Redakcija U Časnom Kur’anu se na nekoliko mjesta spominje uslovno rečeno nadmetanje koje se odigralo između Faraonovih sihirbaza i Musa, a.s. Mada su oni to tako nazvali i takvim ga pokušali predstaviti to nije bilo klasično nadmetanje, što će na kraju i sami oni priznati. Faraon i njegovi podanici su bili ogrezli u raznim vidovima sihira, magije i čarolije, tako da su to isto pripisivali i Musau, a.s., za sve što bi on donio od mudžiza da njima dokaže ljudima da ono čemu on poziva je istina i hakk te da se okanu od obožavanja lažnih božanstava, čak i od obožavanja ljudi. Tako se odigrao možda i najživopisniji događaj koji se spominje u Kur’anu Časnom. Natjecanje u tome ko će zadobiti povjerenje ljudi, ko će ih više zadiviti i ostaviti bez daha. Faraon je naredio, kako Kur’an govori, da se okupe najvještiji čarobnjaci i sihirbazi iz cijelog carstva, te je na koncu dogovoreno da dan okupljanja bude na danu inače među njima rasprostanjenog festivala, kada se okuplja veliki broj faraonovih podanika u čast njima znanog povoda. Ambijent, masa ljudi, ushićenje i najbolji sihirbazi su tu, dakle, već možemo zamisliti tu sliku u našim glavama, jednog takvog spektakla. Sada ćemo u jednom dijelu ovog događaja prepustiti da nam Kur’an predoči šta se odigralo i kako se to desilo. U suri Šuara, 41. ajet, pa nadalje stoji: “A kada dođoše, čarobnjaci faraona upitaše: „ Da li će nama, doista, pripasti nagrada ako mi budemo pobjednici?“ Hoće – odgovori on – bićete tada sigurno meni najdraži. Musa im reče: „Bacite ono što želite baciti!“ I oni pobacaše konope svoje i štapove svoje i rekoše: „Tako nam dostojanstva faraonova, mi ćemo svakako pobijediti!“ Zatim Musa baci svoj štap, koji, odjednom, proguta ono što su oni lažno izveli. Čarobnjaci se onda na tle baciše i rekoše: „Mi vjerujemo u Gospodara svjetova, Gospodara Musaova i Harunova!“ „Da povjerujete njemu prije dopuštenja moga!“ – viknu faraon. – „On je vaš učitelj, on vas je čarobnjaštvu naučio – a vi ćete zapamtiti; poodsijecaću vam ruke i noge vaše unakrst i sve ću vas porazapinjati!“ „Ništa strašno !“ – rekoše oni – „mi ćemo se Gospodaru svome vratiti. Mi se nadamo da će nam Gospodar naš grijehe naše oprostiti zato što smo prvi vjernici.“
Na nesreću faraona, jedan ovakav spektakl završen je nokautom već u prvoj rundi, jer njegovi odabrani čarobnjaci drugu rundu nisu dočekali na nogama, već su bili na koljenima. Kada kažemo na koljenima mislimo upravo ono što Kur’an govori, klečući na koljenima i moleći oprost, ne od faraona jer su poraženi, već moleći za oprost Gosporada svjetova jer su spoznali istinu. Musa a.s., ne samo što je izašao kao pobjednik, jer poražen nije mogao biti ako na svojoj strani ima Gospodara svjetova, i jer se nije bavio nikakvim trikovima niti magijom, već je prenosio poslanicu od Stvoritelja, morao je biti pobjednik i niti jedan čarobnjak ili sihirbaz ni izbliza nije imao šanse, ali se odigrao jedan nesvakidašnji obrt događaja. Musa sada kao svoje pomagače i saborce dobija upravo one koji su trebali da ga pobijede.
Ovaj fenomen nas trenutno iz ove priče posebno zanima, kako se to dogodilo i zašto se dogodilo, da sihirbazi, koji su do prije samo par trenutaka činili sve da poraze Musaa, a samo par trenutaka nakon odigrane prve tačke, oni su spremni da daju svoje živote, što se i dogodilo, upravo kao vjernici, ne želeći da odustanu od vjere Musaove, koju su, ponovo podcrtavamo, željeli da pobijede i unište. Kako se to dogodilo i zašto na kraju Kur’an Časni govori da su samo sihirbazi, čarobnjaci, pali na sedždu? Zašto nisu mase pale na sedždu prije njih ili sa njima? Ili, zašto niko od prisutnih skupu nije bio spreman da položi svoj život zajedno sa njima kada su povjerovali „bez faraonove dozvole“?
Odgovor na ovo pitanje je upravo taj da su oni znali magiju i čarobnjaštvo do najsitnijih detalja. Oni su znali da je vrhunac ono što su oni od magije pokazali, a da ono što je uradio Musa, a.s., to nije ljudsko djelo, to je nešto više od toga, to mu’džiza- nadnaravno. Obični svijet, ovdje prisutan, je za Musaovo djelo mislio da je to samo još jedan trik više, čak bi od sihirbaza očekivao odgovor na Musaovu tačku. Dakle, u njihovim očima je to bilo otprilike isto, samo sa malo većom ili manjom dozom uspješnosti. Oni su očekivali još i nastavak ovog natjecanja, tako da njihovo priznanje Musau ne bi mnogo značilo. Čim bi Musa a.s., otišao čarobnjaci bi izveli još neke od svojih trikova te bi ponovo pridobili naklonost masa, a Musa, a.s., bi bio samo još jedan čarobnjak u inače prepunom carstvu raznih vidova magije.
Težina i glavna tačka pobjede Musaa, a.s., ili ako hoćete istine nad lažima je ta što su čarobnjaci-sihirbazi priznali poraz i ne samo to, već su prihvatili vjeru Musaovu, i da događaj bude ili da pobjeda bude još uvjerljivija, oni su se tako čvrsto prigrabili Musaove vjere da su bili spremni i živote dati, ali se nisu dali pokolebati i napustiti vjeru koju su prije par trenutaka prihvatili.
Dakle, rezimirajmo, ako fascinirate nekoga ko u određenoj oblasti nema nikakvih saznanja nije mjerodavno da ste postali stručni za datu oblast. Ako bi se ljekar sa svojih par latinskih izraza običnim građanima predstavio kao stručan, pa mu oni to i povjerovali, ni upola nema težinu kad mu priznanje odaju drugi ljekari. Čak i automehaničar vam se može predstaviti kao stručnjak za auta, ako vi ne znate o tom zanatu ništa. Tako je sa svakom strukom i naravno sa islamskim znanostima. Da bi se neko smatrao učenim nije dovoljno da mu mase kliču i da mu neuki ljudi odaju priznanje za svoje znanje, već da završi renomirane škole gdje će mu priznati ljudi od nauke dati diplomu ili idžazu, dozvolu za bavljenje tom djelatnošću, i tek tada on dobija na težini. Ako vas ljekar pošalje drugom ljekaru, znajte da je taj drugi dobar. Ako vas vaš automehaničar pošalje drugome, znajte da je također drugi dobar. Ako vam neki učen čovjek kaže za drugog alima da je učen, to ima težinu mnogo i neuporedivo veću od toga da vam neki automehaničar preporuči alima ili imama ili hodžu. Svaki islamski učenjak se kroz našu historiju ponosio idžazama i diplomama koje je dobio od druge njemu drage uleme, što je, ustvari, drugačije rečeno dozvola za bavljenje islamskim znanjem i naukama. Tako se prenosi od mnogih učenjaka da su govorili: „Nisam se bavio izdavanjem fetvi, pravnih rješenja ljudima, dok mi nije posvjedočilo preko četrdeset učenih ljudi da sam spreman za to.“ Dakle, čekao bi četrdeset dozvola za izdavanje fetvi-decizija. Tek tada se on smatrao učenim. Jer priznanje od uleme je mjerodavno, tako da se nikad nije učenjak mjerio koliko ga nestručnih (u islamskim znanostima) ljudi slijedi.
Kur’an Časni kroz ovu priču nam skreće pažnju i uči nas da je potrebno za sve, čime se želimo baviti, osposobiti se kod struke. Ali nas isto uči da za sve što nas tišti i interesuje potražimo stručne ljude za datu oblast. Tako glasi i poznato kur’ansko pravilo i časni ajet: “Pitajte učene, ako vi ne znate.“, dakle, ne pitajte bilo koga, već pitajte učene u toj oblasti, stručne, učenjake, ulemu, naučnike.
Ovo zlatno pravilo nas je naučio i na praktičnoj razini naš najbolji učitelj, Poslanik, a.s., kada je jedne prilike prolazio pored ljudi zemljoradnika koji su kalemili palme, pa je zastao da pogleda šta rade. Upitali su ga: „Poslaniče, hoćemo li ovo raditi ili ne?“ Poslanik, a.s., im je rekao: „Mislim da je bolje da ne radite.“ Kada je iduće godine ponovo prošao pored istih ljudi upitao ih je šta je sa plodom, pa su rekli da nije ukusan isto kao što je bio, a i sada je suh. Na to im je Poslanik, a.s., rekao: „U tim vašim dunjalučkim stvarima vi ste učeniji od mene.“, dakle, u stvarima vjere moja riječ je neprikosnovena, ali za stvari poljoprivrede vi znate bolje. Konsultujte za te poslove učene ljude, jer oni to znaju bolje. (Dio dužeg hadisa, a bilježi ga Muslim.)
Zato svako ko nije učen u nekoj oblasti životnoj, pa ni vjerskoj ne bi smio da se bavi raspravama a posebno ne ubjeđivanju drugih u nešto što ni on ne zna sa sigurnošću, niti bi ljudi trebali i smjeli da konsultuju nestručne ljude u pitanjima koja su za njih od posebne važnosti.
