne strahujemo da će nam u gluho doba na vrata pokucati utjerivači istine i pravde. Međutim, država još mora da ojača svoj kredibilitet i efikasnost da bi se javno obznanilo – da se zločin i kriminal ne ispate; da se na tuđoj nesreći ne može graditi lična sreća! Nažalost – diljem Bosne i Hercegovine – bezbroj je primjera koji tu temeljnu socijalnu etičku maksimu praktičnim primjerima demantuju. To frustrira poštene građane koji samo žele da žive od plodova svoga rada – i taj frontalni otpor ljudskoj naopakosti je KNS-ova nada u bolju budućnost u Bosni i Hercegovini – koja treba da ide konstruktivnim putem i putem integracija, a ne putem konflikata, destrukcije i dezintegracije.
Tu smo negdje blizu prelomne tačke kao kolektiv jer očito da međunarodnom faktoru neće ići u prilog da imaju za partnera one koji jedno misle, drugo rade a treće govore – i pozitivci ne bi smjeli da osjete zamor i da ih ophrve malodušnost – jer mračnjacima i primitivcima neophodno je adekvatno se suprostaviti intelektom, krativnošću i pozitivizmom. Njihov sramni privremeni uspjeh je zasnovan na perfektnoj organizaciji i međusobnoj potpori i razumjevanju – dok su pozitivci veoma loše organizivani i teško se dogovaraju oko suštinskih pitanja. Kad se kolektivna svijest podigne na veći stupanj međusobnog povjerenje među poštenim i kretivnim ljudima – mračnjaci i destruktivci veoma brzo doživjeće propast i neće im biti ni od kakve pomoći bogastvo koje su brzo i nečasno stekli. Međutim, kobno je što pozitivci imaju defektnu spoznaju o uzročno-posljedičnom odnosu materije i duha, što u socijalnom pragmatizmu se manifestuje putem riječi i djela, a na tržištu je prisutno putem ideja i proizvoda. Ne može se samo deklarativnošću sticati profit – neophodno je ulaganje i investiranje. To je bolna lekcija – gdje se razotkriva tendenciozni dekleratizam, skrivene namjere, neiskrenost i licemjerstvo – a neznanje je temeljni problem.
Dakle, najveći uspjeh KNS-a je što postojima i u kulturološkom pomračenju, u figurativnom smislu, odašiljemo svjetlost nade da je u BiH moguće društvo utemeljeno na uzoritom balansu istine, pravde i slobode. Bez takvog slobodarskog društvenog ambijenta umjetnost i kultura suštinski iščezava u aktuelnim društvenim tokovima, a umjetnici i kulturni djelatnici faktični gube ljudske i civilizacijske dimenzije. Da bi se pomračilo društvo neophodno je zamračiti kolektivnu svijesta – a tada su svi pojedninci na iskušenju.
Dakle, udruženje, uslijed lošeg duštvenog ambijenta ne može da radi na programima i ciljevima zbog kojih je utemeljeno?
OSMANBAŠIĆ: Mislim da nema opravdanja ako udruženje ne ostvaruje svoje programske ciljeve. Takva udruženja treba da se ugase – jer su sama sebi svrha i nisu u društveno opravdana. Ako KNS nije sposobno da ostvaruje programske ciljeve – treba da se ugasi. Mi smo bili u tim dilemama – da li se isplati boriti sa vetrenjačama – sad i ovdje, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini – ili staviti ključ u bravu nakon 12 godina rada? Otišli smo predaleko i nema povratka. Pedeset objavljenih knjiga i hiljade pisaca je ogromna hipoteka! Na stotine promocija i raznih umjetničkih programa – ogroman je zalog u ovom antikulturno-umjetničkom ambijentu u glavnom gradu države. Gašenjem KNS-a samo bi se pojačao plamen na bosanskohercegovačkom anticivilizacijskom balu vampira koji zatiru duhovno blago – bez obzira od koga dolazi. Šta za te elitizirane megalomane i kleptomane znače talentovani slikari, muzičati, glumci, režiseri, pisci i drugi umjetnici, a i vrijedni kulturni djelatnici naučnih afiniteta? Ama baš NIŠTA! Šta označava pojam „ništa“? To je, faktički, filozofski pojam „praznine“ ili „vakuma“ – gdje se ništa ne događa; nešto kao „crne rupa“ u kosmasu – gdje se vrši dematerijalizacija.
O tome treba razmišljati, ali treba nešto i praktično raditi da svima bude bolje. KNS nije usamljen na tom časnom putu, što jeste epohalni izaziv, pitanje duha vremena – ovo vrijeme neće historija pamtiti po onima koji su uništavali fabrike i pljačkali društvenu imovinu već po kreativcima koji stvaraju djela koja će imati korisnu funkciju u budućem vremenu.
Najveći problem nezaježljivih mračnjaka što ne mogu zaustaviti vrijeme – a što jeste univerzalna pravda za sve ljude, a time temelj slobode – u čemu se očituje vječna istina.
Personalni je problem kada drski i neuviđajni činovnik kaže: „Mene ne zanimaju tvoje knjige – jer da sam ih čitao ne bih stekao to što danas imam!“. Međutim, kad tu nakaradnu poruku čuje njegovo djete – to postaje sjeme općedruštvenog zla, čemu smo svakodnevno svjedoci. Nešto treba suštinski mijenjati – a najbezbolnije je uvesti pravnu državu sa strogim zakonima. Bosna i Hercegovina treba da ima najbolje i najstrožije zakone na svijetu – jer je to adekvatan odgovor na alarmantnu društvenu neodgovornost.
Dakle, umjetnici nisu samo kreativni zanesenjaci – već su najosjetljiviji detektori društvenog pulsa današnjice, te analizirajući prošlost vide jasno perspektive budućnosti.
Koje je programe udruženje realiziralo u protekloj godini?
OSMANBAŠIĆ: Da, uslijed općedruštvene problematike koja je primarna, u svakom slučaju, umjetnost i kultura teško dolazi na dnevni red. Zato je potreban dodatni entuzijazam promotora umjetničke kreacije i kulturne baštine. Dakle, u fokusu angažmana udruženja u prošloj godini je svakako bila manifestacija 7. KNS Međunarodni književni susreti, gdje se ponovo aktuelno bh. literarno stvarlaštvo predstavilo u punom sjaju. Bienalni ritam manifestacije polahko producira KVALITET – što nam je i bio jedan od glavnih ciljeva od prije 5 godina, kada se prešlo na održavanje susreta svake druge godine. KNS-ovi književni susreti ovjeravaju na međunarodnom nivou spisateljski talenat, kreativnu vrijednost, kulturno-umjetnički doprinos općem dobru, te svojevrsni humanističi entuzijazam koji pojednici ugrađuju u općedruštvene i civilizacijske vrijednosti. Od te velike pozitivne i kreativne energije koja je usmjerena ka nama mi samo neznatan dio možemo da istaknemo i javno pohvalimo – a neupitno je da svim učesnicima Književnih susreta pripada značajno priznanje – jer su dio progresivnih književnih procesa koje njeguju dostojanstvo pisane riječi na ovim našim prostorima, a što neminovno ima širi spektar pozitvinih posljedica. S obzirom na dosta sumornu općedruštvenu sliku u našoj regiji pozitivni primjeri kontinuiranog kreativnog angažmana su nasušna potreba – ali, logično je da se sve to događa na društvenim marginama, kao i sve što je avangardno, uslijed izokrenutih aktuelnih kriterija društvenih vrijednosti.
Znači, što se tiče izdavaštva, prošle godini udruženje je objavilo 7 knjiga, i to: PRIČE O SJENAMA – Edin Morić Kinkel (Španija) /poezija SOFRA – dr. Enes Kujundžić /kulturna baština; PJEŠČANI SAT – Amel Petrović /roman; HRONIKA AVENIJE PROUDHON – Asima Smajić (Francuska) /roman; BRZINA MISLI – Jusuf Džafić /poezija; ČUVAR TAJNE – Ibrahim Osmanbašić / prozno-poetsko djelo; MOSTOVI SVJETLOSTI – zbirka radova sa 7.književnih susreta / proza i poezija.
Svaka knjiga je na svoj način svjedok vremena u kojem živimo i značajan doprinos književnosti, umjetnosti i kulturi, što u svakom slučaju se uzdiže iznad lokalne uloge , i slijed sinergije kreativne i promotivne energije uključuje se u globalne tokove i uzdiže na kozmopolitinske razine. Tu su dva prvjenaca od mladih autora – Amela Petrovića i Jusufa Džafića – koji ukazuju na kvalitet dolazećih književnih generacija, što je uz prezentaciju na desetina mladih autora u sklopu Književnih susreta, nastavak kontinuirane višedecenijske aktivnosti udruženja na pomociji stvaralaštva mladih autora.
Kroz publikovanje djela Edina Morića Kinkela iz Španije i Asime Smajić iz Francuske nastavljen je, također, višedecenijski angažman udruženja na promociji književnog stvaralaštva bh. autora u dijaspori. Tu se radi o jezičkoj, kulturološkoj, i općenito o duhovnoj interakciji na relaciji Bosne i Hercegovine i svijeta – a čemu se ne pridaje dovoljno pažnje u neuređenom bh. društvu. Naši pisci u dijaspori su naši kreativni ambasadori – čiji doprinos našoj književnosti još nije dovoljno istražen – ali je nepobitno da je revitaliziraju i u nju ugrađuju nove vrijednosti i šire horizonte izražajnih mogućnosti. Da li igdje postoji registar objavljenih knjiga bh. autora u dijaspori od 1990, da 2015 godine? To je jedna impozanto djelo sa hiljadama naslova – a i pored toga, neće se prestati da se ovom itekako kreativnom duh pripisuju neprimjerena svojstva. Problem je što se dozvoljava da se neuki pitaju o bitnim pitanjima za društvo i što su ljudi od struke, znanja i sposobnosti perfidno i sistematski gurnuti na margine i ne dozvoljava im se da se njihov glas čuje u javnosti. Međutim, činjenice kadtad isplivaju na površinu – jer istina je neuništiva, a to je svakom razumnom čovjeku jasno, a manipulatori i sitne duše to ne mogu pojmiti: sve do datog trena, koji je neminovan.
Udruženje je prošle godine na Sajmu knjige u Sarajevu promovisalo par knjiga, tako da imamo kontinuitet u višegodišnjem učešću na ovoj prestižnoj manifestaciji od međunarodnog značaja.
Sigurno da se udruženje u prošloj godini susretalo i sa brojnim izazovima. Koje bi događaje izdvojili u tom kontekstu?
OSMANBAŠIĆ: Nije moguće u današnjoj Bosni i Hercegovini konstruktivno djelovati usferi kultura a ne susretati se svakodnevno sa brojnim preprekama. U Sarajevu je dodatno komplikovano ispoljavati kulturološki patriotizam. Mnogima se miješaju fundamentalni sociološki termini pa nisu u mogućnosti da spoznaju aktuelni društveni haos – a koji se reflektuje na književnost i pisce, umjetnost i umjetnike, kao i kulturu i kulturne djelatnike. Istina je da u Sarajevu djeluju kulturne organizacije i da uživaju izobilje, kao što je istina da ima x-umjetnika u BiH koji uživaju niz privilegija, isto kao što je činjenica da te privilegije nisu stekli kvalitetom umjetničkog stvaralaštva. Kulturni djelatnici su masovno profesionalno zastranili i prodali su struku za funkciju te se stopili u bezdušni administrativni aparat gdje je sve ogoljeno do ličnog interesa. Dakle, politički haos je prenesen u kulturne institucije, a ne kontra. Kulturne institucije nisu UZROK DRUŠTVENOG HAOSA – mada se tako želi prestaviti u javnost, već je stanje u kulturi posljedica antikulturne politike koja se dosljedno provodi već treću deceniju – od 1990. god. pa do danas. Oni koji se javno prestavljaju da zastupaju bosansku kulturu – perfidno provode iracionalnu kulturnu politiku u praksu, te nam je kulturna baština u nezavidnoj situaciji.
Naši stećci, autentičan bosanski spomenik, šapatom su preko noći postali svačiji – a faktički ničiji, tako da umjesto dosadašnje verifikacije u budućnosti ćemo morati da dokazujemo da stećci pripadaju bosanskoj kulturi. Ta perfidna igra decenijama se pripremala da bi se našao modalitet da naš duhovni identitet ostane bez kulturne baštine. Nakon stećaka – mračnjaci po istom receptu plešu oko sevdalinke – da je balkaniziraju, a time otuđe od Bosne, od njene kolijevke. To sve naši kvazi stručnjaci i kvazi intelektualci nijemo promatraju – i uglavnom traže svoj tal, tako da je prava gužva na izdajničkim šalterima gdje se probisvijeti utrkuju u obezvređivanju bosanskohercegovačkog kluturološkog identiteta – jer dok god imamo svoj jezik i kulturu ne mogu nam ukinuti državu, što je višestoljetna tendecija dokazanih anticivilizacijskih ideologija – kojima se redovno kroz razne epohe lomila kičma na prostorima BiH, a što nam nikada neće oprostiti.
Dakle, izazov je konstantan pred KNS-om ovih petnaestak godina – ostati samodosljedan programskom opredjeljenju koje udruženje promoviše svih ovih godina. Mi smo dokaz harmonične multikulturne saradnja koja stoljećima spontano funkcioniše na širim balkanskim prostorima.
Petojezična zbirka „BALKANSKI GLASOVI“, koja se proteklih dana objavila u Bugarskoj je značajna promocija savremenog bh. pjesništva. Pored vaše poezije koliko je još autori zastupjeno
OSMANBAŠIĆ: U zbirci je zastupljeno 12 autora iz Bosne i Hercegovine, sa autorima iz Hrvatske, Srbije i Makedonije, a pored ta četiri jezika, pjesme su prevedene i na bugarski jezik. Tu opsežnu zbirku sa ukupno 46 autora sa Balkana, pod naslovom „Balkanski glasovi“ priredila je i prevela bugarska pjesnikinja Latinka-Zlatna (A. Sapundžijeva), koja je učesnik na dva posljednja „KNS Međunarodna književna susreta“. Bosanskohercegovačke pjesnikinje i pjesnici koji su uvršteni u zbirku su: Armin Bolić – 5 pjesama, Dijana Jovanović – 5 pjesama, Edin Morić Kinkel – 4 pjesme (Španija), Gordana Radovanović -5 pjesama, Ibrahim Osmanbašić – 5 pjesama, Ibro Suhopoljac – 5 pjesama (Australija), Ljiljana Vujić Tomljanović – 5 pjesama, Mersida Sadiković Osmanbašić – 5 pjesama, Mirjana Tomović – 4 pjesme, Mubera Isanović – 5 pjesama, Sanja Radulović – 5 pjesama i Jusuf Džafić – 3 pjesme. Drago mi je što su kriterije uspjeli da zadovolje autori iz raznih gradova Bosne i Hercegovine, a i što su zastupljeni naši autori iz dijaspore. Ovo je reprezentativno predstavljanje savremene bosanskohercegovačke poezije na međunarodnom nivou i KNS je ponosan što je odigrao ulogu mosta koji spaja pisce naše regije – iz čega proizilaze različite forme književne, umjetničke i kulturne saradnje. Posebno nam je drago što se kroz naše susrete pisaca rađaju prijateljstva – jer to je u ovim turbolentnim vremenima Balkanu nasušna potreba.
KNS nije naslijedio ovu književnu manifestaciju, niti smo bili u prilici da primjenimo neki uhodani model rada, već smo sami od 2007. godine ušli u organizacione izazove koji su nas od Mjesne zajednice “Grbavice 1” povezali sa Mariborom, Rijekom, Bihaćem, Ljubljanom, Goraždem, Oslom, Tuzlom, Čikagom, Sidnejom – pa sve do Loveča u Bugarskoj, gdje će se na ljeto promovisati ova grandiozna i jedinstvena zbirka balkanske savremene poeziji – koja, po meni, predstavlja neki simboličan kamen temeljac za regionalna poetska kretanja u budućnosti. Pošto je priređivač zbirke “Balkanski glasovi” i sama pjesnikinja, a i prevodilac na svih pet jezika – smatram da je zbirka rasterećena svih neumjetničkih i neknjiževnih primjesa, tako da u fokusu imamo čistu poeziju sa vrela kreativnog nadahnuća. Siguran sam da je svaka pjesma koja je uvrštena u zbirku to i zaslužila – a veoma širok čitalački krug imaće priliku da se u to uvjeri.
Prijevod izbora vaše poezije na bugarski, što je objavljeno kao dvojezična zbirka, na bugarskom i bosanskom jeziki, pod naslovom “Gravitacija poezije”, sigurno je doprinjelo da se trasira put međunarodne pjesničke saradnje koji je krunisan ovom kapitalnom zbirkom “Balkanski glasovi”.
OSMANBAŠIĆ: Znate, dok se rukovodioci naših ključnih udruženja književnika konfrontiraju i prave medijske spektakle, i dok ti isti i dalje insistiraju na organizovanju književnih manifestacija zatvorenog tipa, gdje se pincetama biraju učesnici, a nagrade dodjeljuju po neafirmativnim kriterijima i dok se sve u vezi književnih manifestacija odvija netransparentno po arhaičnim modelima elitizma, precrtanih iz doba jednoumlja – KNS je djelovao u mogućim i nemogućim uvjetima, razgovaro sa autorima iz Bosne i Hercegovine i regije, razmjenjivao iskustva sa drugim međunarodnim manifestacijama i književnim organizacijama. Sva ta energija je perceptirana, sublinirana i usmjerena – od strane članova udružnja, naših saradnika i prijatelja – u nastojanju da KVALITET pisane riječi bude u fokusu, a da etika bude temelj komunikacije među ljudima koje pisana riječ povezuje i čini bliskim. To je put koji idemo već drugu deceniju vjerujući da kriteriji i principi za koje smo se opredjelili u startu – imaju smisla. Tako da djelotvorni angažmani KNS-a nisu tek tako nastali, niti se mogu jednostavno eleminisati. Mi smo tu – odavno – samo je pitanje kada će ko i na koji način da nas registruje i bude svjestan našeg prisustva.
Tako da naslovna pjesma „Gravitacija poezije“, koja se uslijed sretnih okolnosti može čitati na raznim jezicima, objavljena je još 2008. godine u sklopu zbirke sa naših drugih književnih susreta, a gdje stoje stihovi: „Gravitacija poezije /regeneriše ljudsku kreaciju vizija / čarolijom nebekog rađanja/ uzavrelog stiha spoznaje.“. To očito ništa nije značilo domaćoj književnoj kritici – jer nije mi poznato da je iko u Bosni i Hercegovini ikada se analitički i kritički osvrnuo na moju poeziju – ni u pozitivnom ni u negativnom kontekstu, ali vjerujem da će međunarodni kontekst pomoći da se pojme i poslože činjenice. Nažalost ignorisanje „oficijelne pjesničke scene“ moje poezije – izražena kroz pjesme, poeme, drame i poetsko-prozna djela nije usamljen slučaj – tu se radi o zavjereničkoj šutnji o cjeloj jednoj plejadi pjesnika i pjesnikinja koji su sigurno kvalitetom svog pjesništa oplemenili bh. književno nebo, noseći pečat jednog vremena. To su činjenice koje je KNS verifikavao – tako da je samo pitanje vremena i sticaja okolnosti kada će poetska istina postati sastavni dio bh. javnog mnenja, pa i u vidu zbirki tipa „Balkanski glasovi“. U to nema sumnje – međutim, nije na meni da o tome trošim previše riječi – jer djela to najbolje argumentuju.
Prošle godine je objavljeno i vaše djelo „Čuvar tajne“. Zašto ga promovišete kao prozno-poetsko djelo, a ne kao roman?
OSMANBAŠIĆ: Pitanje kniževnih izražajnih formi nije statična već dinamična sfera. Proza i poezija nisu striktno podjeljeni već se prožimaju – do sjedinjavanja, do neraspoznavanja korjena i izvora, već samo imamo ishodište: poeziju u prozu, kao i prozu u poeziji. Šta znači ako je neko napisao roman izražavajući se prozom u poeziji; ili pak, ako je neko objavio zbirku pjesama izražavajući se prozom koja se složena u formi pjesme? Dakle, samo kontekst ima smisla u kreativnom izražaju; samo poente ostavljaju trag u vremenu; samo ideje imaju snagu da traju – kao što zvijezde imaju moć da svijetle u noći. Pisana riječ bez unutrašnje moći – nema značaja za čitaoce. Međutim, kada pisana riječ ima unutrašnju moć i kada ostavljaju značajan dojam na čitaoca – tada je FORMA u kojoj je izražena marginalna. U suprotnom kontekstu, kada pisana riječ nema moć u svom sadržaju – onda se insistira na formi da bi se kompezirala ključna anomalija.
Ali, ono što je bitno u književnosti jeste da autorsko djelo i umjetnička kreacija neovisna od tuđeg mišljenja i bit književne kreacije – jer je slobodna od svake vrste mišljenja o njoj i svakog oblika svrstavanja i razvrstavanja, analiza i osvrta – relevanitnih a i tendencioznih. Autorska kreacija u sferi pisane riječi levitira u vječnosti – slobodno i neovisno – o bilo šta (u domenu mišljenja) i od bilo koga (u personalnom kontekstu).
Dakle, slobodan sam da svoje književno djelo smatram za šta god želim – a isto tako to ne ograničava čitaoca da to isto djelo doživi kako god želi: u svakom pogledu. Znači, to za mene nije roman – ni u kom pogledu – jer se sadržaj djele ne vezuje u cjelinu ni kroz likove ni kroz radnju, a niti putem vremena niti se putem prostora ne može pronaći veza cjeline – a što su sve odlike romana, kao književne forme.
Po meni, „Čuvar tajne“ spada u „mozaičnu književnost“, nešto što je blisko konceptualnoj umjetnosti. Dakle, elementi koji čine „mozaičnu književnost“ nisu nužno povezani vanjskim svojstvima – već unutrašnjim, dakle nečim što se ne vidi nego osjeća, nešto što se ne saznaje nego spoznaje.
Znači, to nisu primarne odrednice književnog izražaja koji se podrazumjevaju pod terminom „roman“. „Čuvar tajne“, ako se želi i „ugurati“ u okvire romana – to neće biti cjelovito i suštinsko njegovo sagledavanje, jer će dosta tog ostati van tih, više-manje, klišeiziranih analiza ili osvrta. Ono što čini suštinsku razliku između „mozaične književnosti“ i romana, ovakvog ili onakvog (psihološkog, historijskog, savremenog ili toka svijesti), to je struktuiranje tog djela.
U suštini srtuktuiranje romana – više manje – je opće mjesto, gdje je u pitanju hronološki tok, ili poremećeni hronološki tok; dok u mozaičkoj književnosti sve je defragmentirano, pa i tok radnje – sve su to kamenčići u mozaiku, zaokružene cjeline, koje i kada se izdvoje iz cjeline imaju fundamentalnu kontekstualnu supstancu, tj. elementi koji čine književno djelo iz domena konceptualne književnosti imaju VIŠE FUNKCIJA, ULOGA ILI SVOJSTAVA – zavisno od autorskog struktuiranja: jer funkcionišu – sami za sebe, u sklopu uže cjeline i na nivou kompletnog djela. Tako nešto je nepoznato u sferi ROMANA kao kreativne izražajne forme – to su ova svojstva kaja su pridodata pisanoj riječi, a primarno su prisutna u drugim umjetnostima: kao što su teatra, slikarstvo, film, pa i muzika. To je lakše shvatiti na temelju poznatog povjesnog iskustava – na koji način je književnost UGRAĐENA i utiče na druge umjetničke grane – kao što su teatar, slikarstvo, film, pa i muzika – a gdje je pisana riječ sjedinjena u kompletnom umjetničkom doživljaju. Isto tako moguće je da druge umjetnosti posredstvom ne-književnih elemenata budu apsorbirane u literarni koncept – s time da je to teže objasniti a lakše je to doživjeti. Stoga je „mozaična književnost“ nešto što se nužno SUPSTANCIJALNO razlikuje od romana – jer ta forma se može aporbovati u djelo mozaične književnosti, ali uvijek će „nešto bitno ostati izvan te forme“ – jer po svojoj naravi, sadržaju i strukturi –razlikuju se i ne poklapaju jer nisu identične već različite književne izražajne forme, koje mogu u pojedinim slučajevima biti vrlo bliske ali ne i istovjetne.
Iz svih tih razloga koji su navedeni, a što je plod tridesetogodišnje prakse, razmišljanja, saznanja i spoznaja – „Čuvar tajne“ nazivam najradije poetsko-prozno djelo, mada nemam ništa protiv da ga drugi svrstavaju po svom nahođenju: i po formi i po sadržaju.
Hvala na razgovoru.
OSMANBAŠIĆ: Bilo mi je zadovoljstvo.
Preneseno: KNS