Redakcija Ruždija Ruso Sejdović
Puja, moja baba, sjedela je pod hladovinom guste krošnje drijena, pokraj naše nakrivljene, crnim terpapirom obložene barake. Stara gatara nas je rijetko posjećivala. Jedino kada bi nas kakva bolest poklopila ili se koja drhtavica i strah uvukli, među nas četvoro unučadi. Živjesmo bez majke Nazife. Poslije sve češćih pijanstava našeg oca, jednog jutra majka sa praznom torbom ode u obližnje selo Liješta, a mi godinama čekasmo njen povratak sa torbom punom kajmaka, suve govedine, par krompira, bijelog i crnog luka, ko palac komadić lincure, pola pogače hljeba. Ništa od toga. Nikada se više nije vratila. Pobjegla je kod majke Hajrije u Mostar na Bišće Polje punog ciganskih džukela. (Dan-danas kada neko zakuca na moja vrata, očekujem šareno obučenu ciganku sa trastom na ramenu, koja bi rekla „Sine, skupi braću da se pričestimo“).
Zbog odlaska naše majke, otac Bekrija je takođe patio i još se više odade domaćoj lozavači te onoj iz titogradskog Agrokombinata 13. jul. Njegovi su to znali, njeni Selimovići isto tako, svi su ga ostaviljali njegovom poroku i tegobnoj samoći sa djecom. Rijetko su mu dolazili. A on, pripit ponekad dokazivao svoju hrabrost pred nama pokušavajući zubima da lomi kamen, i kad smo se njegovog junačenja navikli, sami smo mu donosili kamenja, stajali u red, gurali se, što se više klatio, veće komade smo slagali oko njega. On je prekrštenih nogu sedeo na pustećiji, uzdisao i probao. Neuspevši, bacao ih je oko sebe i psovao. Preko noći hvatao se vilice i kukao od zubobolje a mi se prevrtali u ponjavama pokušavajući da zaspemo.
Na njegov rođendan, a bješe trezan, poklonismo mu torbu punu kamenja. On se zagleda u poklon, počeša čelo i potrča psujući za nama i stade kamenjem da nas gađa. U igri, a trajala je dugo, vijao je za nama po kučkim gomilicama i čukaru.
U školi me upitaše nije li počeo otac da nas maltretira. Ne, rekoh smijući se, mi se tako igramo.
Znao sam da me je baba voljela najviše od svih, kako jednom reče, zato što ćutim. Nijesam koprcao jezikom, poput ostalih. Nijesam lagao, nijesam ni pjevao. Volio sam da ćutim, poput ribice u akvarijumu, sitna, šarena ribica, koja ponekad ponešto usrkne, neku mrvu zahvati i očima bauljastim čudi se gromoglasnim, žustrim i osvetoljubivim ljudima.
Čitao sam knjige bez prestanka. Slušao svaku riječ koju progovore oko mene. Pentrao se na stolicu i po čeonoj gredi barake ispisivao poneku riječ, slova, imena, šifre. Po osušenom lišću bilježio sam stihove, razgovore sa sobom. Moj herbarijum je bio moja prva ispisana knjiga. Imao sam naviku da se rano izjutra pred odlazak u školu iskradem iz barake, otrčim i sednem na moj kamen kojeg sam prisvojio, a bijaše poput stolice, i tu na njemu, dočekivao prve zrake sunca.
I teglio sam svukuda knjige sa sobom, koje sam čitao milovao, slagao, trljao dlanove po njima. Jednom mi se ote pa počeh jednoj korice da ližem, i kad osjetih ukus olova i buđi, pozaspalih nataloženih godina, prestravih se.
Niko nikada u našoj romskoj familiji prije mene nije se tako prisno družio s knjigama. Trudili se da me odviknu te napasti, kako rekoše, tog zla, ali bezuspješno. Braća su me izbjegavala, sprdala se.
Ali sada, bejasmo zdravi, a baba se lagodno smjesti pod drenjinom na pustećiju, turi trastu kraj sebe, raširi bočhavu preko koljena. Čekala je mene, to vidjeh po njenom ozarenom licu kad ugleda moj povratak iz škole. Čekali su s njome svi, moj otac, moja dva brata i sestra. Svi okupljeni kraj srarice, sedjahu i gledahu predase. Kokot Koko poliježe trbuhom i ne dočeka me pred školskom kapijom, kao što je to činio zdavši se u trk poput konja.
Kad ugledah babu pritrčah joj i padoh u njeno naručje. Ona me zagrli, zgrabi šakama moje obraze i krene da mi ljubi čelo.
Očekivao sam da će odmah započeti pitanjima. Đe su se sakrili ti đavolčići iz mojih knjiga što iskaču po noći kada svi spavaju a ja uz šterike i smrdljive petrolejske lampice listam po njima? Koji zapisi obuzimaju moju pamet?
No ne priupita me ništa, no lagano prošapta u moje uvo: „Umrla je!“…
Znao sam da misli na moju majku Nazifu. Zaćutao sam i svih se čvršće u babino naručje. Predosjetio sam da će nešto da se promijeni u mom životu. Da će, kada se odbijem od starice, sve oko mene izgledati drugačije, poput likovnjaka koji deblja ili briše linije i satire kolorite na svojoj slici pa se sve izvitoperi na njoj. I bilo je tako, kad se odmakoh od babe osjetio sam da sam drugačiji čovjek. Potrčah, koliko su me noge nosile, po kamenju, među dračama sam posrtao, šiblje kukrika me mlatilo po cevanicama. Poslije kilometara trke, nadomak šume, zastadoh, sagoh se sav zadihan i ugledah krvave podkoljenice. Ne osjetih nikakvu bol, al’ osjećao sam da mi se grudi rasparaše, i da neka Morača negdje unutra tek počinje da izvire u meni, i da nikada presušiti neće.
Mjesec dana nijesam niskim progovorio riječ. Znao sam da ću morati da, kada se otrgnem iz onog gliba i mutne naslage tuge, učim povratak u život.
Zbog svega ovog svi su bili u velikoj brizi za moje zdravlje. Plašili se uroka, prokletstva, da se nešto ne uvuče i zatavori u meni obuzimajući mi svijest. Plašili se da mi neko nije zatvorio dušu.
Par puta, baba me priupita da nijesam male garave čovjekolike lutkice vidio kako bauljaju i zapišavaju ukrug naše barake? Da nijesam sanjao sitne, širokoramene trome ljude velikih očiji, daleko bilo? Smijao sam te tome, izbjegavao da joj odgovaram, a ona mislila da prećutkujem i sa nekim likovima šurujem iz mojih knjiga. Jedne subote, pokušala je da me liječi, kako je kazala, da mi „sipa olovo“, da “saliva stravu” sa mene. Bio sam znatiželjan, pa pristadoh na njenu igru. Pravio sam se zbunjen, izgubljen, potiskivao smijeh. Hteo da naučim neke bajalice koje stara gatara vješto skriva poput zlatnika.
– Sjedi, sad ću da te oslobodim strave, zlato moje! – reče baba.
Sjedoh prekrštenih nogu kraj vatre na kojoj se u maloj ćasi topilo olovo. Ona prebaci preko moje glave crvenu maramu, postavi lavor sa vodom na moje tjeme i poče da šapuće:
„Srela sam Svetoga Petra, pita me: „Đe ideš?“
„Idem kod Svete Marije da je pitam đe je zdravlje,
da izbacim strah i bolju iz lubine.“
A Sveta Marija mi kaže:
„Idi vrati se kod Svetog Petra,
što ćes kod mene, bre, žensko si!
Idi i izbaci!
Izvadi bolest,
iz moždane srži u kost,
iz kosti u meso,
iz mesa u čapru,
iz čapre u dlaku,
iz dlake u more,
u planine, u šume,
nek ide bolest i strah od tebe.
Pilakterion!
Daleko bilo…“
A potom začuh nad glavom prštanje vrelog olova u lavor sa vodom. Prestravih se! Pomislih, baba me kao liječi od straha a uplaši me! Ona otrgnu krpu s moje glave, prostre je po tlu i vodu prospe po njoj. Na marami osta grumen čudno oblikovanog olova, skluptura sa kracima i oblicima poput sitnih ljudskih lobanja i handžara. Prevrćući iz ruke u ruku gatara brižljivo pogleda sa svih strana tu čudno oblikovanu masu olova, puhajući, vrteći glavom, uzdišući, osmotri me zabezeknuto, čudno, slutnjivo.
„Knjige… knjige, te tvoje knjige… – prosikta baba.
Neki me skriveni, tajni poriv iznutra naćera da se zakašljem i učinim se bolesnim. Moja braća i sestra posijedali okolo bez riječi, netremice buljeći u moje lice. Pomislih, sad ću ja vas da uplašim! U baraku zgrabih knjige i priđoh vatri, kad odjednom nastade vriska:
Knjigeee! – povikaše svi u glas.
Znali smo, spasa mi nema, barem ne od babine medicine. Bio sam slučaj za ozbiljnije liječenje. Morali su kod lekara da me vode u Titograd.
…
Sjedosmo u hodniku Ambulante. Na zidu su visili dijagrami sa opisima bolesti, crtež bubrega, ličio je na ogroman pasulj, slika kostura, buljio je u mene i Puju. Ona je gledala u stranu, šaputala: „Daleko bilo“. Ko je god ulazio ili izlazio izgovorila bi svoju bajalicu. Trastu je držala objema rukama na krilu da neka bolest ne uskoči unutra. Ljudi koji su je poznavali čudili se i pitali se s njom, a ona samo opetuje – daleko bilo. „Šta ti je sa unukom? Priupita Stana, a baba će: – daleko bilo.
Poslije pola sata prozvaše nas. Stadosmo pred čovjekom u bijelom mantilu. Sjedeo je za velikim stolom i piskarao. Okolo vrata visio mu tanki gumeni šlauh sa komadom metala i slušalicama. Gornji džep bješe prenatrpan olovkama. Zavidjeh mu. Ja sam imao samo jednu.
– Šta je Puja? Rijetko mi dolaziš? – dočeka nas ljekar prepoznajući babu.
– Ne dođoh zbog sebe, doktore. – ona sjede. Ja sam stajao kraj nje i osmatrao sobu, regal pun debelih knjiga. Baba me pogleda, potom se nagnu ka lekaru i prošapta:
– Unuk mi je teško bolesan! Ne mogu da ga povratim, Bog da me ubije!
– A što mu je? – ljekar me osmotri ispod oka.
– Zarazio se! Gotov je!
– Kažeš zarazio, čime?
– Jes’ bogami, daleko bilo! Ne odvaja se od knjiga! – skoro poviče baba, i opet me strogo pogleda. Ja se odmakoh od nje i priđoh regalu sa knjigama. Iz reda izvukoh jednu i počeh da listam. Pravih se kao da ne čujem njihov razgovor.
– Šta ti rekoh! Vidi ga! Đe god vidi i knjigu namiriše zgrabi je, onijemi, ogluvi, džabe ga što pitaš… Po lišću piše neke znakove, bilježi po baraci, svu nam išara iznutra i spolja. Napuni nas mađija…
– A-ha, znači on je bolestan! – prosikta ljekar i pogleda me, ja mu se osmjehnuh, on mi namignu.
– Spasi mi unuka! Piši mu, za ime Boga neke ljekove, nešto, neke injekcije, sirupe! – skoro molećivo nastavi Puja.
Ljekar ustade, priđe mi i priupita kako se zovem. Rekoh mu svoje ime.
– Kakav si đak?
– Kažu da nijesam loš.
– A koje to knjige čitaš?
– Sa školskom lektirom se dosađujem. Čitam neke njemačke autore.
– A đe dobavljaš sve te knjige?
– Na otpadu. Otkrio sam jedan pun kontejner, pa ugrabim ponešto dok moj otac kupuje pleh za kotlove i tiganje.
– A koju knjigu bi želeo da pročitas?
– Neku od Danila Kiša.
– Da nijesi mali za to?
Baba skoči sa stolice. – Ču li doktore šta reče, volio bi da čita i po kiši! – prosikta baba. –Piši injekciju, duplu. Kumim te Bogom.
Ljekar ozbiljan, vrati se za sto uze komad papira i ispisa nešto po njemu.
– Puja, drži ovaj recept i idi u gradsku knjižaru na Trgu Slobode i daće ti tamo lijek za unuka. I smiri se jadna…
– U knjižaru veliš? Injekciju?
– Daće ti nešto. Klin se klinom izbija – reče ljekar, ustade pozdravi se sa mnom, pomilova me po kosi i isprati nas napolje uz osmjeh.
Puja je bila u čudu i nevjerici šta to piše na papiru.
Stigosmo pred knjižaru.
Baba se kanila da li da uđe ili ne. Stajala je na ulazu koji tren, nešto joj zasmrdje, kako reče, usta poklopi, izusti svoju bajalicu i povuče me za sobom. Banusmo unutra. Miris svježe odštampanih knjiga zapahnu mi nozdrve. Kraj prepunih regala ljudi su stajali držeći ih u rukama, listajući i zagledajući u tekst.
– Koliko bolesnika, majko moja! – prošapta baba, priđe kasirki i ispruži papir. Ona pročita:
„Molim vas, poklonite ovom đetiću knjigu „Grobnica za Borisa Davidovića: sedam poglavlja jedne zajedničke povesti, od Danila Kiša.
Račun pošaljite doktoru…
Hvala.“
Kad čuh koji lijek mi je prepisan, ozarih se. Kasirka mi spretno turi knjigu u ruke smješeći se. Ljudi okolo, čuvši tekst recepta priđoše mi uz osmijeh, očito zatečeni nesvakidašnjim događajem u knjižari.
A Puja, zabezeknuta, zgrabi me za šaku, i u panici otrgnu iz prostorije napolje.
Ja stisnuh Kiša da mi ne odpane sa grudi, daleko bilo.
Ruždija Ruso Sejdović rođen je 1966. godine u Ublima kod Podgorice, Crna Gora.
Godine 1989, odlazi u Nemačku, gdje formira Romski Arhiv i Biblioteku Rom e.V. Köln (www.romev.de)
Završio kurs za slikarstvo i primijenjenu umjetnost u Kölnu.
Pokretač romskih Novina Romano lil (izašlo 7 brojeva na romskom i Nemačkom jeziku)
Piše poeziju, kratku prozu i drame na romskom i srpskom jeziku. Bavi se i prevodilačkim radom.
Objavljena poezija i kratke priče:
- Omladinski Pokret, Cetinje (1981, 1983, 1985)
- Krlo e Romengo- Glas Roma, (1983)
- Khamutne dive (1987)
- Književna revija, Osijek (1989)
- Romano lil – Romablatt, Köln (1989-1991)
- Jekh čhib, Köln (1994)
- Romano Nevipe (1997)
- Sic! No.6 (Sarajevo 2010)
Zastupljen u sljedećim antologijama:
- Majska rukovanja (Titograd-Podgorica 1986)
- Romani fonetika thaj lekhipa/Fonetika i pravopis romskog jezika von Marcel Courtiade (Titograd-Podgorica 1986)
- Novije pjesništvo u Crnoj Gori, (Osijek 1989)
- Anthologie in Zingari ieri e oggi, (Rim 1993)
- Romani Poezija – Romska poezija (Niš 1999)
- Anthologie Critique des Auteurs Dramatiques Europeens (1945-2000) Par Michel Corvin, Editions Theatrales, (93100 Montreuil-sous-Bois, 2007)
- Gradske price, (Beograd 2010)
Koautor dvije drame:
“Jerma posle smrti”, sa Nedjom Osmanom. Drama je bila na Repertoaru Teatra Freie Kammerspielle 1997-1998 (Produkcija Romskog teatra EXIT). Drama je na srpskom i Romskom napisana a na Romskom i Nemačkom realizovana. (Režija: Nedjo Osman)
“Kosovo Karussell”, Tragikomedija, napisana sa Jovanom Nikolićem na srpskom i romskom jeziku. Režirana i realizovana od strane Teatra PRALIPE u Mülheim a.d. Ruhr, u Koprodukciji sa Ruhrfestspielen Recklinghausen i EXPO 2000 u Hannoveru, pod imenom Kosovo-mon amour. (Režija: Rahim Burhan).
Bibliografija:
– Svjetlost u ponoć – E jak an-e jrat, Titograd 1988.
– Kali čirikli – Der Schwarze Vogel, Gedichtzyklus Me trajoske draba – Skizzen meines Seins, Romano pero, Köln 1998.
– Kosovo mon amour (Kosovaqo karuseli, Cologne 1999) Tragikomedia, sa Jovanom Nikolić. Prevod na francuski: Marcel Courtiade. L´espace d´un instant 2004, Pariz.
– Eremit, proza na romskom i srpskom (Podgorica 2011, CEKUM)
– Svjetlost u ponoć, Drugo izdanje (Podgorica, 2012, CEKUM)
Pokretač i prevodioc na romskom jeziku romskog časopisa ALAV – Podgorica.
Recenzent romsko bosanskog rječnika autorke Hedine Sijerčić. (Sarajevo)
2013. Samostalna izloźba likovnih radova ( Sa Selam Pato) u Galeriji Perjanički Dom-Kruśevac u Podgorici.
Član redakcije knjiźevnog časopisa KOD Podgorica.
Saradnik Ministarstva za školstvo i obrazovanje grada Köln ( 2012 angažovan kao učitelj romskog jezika u romskoj školi Amaro kher – Köln) trenutno angažovan na izradu školskog materijala za romski jezik u Ministarstvu za śkolovanje i obrazovanje grada Köln.
Pomenute Literatura i objavljene knjige na romskom jeziku upotrebljuje se kao nastavno sredstvo na Univerzitetu INALCO u Parizu odsjek za romski jezik.
Živi i radi u Kölnu, Nemačka
