Refik BULIĆ
Na kraju puta
Sumrak slutnjom ispunjen povremeno su razbijali odbljesci eksplozija u daljini, od kojih je zemlja podrhtavala. Jeka nošena studenim vjetrom razbijala se o brda rasuta svuda oko njih tako da im se činilo da su u nekom bezizlaznom lavirintu ispunjenom ehom detonacija i koloritom kasne jeseni. Iza svakog brda pojavljivalo se novo, još više i strmije, a sa svakoga su, kada bi se popeli do vrha, gdje bi obavezno zastajali da se još jednom osvrnu na zavičaj, gledali plamene buktinje u daljini, koje su u svakome od njih izazivale različita sjećanja kroz slike prethodnih doživljaja, ispunjenih bolom i patnjom. Žene i djeca u manjim i većim grupicama i poneki starac među njima napuštali su Cersku, ostavljajući svoja ognjišta i noseći sa sobom samo uspomene, najčešće gorke i bolne, bježeći iz obruča koji se sve više sužavao.
Noseći za vratom četverogodišnjeg Hasana i vodeći drugom rukom šestogodišnjeg Aliju, Fatima je sve više zaostajala za grupom žena sa kojom se toga jutra zaputila da, zaobilazeći naselja i zasjede izađe iz gladne i opkoljene Cerske i pokuša spasiti djecu. Slobodna teritorija bila je Fatimin san, ne zbog nje same jer je ona bila spremna umrijeti još onoga dana kada joj je pred kuću došao brat Sabit i u ćebetu iznio muža Abida iz zaprežnih kola. Žureći da se ponovo vrati na položaj, rekao je samo: „Ne plači, poginuo je herojski. I čuvaj mu djecu.“
Sjećajući se tih riječi, ona osjeti teret na svome vratu i pogrbljena pod teretom lijevom rukom nekontrolisano steže Alijinu ruku, zbog čega dijete pogleda u nju i vidjevši suze na njenom licu obori glavu i pruži dulji korak, pokušavajući da prati majčin hod, koji je bivao sve brži.
Žene i djeca koji su krenuli sa njima neosjetno su se udaljavali i oni su polahko zaostajali. Ponekad bi ih sustigla neka grupica žena i djece, išli bi sa njima jedan dio puta, a onda produžavali bržim hodom.
„Bona Abidovice, kako ćeš?“, pitala je jedna od njih, neka Orhanovica iz susjednog sela, žena pedesetih godina, nesrazmjerno teška i sipljiva tako da se i sama jedva kretala, ali je odmicala naprijed i na sljedećem zavoju Fatima je već nije mogla vidjeti.
„Kako Bog bude propis’o“, pomislila je sjećajući se ženina pitanja i opet povukla Aliju za ruku, upozoravajući ga da ide brže.
Sumrak je bivao sve gušći i mada se puteljak kojim su išli dobro razaznavao, Fatima je bila svjesna opasnosti koju nosi noć. Više nije bila sigurna ni kojim će pravcem ići ako nestane puta, ako se negdje završi ili dođe pred kakvo selo. Prije polaska je, znajući da sa djecom ne može brzo, pitala kuda se ide, raspitivala se za orijentire, ali je ona od svih tih priča, koje su se često razlikovale, zapamtila da se u svima spominju plava brda u daljini.
„Kad sa bišinskih brda ugledaš Majevicu, kreni pravo, pa ako imadneš sreću, možda ćeš proći“, govorila joj je toga jutra komšinica Hanifa, Sprečanka, koja poznaje taj kraj i koja, pošto nije imala djece, nije htjela ni bježati.
„Dok je moj Mušan živ, ja se ne mičem. Odoh da pomažem oko ranjenih. Ako Mušan pogine, šta ću i ja da živim. A ti, ćeri, hajde, pa spasi nejač.“
Jak odbljesak svjetlosti propraćen eksplozijom obasja nebo nad proplankom i osvijetli put, vraćajući Fatimine misli u hladan stisak Alijine ruke i Hasanov zagrljaj, na kasnojesensku studen razlivenu sumrakom, koji se neosjetno pretapa u noć, hladnu, dugu i neizvjesnu.
„Haso sine!“, zovnu Hasana, koji se javi samo sa hm, ne razmičući usne umotane šalom koji je ponijela, računajući na studen.
„Je li ti zima, sine?“, pita Hasana, a gleda u Aliju, koji pored nje korača tromo, jedva podižući noge u žutim, na petama raspuklim plastičnim čizmama, kupljenim prije rata.
„Hm, hm“, kaže Alija potvrdno, okrećući glavu na desnu stranu i oslanjajući se njome na majčinu glavu, na kojoj je šareni šal već bio navlažen od njegova disanja i njezine oznojene kose.
Blago povijanje grana bukava pored kojih su prolazili nagovijesti studen dah sjevernog vjetra, koji, probijajući se kroz već razrijeđeno lišće na drveću i čestar stabala, oštricom svoje studi dotače dječija lica i ruke, izazivajući kod Fatime osjećaj straha, koji osjeti odjednom i nenadano.
Nekoliko kilometara daleko od ruba planine kojom je vodila staza, na prozorima kuća lila se blijedožuta svjetlost, koja je privukla dječije poglede. Hasan, kojega je već počeo ophrvavati san, prvi je ugledao svjetlo.
„Je li ono naša kuća, mamo?“, pitao je otežući riječi jer su mu se vilice već bile počele kočiti od studeni.
„Nije, sine, tuđa“, rekla je zastajući da se odmori i spuštajući Hasana iza vrata.
„Kad ćemo doći, mamo?“, opet je pitalo dijete, koje je Fatima držala objema rukama ispod pazuha, pomažući mu da stoji na nogama, koje su mu bile utrnule i više ga nisu mogle držati.
„Doći ćemo sutra, sine. Hodi da te ugrijem“, rekla je Fatima i privukla oboje djece k sebi, ogrćući ih svojim kaputom. Trljala im je ruke, studene i ukočene, huktala u njih svojim dahom, pazeći da joj suze s lica ne kapnu na djecu.
Alija je bio dovoljno odrastao da je u nekoj mjeri mogao razumijevati ono što se dešavalo. Oslonjen na majčino krilo, glavom je dodirivao bijelu koru velike bukve, na čijim je žilama sjedila Fatima, i u tom položaju gledao poluoblačno nebo, djelimično posuto zvijezdama. Gledajući na nebo mislio je na oca i zamišljao ga kako negdje u rovu osluškuje noćne šumove i čeka četnike da krenu na njihovo selo. Gledajući tako u nebo polahko je zatvarao oči i sklapao očevu sliku, milujući je mislima.
Hasanova glava klonula je niz majčina prsa i viseći tako u neprirodnom položaju mlitavo se pomjerala pri njezinom krupnom disanju, koje je odavalo umor i iznemoglost. Studen se lijepila na njezino mokro lice, čije se bljedilo naziralo u noći i skoro se izjednačavalo s bjelinom kore krošnjate bukve uz koju je sjedila. Samo bi poneki šum izazvan padanjem lišća narušio noćnu tišinu između dva Fatimina uzdisaja. Dvije dječije glave na njenim grudima bile su opomena da i ona ne zaklapa oči svladana umorom i snom, da se ne prepušta previše mislima koje bi je mogle obeshrabriti.
Na trenutak je pomislila na one što su otišli prije njih, što su ih prestizali usput. U sjećanje joj se vrati sipljivo disanje Orhanovice, dok je gegajući se pored njih pronosila svoje ogromno tijelo.
„Dokle li su mogli doći?“, pomisli, ne kriveći nikoga što ide sama. „Svako ima svoj teret, svako se za sebe bori“, reče u sebi, pomjerajući usne i boreći se da ne zatvori oči. Osjećala je pod sobom studenu zemlju i bukovu žilu koja ju je žuljala, ali se nije pomjerala da ne probudi djecu, već ih je samo još jednom bolje ogrnula kaputom i privukla bliže sebi. Noge su joj već bile utrnule u tom položaju, ali je htjela izdržati još malo da djeca odspavaju i pri tom je huktala topli zrak iz svojih usta u njihova lica.
Lavež pasa u daljini malo je uznemiri i ona se pomjeri. Djeca se samo promeškoljiše na njezinu krilu, a lavež pasa se ponovi i ovaj put joj se učini bližim. Već dulje od dva sata nije čula detonacije i pucanje. Noć se smirivala pritisnuta kasnojesenskom hladnoćom, koja se zavlačila u dječiju odjeću, izazivajući ježenje kože, zbog kojega su djeca dlanove stavila između koljena i stisnula ih da im bude toplije.
Alija je sanjao veliki grad, o kome su mu govorili kad su odlučili da bježe, i veliku trgovinu punu slatkiša, o kojima je i ranije često maštao, dok je jeo komadićke žutozelenkaste prohe od samljevenih otučaka i malo kukuruza.
Lavež pasa i pucnjava koja se začula nedaleko od njih, trgnuli su ga iz sna i prvo što je vidio kad je otvorio oči bilo je vedro nebo sa zvijezdama što mu se kroz razrijeđenu bukovu krošnju uvlačilo u pogled i pri tom iznenadnom prizoru on se sjeti oblaka koje je gledao prije nego što je zaspao i zaključi da je spavao dugo.
Preplašen pucnjavom, Hasan se trgnuo iz sna i zaplakao. Majka, koja je i sama bila u nekom stanju polusna, pribrala se i stavila mu ruku na usta. Lavež se postepeno udaljavao od njih i ona je polahko odmicala svoju ruku od Hasanovih usta, a on, preplašen, zajeca tiho, naslonivši ponovo glavu na majčine grudi.
Fatima pokuša da ustane, podigavši prethodno djecu sa svoga krila. Učini to sa velikim naporom i nesigurno stojeći, sve dok se lijevom rukom ne osloni na bukovo deblo. Od posljedica dugog mirovanja zabolješe je noge u koljenima i ona pomisli na nastavak putovanja. Dok je čekala da se zora prolije iznad njihovih glava, grlila je djecu i trljala im ruke. I sama je osjećala studen po cijelom tijelu i drhtala. Grleći djecu, neosjetno je podizala od zemlje čas lijevu, čas desnu nogu, kako djeca ne bi primijetila da je i njoj hladno.
Na nebu se žutio mjesec, lijući svjetlost na predjele oko njih, umotane bjeličastom rijetkom maglom i plaštom tmine pa izgledaše kao mehki bezdani zaklonjeni gusto pletenom paučinom po kojoj je napadalo inje. Fatima je nezavezanim dijelom dječijeg šala obrisala njihova lica i čuperke kose, koji su virili ispod šalova, mokri od naslaga mraza i izmaglice. Djeca više nisu govorila ništa; poluukočeni, oni su stojeći, oslonjeni na njezine noge i svladani umorom i hladnoćom, spavali dok su im tijela podrhtavala.
Dok je svojim toplim dahom iz usta pokušavala da im zagrije lica i ruke, Fatima se sjeti vatre. Kod kuće nije imala šibicu. Vatru je odlagala Abidovim upaljačem, a kad je u njemu nestalo plina, ostavila ga je za uspomenu i u onoj velikoj žurbi pred polazak, sjetila se i stavila ga u džep svoga kaputa. To i nekoliko fotografija bilo je sve što je mogla ponijeti.
Držeći upaljač u desnoj ruci i istovremeno njome pridržavajući Hasana, Fatima je pokušavala okrenuti točkić na upaljaču. Učinivši to s velikim naporom, dugo je buljila u mjesto gdje se pojavila varnica s kremena, žaleći što se ne može upaliti. Više ne bi vodila računa o tome da se vatra ne smije paliti, kako su joj govorili pred polazak. Misao na vatru još jednom je vrati u stvarnost i ona čvrsto steže djecu objema rukama.
Otkinuti studenim vjetrom, koji je blago puhao sa sjevera, žuti bi bukovi listovi povremeno padali pred njih i svojim šuštanjem narušavali studenu tišinu šume. Svjetlo u udaljenom selu već dugo se nije vidjelo. Mjesec je prepuzao dobar dio neba i udaljio se iznad njihovih glava. Zamro je svaki zvuk u okolici i Fatima je lijepo mogla čuti kako joj srce kuca. Nije osjećala strah. Ni suze više nisu mogle iz njezinih očiju. Osjećala je samo nemoć i potrebu da ide naprijed.
Pokuša razbuditi djecu. Obojica su drhtali od studeni. U Alije su cvokotali zubi. Vlaga sa mokrog lišća uvukla se kroz pukotine njegovih čizama i navlažila mu noge. Hasan je bio bolje umotan; bio je manji pa je Fatima više obraćala pažnju na njega, ali se i on, ukrućen, tresao od studeni.
Fatima više nije mogla zadržati suze. Lile su niz njezino lice ostavljajući tople tragove i ona osjeti kako joj je od suza lakše, kao da je neki veliki teret izlazio s njima iz njezina tijela i ona, pokušavajući da podigne djecu u naručje i da krene, poželje da plače i dalje, ali su suze sve manje slijetale niz njezino lice.
„Zora je najhladniji dio noći“, sjeti se Fatima Abidovih riječi kad joj je pričao o tome kako provode noć u rovu.
Pri pomisli na Abida, neka pritajena snaga neočekivano naraste u njoj i ona koraknu brže, ali ju je dječiji teret na rukama vratio stvarnosti, zbog čega othuknu, gledajući pred svojim licem kako se topli zrak iz usta pretvara u studenu bjeličastu maglu, koja se raspršuje padajući prema tlu. Koračala je teško rastavljajući noge od zemlje i ruke su joj sve više padale naniže, ne mogavši izdržati težinu. Povremeno je zastajala, pokušavajući da rukama bolje obuhvati djecu, ali bi izdržala samo desetak koraka i opet bi morala zastati. Premorena i iscrpljena, spuštala bi djecu pored sebe, a oni bi, ponekad otvorivši oči, sanjivo pogledali okolo i, pošto bi im se studen jesenje zore zavukla u poglede, ponovo bi sklapali oči, dršćući i pokušavajući da rukavima kaputa prekriju prste. Hasan bi povremeno jeknuo, istisnuvši iz prsa dubok uzdah, poslije koga bi ponovo zavladala tišina, prekidana samo tromim Fatiminim koracima, koji su gazili po lišćem prekrivenoj stazi.
Prešavši još stotinjak metara puta i popevši se uz blagu uzbrdicu, Fatima zastade i pogleda oko sebe. Pred njom je ležao vidik pritisnut maglom, a daleko naprijed, iznad magle, nazirala su se visoka brda Majevice.
„Bože, spasi moju djecu“, zajeca gledajući u daljinu i grleći ih obojicu istovremeno i povremeno im trljajući ruke, studene i mlitavo opružene.
Vidljivost je bivala bolja – puteljak se već dobro vidio. Stojeći tako i savijajući se oko djece odjednom je osjetila miris dima.
„Sagorjeli ugalj“, pomislila je, raspoznajući miris i čudeći se. Osvrtala se oko sebe pridržavajući djecu. Oko nje, uz samu ivicu šume, bio je mali proplanak. Puteljak kojim je do tada išla tu se spajao sa širokim putem posutim kamenom i ona zaključi da je u blizini nekog naselja. Kukurikanje pijetla prenu je iz razmišljanja i ona, zagledavši se bolje u tome pravcu, nazrije krovove kuća, niske, pokrivene crijepom. Ponovo pogleda prema brdima koja su se iz magle izdizala pred njom. Sad joj se učiniše blizu. Stotinu misli odjednom joj prostruja kroz glavu i ona opet ne znade šta da uradi. U blizini zalaja pas. Njegov joj se lavež učini strašan i ona se strese, ne znajući čini li to zbog studeni ili zbog straha. Djecu je umotavala kaputom i dimijama, a ona su spavala stojeći, na nogama koje su povremeno klecale, pri čemu bi pošli da padnu, ali ih je ona ponovo podizala i oni su, glava savijenih na svoja ramena, nastavljali da spavaju.
„Moram dalje“, rekla je u sebi, pomičući pri tome usne, koje su se teško odvajale jedna od druge, jer su se i njezine vilice već počele kočiti od studeni. Na sparušenoj travi pored puta bijelio se mraz. Oštro crvenkasto kamenje po putu bilo je mokro. Poneki rumenožuti list pao bi pored nje, usmjeravajući njenu pažnju u pravcu njegova pada.
Pokušavala je podignuti djecu. Čučnula je pri tome i obuhvativši ih rukama jedva je uspjela da se uspravi. Koraknula je malo naprijed, ali ju je teret povio pa je ponovo morala stati, sakupiti svu snagu i opet krenuti. Išla je krivudajući i zaobilazeći oštro kamenje, polahko se pomičući naprijed. Znala je da ide i to joj je davalo snagu, vuklo je prema brdima u čijem se podnožju magla već počela razrjeđivati i pomalo su se nazirala naselja.
Uli joj to novu snagu, koraknu odlučnije, stežući ruke oko djece i već pred sobom vidje sliku slobodnoga grada i svoju djecu kako se igraju oko peći, okruženu mnoštvom igrački i radosnih pogleda koji se spuštaše na njihove osmijehe. Zamisli Abida umotana u ćebe, sa ranom na stomaku, poluotvorenih usta.
„Šta li je htio reći?“, pomisli. „Sigurno je na nas mislio.“ Glava joj je bila oborena prema zemlji i samo bi je povremeno podizala da vidi pravac, svaki put misleći na brda koja su se već jasno plavjela pred njom.
„Blizu smo“, zaključila je gledajući u njihovu pravcu, a onda je zastala, kao ukopana.
Hladan znoj oblio je njezino tijelo, trnci su joj prošli od nožnih prstiju i zaustavili se na ramenima, nestajući pod dječijim glavama. Srce joj je grozničavo zakucalo i otkucaj je otkucaj stizao. Oči su joj bile široko otvorene, bez treptaja, a pogled uprt naprijed.
Na putu je stajao četnik. Neobrijan, u poluvojničkom odijelu. Kezi se. Drugi je sjedio na oborenom drvetu pored puta.
Koljena su joj klecnula.
Na drvetu je zacvrkutao vrabac.
Zašuštalo je lišće padajući pred talasom vjetra koji je sa sjevera umivao šumu.
Zveknulo je oružje u četnikovoj ruci.
Iz šume je dopirao ženski jauk.
Fatima poznade glas Orhanovice. Još jedan otegnut jauk, a potom rafal. Djeca se trgnuše u Fatiminu naručju i progledavši vrisnuše. Fatima premrije.
Ruke joj se opustiše i djeca skliznuše niz njezino tijelo. Vid joj se zamrači, pred očima joj zaigra bezbroj iskrica i ona, osjetivši u glavi veliku prazninu, skljoka se na put. Dječiji plač stopi se sa rafalom čiji se eho udvostruči u daljini, narušavajući tišinu jutra. Otvorenih očiju Fatima je gledala blizinu oštrog kamenja koje se kvasilo njezinom krvlju i slušala dječije krkljanje u blizini. Pokušavala je podignuti glavu i okrenuti je na stranu da vidi djecu, ali joj je glava klonula naniže i svojom težinom udarila o put. Oštar kamen zario se u njezino lice.
U blizini je zagraktala vrana. Jaka detonacija stopila se sa nečijom vikom u daljini. Zvuk aviona parao je jutarnje nebo i upijao dječiji samrtni hropac.
Polahko se izdižući iznad brda na istoku i probijajući se kroz maglu prve zrake jutarnjeg sunca titrale su na dječijim licima.
Odlomak iz neobjavljenog romana