Rešad Kadić
MATI
Toga ljeta zavlada nezapamćena suša. Prošlo je gotovo poldrug mjeseca a da nije pala kap kiše. Zemlja je od suše počela pucati dok su uznemirena goveda kratko i žalosno mukala. I voćka i trava i ljetina su bili gotovo izgorjeli. Pojaviše se bijesni psi, ujedajući djecu i stoku. Otrovne zmije šarulje razmilješe se te godine kao ni jedne dotada. U rijeci, uz obalu i po oplićalim virovima, ležale su krepane ribe s pobijeljelim i napola otvorenim škrgama. Zaredaše kišne dove. Učilo se na četrdeset hiljada kamenčića. Mektepska djeca su sitno i otegnuto pratila dove i uzvikivala „amin!…, amin!…” , ali kiša ne pade.
Toga dana smo bili u gostima kod daidže u Kotlanicama, tri-četiri kilometra daleko od Tešnja. Premda je otada prošlo ne znam ni sam koliko godina, svega se jasno sjećam, kao što se čovjek može sjećati pojedinih događaja iz svoga djetinjstva.
Podne je bilo davno prošlo, a strašna žega je pritisla i ljude i zemlju. Jedva se disalo. Prezreli dudovi u daidžinoj avliji otpadali su sami od sebe i lijepili se o zemlju. Od prevelike žege imali su nekakav toplo-bljutav ukus, pa ih ni kokoši nisu kljucale. Iz kućnih zidova, uglova i podova izbijala je nesnosna jara, od koje se jedva kretalo. Muhe su padale po oznojenim i onemoćalim ljudima i gotovo do krvi ujedale.
Nekako iza ićindije odozgo, iznad Crnog Vrha, ukaza se mrakom nadojen oblak, pa se poče naglo širiti i prekrivati nebo. Uskoro zatim iz daljine se oćuti i mukla grmljavina. Kokoši se ubrzo zavukoše u ćumeze i pod strehe, a svud okolo zavlada duboka tišina. Ne pomače se ni jedan list.
– Neće li, ako Bog da! – šapnu daidžinica s nadom i strahom u glasu.
– Samo da ne bude leda, pa da se ne pobije i ovo malo što je još ostalo – dodade zabrinuto jedna od okupljenih žena, sa strepnjom gledajući u oblak koji je postajao sve veći, tamniji i niži.
Tišina ne potraja dugo.
Prvo se začu šušanj pomakutog lišća koje lagahno zatreperi, a odmah zatim prve kapi kiše, rijetke i krupne udariše po krovu i prozorskim oknima. Zemlja se prvo zapraši, a zatim poče žedno upijati svaku kišnu kap. Svud okolo, dokle je oko dopiralo, razli se dah svježine i olakšanja što ih donese gusta i izobilna kiša, koja se povijala nad poljima i bogato ih zalijevala. Zakržljali kukuruzi su od nekog milja čisto podrhtavali i činilo se kao da među sobom šapćući govore.
U to udari i prvi grom. Snažno i kratko, ali silovito. Sva se kuća potrese, pa kao da odjeknu i u samoj zemlji.
– Allahumme!… – šapnu moja mati, a zatim povika: – Djeco, zatvarajte pendžere i pokrijte kosu!
Mi brže-bolje pozatvarasmo prozore i pokrismo kikave glave, znajući da šejtan, progonjen od groma, najvoli da se sakrije u kosu.
Onda gromovi osuše jedan za drugim, odjekujući u kućnim temeljima, pa i samim utrobama. Mi, djeca, šćućurili se u ćoše, usne nam došle modre kao čivit pa bez glasa podrhtavamo i čekamo. Čini nam se, sad će grom udariti u kuću. Samo što nije. I čim svjetlica sijevne, mi zažmirimo i začepimo prstima uši pa čekamo. A grmljavina sve žešća, sve snažnija, sve bliža. Čini se kao da i ne prestaje. Gromovi kao da se pretiču i sustižu jedan drugoga.
– Eto leda! – povika daidža, a grom zatrese kućom. Ta riječ, nadojena strahom, unese još veći nemir. Prvi nalet leda, krupnog poput lješnika, zazvoni po krovu, a sav se vidik najednom zamagli. Stabla se počeše povijati pod naletom vjetra i leda, a nagla svježina nahrupi u kuću pa nasrhnusmo ispod kratkih i tankih ljetnih košuljica.
Napolju je bjesnilo. Drveće kao da se razdiralo. Žalosno ga je bilo pogledati kako se nemoćno i nezaštićeno savija i priklanja na sve strane, baš kao da je živo i traži bilo kakav spas.
– Allahu dragi, ovo je pravi tufan! – povika uplakanim glasom jedna od žena, a val novog straha prođe odajom, dok nas novi grom još više izbezumi.
– Sofru, dajte da iznesemo sofru! – povika daidža, a sav došao nekakav izobličen i nakostriješen, kakvog ga do tada još ne vidjeh.
Žene, duboko podbrađene šamijama, ustrkaše se po kući i sletješe u mutvak, a odmah zatim se otvoriše kućna vrata. Vjetar i led nahrupiše u hajat, kao da su samo na to čekali. Daidža bez obuće istrča u avliju pa položi sofru naopačke, a kad mu dodadoše gvozdeni sadžak, i njega navali na sofru.
Umalo iza toga začu se njegov isprekidan glas:
– Allahu ekber, Allahu ekber!…
Stajao je na kućnim vratima i učio ezan. Glas mu se gubio u bijesu stihije i jedva je dopirao do nas.
– Djeco, učite! Išćite od Boga da ovo prestane i govorite amin – priđe nam mati i sjede među nas.
Sva soba je u strahu molila Boga da vrijeme prestane i ponavljala – amin. Daidžin ezan je trebalo da odvrati slijepog meleka koji je išao ispred nevremena, pa da skrene led od naših voćnjaka i polja, a izvrnuta sofra sa sadžakom bila je znak da će se ostati i bez hljeba ako led i nevrijeme i dalje potraju.
Ali nevrijeme ne jenja. Dapače, led postade još krupniji, dođe kolik orah, a gromovi još i učestaše. Mi, djeca, udarismo u glasan plač a da nas više niko i ne tješi. Samo mati sjela među nas, pa nam privija glave uz svoje krilo i kako koja svjetlica sijevne, tako ona počne iznova da uči: „Subhanellezi jusebbihu-r-radu bi hamdihi…”
Tek u neko doba nevrijeme naglo jenja. Kao da protutnjaše mameni konjanici, pa se sve odjednom utiša i smiri. Nebo prepuče pa se ukaza prvi pramen vedrine, poslije čega sunce granu, a posljednje kapi kiše i rastopljenog leda ostaše na lišću kao biserje na suncu.
Sve je sada odisalo lahkoćom i svježinom. Kokoši izađoše iz svojih skrovišta i počeše da gacaju i kljucaju po dvorištu, a i ptice se najednom javiše. Samo je pogled na voćke i polja bio više nego žalostan. I posljednji ostaci plodova bili su pobijeni. Polomljeno granje ležalo je svuda okolo, pomiješano s blatom i ledom.
– Ih, pobogu, ja golema jazuka! Ih, Ih! – ponavljao je daidža idući od voćke do voćke, od stabljike do stabljike, tu i tamo podižući i sklanjajući poneku kao ruka debelu i prebijenu granu.
Kukuruzi su od svega najtužnije izgledali. Bili su sasvim očerupani i prebijeni. Kao nedorasla, sasječena djeca, povaljana po žutoj razblaćenoj zemlji. Loza tikava je bila iskidana, a rijetka, sušom ionako onejačala pšenica ležala je iskidana i povaljana.
Samo je sunce bilo veselo. I mi, djeca, dok smo podabirali omlaćene voćke, ne bojeći se više svjetlica i grmljavine.
Otada je prošlo toliko godina, kada se u meni opet probudila sjećanja na taj davni događaj. Ne znam ni sam kakvu to vezu ima s ovim što sada želim da ispripovijedam, osim, možda, snažne grmljavine koja je i ovaj put isto onako odjekivala, probudivši u meni zapretanu uspomenu iz dalekog djetinjstva.
Te noći, a bilo je to nekako sredinom treće ratne godine, odoh jedne nedjelje svojima, koji su u to vrijeme boravili na selu, pod samim obroncima Igmana. Dan je s jutra bio vedar, ali oko podneva postade sparan, da se predvečer čitavo nebo naoblači. Po svemu je izgledalo da će pasti kiša, na koju se već pozadugo čekalo. A kako je bio ramazan, po običaju se dokasno sijelilo i pripovijedalo. O ratu i ratnim nevoljama najviše. Moja mati, koju su kroz život bili mnogi jadi i nevolje, šutke je sjedila i zabrinuto slušala. Tek bi ponekad uzdahnula i poluglasno spomenula Božije ime, pa rukama blago prešla preko zabrinutog lica.
Nekako pred ponoć pođosmo na počinak. Uto i kiša udari. Isprva tiha i kao da se skanjiva, a zatim sve jača i šumnija.
Ja legoh u hajat jer sam morao porano u Sarajevo, pa ne htjedoh da druge budim i uznemiravam. Ali ne mogoh zaspati. Isprva zbog misli koje su se rojile i neprestano jedna na drugu nadovezivale, a kasnije zbog daleke i mukle grmljavine koja je postajala sve bliža i snažnija. Malo-malo, a munja istom sijevne i osvijetli sve kao da je dan, dok grom udari negdje iznad Igmana, a jeka se prenese pa snažno i ljutito odjekuje planinom, bih rekao da zemlju dere i prevrće. Sva se kuća u taj čas potrese, a prozorska okna zazvone od neke siline.
U neko doba noći, kad već izgubih svaku nadu da ću zaspati, sobna vrata se tiho otvoriše, a na njima se ukaza moja mati.
– Spavaš li, moj sinko? – šapnu zabrinuto.
– Ne spavam, ne mogu.
– Hajde, moj sinko, ‘vamo, u sobu. Šta ćeš tu, u hajatu. Ustani, da ti prenesem dušek.
Nešto toplo i drago tače me u srce. Osjetih, Bog zna po koji put, onu njenu beskrajnu brigu, punu majčinske nježnosti i strepnje. Ustadoh bez riječi, digoh posteljinu i prenesoh je u njenu sobu, pa šutke legoh i pokrih se.
Grmljavina ne prestajaše. Svjetlice su rezale jedna drugu, a gromovi se napucavali. Kao da su živi i nogati, pa se tjeraju i vrište po Igmanu. A čim svjetlica sijevne, ja začujem materin polušapat: „…jusebbihu-r-radu…“
Potraja tako podugo dok konačno ne izgubih svaku nadu da ću uopće moći zaspati. Kad odmakoh ruku s očiju i pogledah, u svjetlu munje vidjeh mater kako sjedi na raspremljenoj postelji, malo povijena i okrenuta prema meni, pa nečujno miče usnama i moli.
– Šta je, mati, što ne spavaš? – pitam je.
Ona se iznenađeno trgnu i nekim, meni dotad nepoznatim glasom odgovori:
– Spavaj ti, moj sinak, spavaj. Ja ne mogu. Ja’vako sjedim svaku noć.
– Zbog čega ne možeš? Je li zbog grmljavine?
– Eh, ima svega, a brige ponajviše. Ti spavaj, a ja ću’vako…
– Hajde, mati, tako ti Boga, kakve su ti brige? Ne znam za šta imaš toliko da se brineš?
– Eh, moj sinko, ne znaš ti… Ne brinem se ja za sebe, za mene je najlakše. Moje je prošlo…
– Nego?
– Brinem se za vas, za djecu… Još ti ne znaš šta je svoj evlad… Ej, Allahu dragi, ti im budi na pomoći, ti ih sačuvaj svakog hala i dušmana!… – dodade ona više za sebe i ja čuh kako joj glas plačno prepuče.
U taj tren munja ponovno bljesnu. Vidjeh dobro kako se šljivina grana, izrasla uz sam prozor, pomače i kao da htjede ući u sobu, pa zagreba o prozorsko okno. Vidjeh i moju mater kako povijena poput paučka sjedi na postelji u jednoj od svojih bezbrojnih besanih noći, toplo šapćući svoju majčinsku molitvu, iz srca punog slutnji, briga i rana. Učini mi se da u njoj vidim stotine, hiljade, milione majki koje te noći kroz suzu i bol mole za svoj porod, koji Bog zna gdje pati, strada, doziva i umire. Osjetih kako me plač guši, htjedoh nešto reći, prići materi, staviti joj glavu u krilo i isplakati se, ali ne mogoh. Zastidjeh se, ne znam čega i zašto, i navukoh pokrivač preko očiju. A grom negdje u blizini snažno udari i potrese svom kućom.
Rešad Kadić (1912. – 1988.) je objavio: dva romana iz burnih dana sarajevske i bosanskohercegovačke prošlosti: – Bašeskijin posljednji zapis – roman iz starog Sarajeva, – Hadži Lojo – historijski roman iz vremena austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, – Mevlud – poemu – recital o rođenju Muhammeda, a.s., intoniranu gledanjem savremenog čovjeka, – Spjev o životu i smrti hzr. Fatime, – Historijsku poemu o Gazi Husrevbegu, – Pobožne pjesme bosanskohercegovačkih muslimana (sa Alijom Nametkom), – Žuri Mirza na pouku (pjesme za djecu) – Brojne reportaže o ljudima i događajima (u posljednje vrijeme pod pseudonimom Mirza Tešnjak).
– Devet zabavnih, akcionih i naučno-fantastičnih romana: Voštani dvojnik, Druga smrt dr Langa, Čovjek iz žute kuće, Klub četvorice, Zlatni Buda, Kralj hašiša, Galerija prokletih, Neman iz Ričmonda i Trojica traže alibi, čija se radnja uglavnom odvija u jednom za nas potpuno stranom ambijentu. (Romani su objavljeni u periodu od 1960. do 1970. godine u Novom Sadu, Beogradu i Sarajevu pod pseudonimom A. Radek.)
Među najpoznatija ostvarenja Rešada Kadića posigurno spada pripovijest Ilhamijin put u smrt. Napisana gotovo u jednom dahu, ova propovijest najbolje ocrtava mogućnosti Rešada Kadića, tako da ponekad zažalimo što se njezin autor nije isključivo posvetio pripovijeci.