Redakcija Suada Džogović / Ibish Mazreku
OSMANLIJSKO NASLJEĐE KOD BALKANSKIH NARODA I NEOOSMANIZAM
Abstrakt
Predmet ovoga rada je historijska retrospektiva osmanlijske civilizacije na Balkanu i njeni kulturni i ekonomski plodovi tokom pola milenijuma na ovom geopolitičkom prostoru i euroazijskom pijemontu. U radu se prezentiraju one historijske činjenice koje su se duboko utemeljile u život balkanske populacije i koje su i danas progresivno nasljeđe ostalo od velikog i osobitog civilizacijskog komonvelta. U drugom dijelu eseja raspravlja se o najnovijoj knjizi orijentaliste i politikologa profesora Darka Tanasković u kojoj on razmatra političko-ekonomski imidž savremene Turske i njene međunarodne političko-ekonomske projekte da postane članica Europske Unije.
Ključne riječi:
Osmanlije, šta su nam ostavili, kulturno nasljeđe, nacionalna i konfesionalna tolerancija, nacionalni identitet i lokalna autonimija, ekonomski preporod, neoosmanizam, politička doktrina, ekonomski procesi, savremeni trendovi, Balkan, Bliski istok, unutarnja i vanjska politička ravnoteža, Europska unija.
Krajem 2012. godine održavani su u mnogim mjestima Balkana tzv. okrugli stolovi, simpozijumi i ”memorijalna podsjećanja” na događaje iz balkanskih ratova i burnih događaja koji su se dešavali krajem XIX i početkom XX stoljeća. Središnja tema ovih ”podsjećanja” bila je ”Sto godina od odlaska Osmanlija” – ”Šta su nam ostavili”. U ovim tzv. proslavama i podsjećanjima bile su u opciji različite manifestacije i teme, a uglavnom su dominirale one mnogo puta viđene i eksponirane političke, vojničke i kulturološke. One su najčešće bile propagandnog karaktera, subjektivne i prilagođene starim političkim aspiracijama, a mnoge i sa nenaučnim aspektima i netolerantnim sadžajima. Najčešće je dominirala euforija i militaristički egalizam.
Zato ovaj rad ima za cilj da ukaže na mnoge nedosljednosti ovih manifestacija i nekih tema koje su nedosljedne, neobjektivne i, prvenstveno, nenaučne. Njihov politički i militaristički aspekt namjerno isključujemo iz diskusije u ovom radu, jer su utemeljeni na starim i prevazđenim misijama i danas su, u novoj Europi, nesavremene i neperspektivne. Historijska činjenica je da su balkanske ustaničke grupacije koristile povlačenje turskih vojnih i civilnih struktura, postupno, iz pojedinih balkanskih regija, dajući ovim regijama najšire oblike nacionalne i kulturne autonomije, i uglavnom poslije mirovnih sporazuma, kao naprimjer, Bečkog (1815), Karlovačkog, Sanstefanskog, Berlinskog (1878). To, da su se balkanske državice ”herojski rvale” sa velikom Turskom, samo su dio nacionalne euforije i epskih hiperbola, a historijska je objektivnost da su ove džavice rezultat interesa tzv. Velikih Sila i njihovih geopolitičkih i militarističkih aspiracija tipa ”Marsch nach Osten”, i onih sa ciljem da se otme Konstantinopolis, sa Dardanelima, egejski i crnomorski region, a time i cio Bliski istok sa njegovim energetskim i strateškim resursima.
Agresivne i genocidne ustaničke grupacije zaposjedale su ”prazni prostor” najčešće radi pljačke, vršeći razne zločine, čak i one genocidne osmišljene u etničkim čišćenjima i pokoljima nevojničke turske, bošnjačke i albanske populacije svih doba starosti. Počinjeni su mnogi genocidi u svim novonastalim balkanskim državicama, kao i vanbalkanskim, naprimjer nad krimskim Tatarima čak i u novijoj historiji.
Ipak, historijske činjenice pokazuju da je Turska Imperija bila jedan osobiti komonvelt naroda razliitih nacionalnosti, kultura, jezika i tradicija. Svi su ovi narodi, brojno manji ili veći, opstali u ovoj velikoj imperiji, koja je bila civilizacija i za koju se može s pravom reći da nije bila okupator. Zato dilema okupacija ili civilizacija, nema historijsku potvrdu. Ona je, dakle, jedna osobita civilizacija, zajednica slobodnih i ravnopravnih naroda i etničkih grupacija, koje se nisu dijelile na većinu i manjinu. One su i ekonomski i politički čuvale svoj integritet, a osobito su očuvale svoju tradiciju, jezik, kulturu, vjeru i sve sadržaje koji čine njihovo nacionalno biće i posebnost. Za pet stotina godina u njihovim nacionalnim posebnostima ništa se nije promijenilo. Država je tolerisala podizanje vjerskih objekata svim konfesijama, pa ih je vrlo često obnavljala i finansirala podizanje novih. Mnoge jevrejske sinagoge, kršćanski i pravoslavni hramovi, kompleks manastira na Atosu i u Konstantinopolisu – potvrđuju tursku civilizacijsku tolerantnost u ovom diskursu.
U ovom saopćenju mi ćemo se osvrnuti, u glavnim crtama, na one resurse koje su nam ostavile Osmanlije tokom i poslije svoje civilizacijske državno-pravne životne postojanosti na Balkanu, odnosno na prostorima dva kontinenta. Dakle, centralna tema drugog dijela ovog saopćenja je panorama onih civilizacijskih vrijednosti koje se nam Osmanlije ostavile u nasljeđe i koje su i danas eksponentan diskurs naše kulture i našega života da se bez njih ne može zamisliti naš identitet, koji bi bio siromašan i na onom stupnju zatečenom krajem XIV stoljeća.
Najveće etničko blago koje nam je ostalo iza Osmanlija su geografski i etnički prostori Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Albanije, Makedonije, Trakije, i mnogih regiona u kojima je bošnjački, albanski i turski etnički elemenat bio većinski sve do Prvog svjetskog rata, ponegde i do Drugog, pa i do onog u ex-Jugoslaviji do devedesetih godina.
Ostavljajući nam ove (naše) teritorije, osmanska civilizacija nam je ostavljala stvarne i simbolične mostove koji su premošćavali velike rijeke, povezivali narode i njihove kulture, vjere i tradicije, jezike i pisma, ekonomske resurse… To što neki historičari i književnici nisu razumjeli, ili su namjerno činili, problem je njihove kulture, tolarancije i psihološke individualnosti i orijentacije, njihovog odnosa prema drugim narodima i njihovim kulturama, naprimjer ono književno djelovanje Iva Andrića i Vase Čubrilovića, i mnogih drugih intelektualaca i neintelektualaca. Takvih misionara bilo je i u drugim balkanskim regijama-državicama. Poznato je da su neke druge nečastive sile rušile ove mostove (Mostarski most) i njihove historijske simbole da vežu Istok sa Zapadom, Europu sa Azijom i Afrikom, dakle sa cijelim Svijetom. Preko tih mostova po drugi put su prelazili humanizam i renesansa u Europu, tolerancija i kultura.
Osmanlijska civilizacija prenosila je na Balkan renesansni kulturni kontinuitet, produžavajući one progresivne impulse koje je donosila rana srednjovjekovna renesansa sa Bliskog istoka, počevši još od prelaska Arapa u Evropu – u Španiju, u Južnu Francusku, na Siciliju, u Bari, Ulcinj, a moguće i u deltu Dunava i crnomorske europske luke.
Ova civilizacija darovala je balkanskim narodima praktičnu jezičku kulturu, bogatila balkanske jezike onim lingvističkim materijalom kojeg nije bilo u balkanskim kulturama, jer su i te kulture, posmatrano sa aspekta sociologije, bile primitivne i na nivou jezičkih funkcija nerazvijenog društva. Sa razvitkom novih društvenih odnosa i potreba u životu čovjeka i ljudskog kolektiva, osobito onog porodičnog, za nove pojmove i međuljudsku komunikaciju bile su potrebne i nove riječi. Ono čega nije bilo u balkanskim jezicima, bilo je u jeziku Osmanlija, koji su ranije svoj jezički sistem bogatili pozajmicama iz susjednih azijskih jezika, osobito iz arapskog i persijskog. Taj orijentalni jezički materijal ostavljale su Osmanlije u jezicima Balkana, osobito u jezicima Bošnjaka, Albanaca, Srba, Crnogoraca, Makedonaca i Bugara, pa čak i u razvijenim jezicima kakav je bio grčki. Ovi orijentalizmi, primani posredstvom Osmanlija, adaptirali su se u jezičkim balkanskim sistemima i postajali sastavni dio jezičke kulture balkanskih naroda i danas se ti jezici ne mogu zamisliti bez onog sloja orijentalnog porijekla. Jezička simbioza između jezika davaoca i jezika primaoca postajala je sasvim prirodna, bez obzira na razlike u dubinskon porijeklu kojima se distanciraju fleksija i aglutinacija.
Orijentalizmi su ono veliko bogatstvo koje je u balkanskim jezicima ostalo iza Osmanlija. Njima se afirmišu pisana i usmena kultura nekih naroda, naprimjer svih Bošnjaka i Albanaca, bilo gdje da žive.
Bošnjaci su i prije Osmanlija bili vrlo pismen narod, što je potvrđeno onom Poveljom Kulina Bana iz 1182. godine. Oni su, pored staroslovenske ćirilice, također vrlo rano pisali i latinicom. Osobito su njom pisali bosanski franjevci. Dolaskom Osmanlija, Bošnjaci su počeli pisati i arapskim pismom, prilagođavajući ga fonološkoj prirodi bosanskog jezika, i reformišući ga u onu poznatu arebicu kojom su pisali Dobri Bošnjani, a njihovi pisci napisali veliki broj književnih djela ovim pismom i na jezicma turskom, arapskom, persijskom i na bosanskom. Prema tome, neprihvatljiva je tvrdnja nekih kvazi naučnika da su Bošnjaci bili nepismen narod sve do XX vijeka. Ako nisu, poput monaha, upotrebljavali crkvenoslovensko pismo, naprotiv oni su imali svoje posebno ćirilsko pismo, kasnije reformisano – onu svoju lijepu bosančicu. Dakle, Bošnjaci su bili pismen narod i poliglote.
Rezultat ove široke pismenosti su ona brojna djela na turskom, arapskom i persijskom jeziku u trezoru bošnjačke književne kulture, ali i ona bogata alhamijado književnost XVII, XVIII i XIX stoljeća po umjetničkim vrijednostima i jezičkom bogatstvu iznad svih drugih balkanskih književnosti koje se temelje na biblijskim temama, za razliku od alhamijado koja je pragmatična i bliža stvarnosti u životu njenih stvaralaca. Ravna joj je samo španska alhamijado (aljamado) književnost.
Ovaj alhamijado stil nastao je u književnosti Bošnjaka pod utjecajem orijentalnih književnih kultura i jezika bogate polisemije.
Preko Osmanlija Bošnjaci i Albanci naslijedili su široku usmenu panoramu motiva o Aliji Đerzelezu – onom prototurskom i protomongolskom H’z’ru, odnosno arapskom Hidr-u. Ovaj mitski junak i danas je omiljena epska ličnost kod Bošnjaka i Albanaca, a utjecao je i na formiranje epskih likova u usmenoj tradiciji drugih balkanskih naroda.
Posredstvom Osmanlija, Bošnjaci, a i drugi balkanski narodi, upoznali su se sa Firdusijevom ”Šahnamom”, djelom čudastvene ljepote i epske uzvišenosti, a osobito sa onom epizodom ”Rustem i Suhrab”, koja je, pored mita o Aliji Đerzelezu, utjecala na balkansko epsko pjesništvo.
Da nije bilo orijentalne poetske kulture, ne bi svakako bilo ni one lijepe pjesme o plemenitoj Hasanaginici niti one lijepe balade o božanskoj ljubavi Omera i Merime.
Pod utjecajem orijentalne epske kulture, i epskih modela, nastalo je pjesništvo Avda Međedovića, a prvenstveno onaj veličanstveni ep ”Ženidba Smailagić Mehe” koji je najveličanstvenija slika bošnjačkog identireta, dakle, junaštva mentaliteta, slobodoljubivosti, jezičke dijalekatske kulture, a svrh toga i bošnjačke historije.
Osmanlije su bili narod visoke antropološke i toponomastičke kulture. Ostavili su nam orijentalni islamski antroponimijski sistem izutetne vrijednosti, najčešće motiviran cvijećem, fizičkom ljepotom osobe, unutarnjim osobinama karaktera, te psihofonijom onimijskih likova, i sl. Dovoljno je pogledati ”Rječnik muslimanskih imena u Bosni i Hercegovini” Ismeta Smailovića i uvjeriti se u antroponimijski fenomen antroponimske kulture koja nam je ostala iza Osmanlija.
U ovom kontekstu, treba reći da Osmanlije nigdje nisu euforično mijenjale imena mjesta u svojem komoveltu, jedino su davali nova imena onim naseljima koja su sami izgrađivali. Naprimjer: Sarajevo, Akova, Taslidža, Jeni Pazar, Na Drini ćuprija, i sl.
Osobito značajno nasljeđe osmanlijskog društva jeste njegova etika kao sociološka kultura. U ovom diskursu na prvom mjestu su oni visokotolerantni međuljudski, međukonfesionalni, međuetnički i međurasni odnosi koji su rezultat azijskih kultura u spoju sa islamom čije se učenje temelji na sveljudskoj jednakosti kao djelu Jednoga i Jedinoga Boga.
U ovom diskursu je i ona visokorazvijena porodična kultura, porodična koherentnost i uvažavanje krvnog srodstva kao elemenata zdravog društva.
Položaj žene u osmanlijskom društvu je osobita tema. Žena je bila apsolutno zaštićena, ne samo tradicionalnim normama već i šerijatom i svim drugim etičkim nepisanim zakonima. Nije tačno da je žena u islamu, a time i u osmanlijskom društvu, robinja u porodici i svim oblicima društvenog života. Odnos prema ženi je uzvišen, jer je ona ”slabiji pol”, jer je ona majka i ktitor porodice, jer je ona faktor produženja ljudske egzistencije i ljudske vrste… Zato su u odnosima prema ženi vladali strogi zakonii. Žena je mogla biti kažnjena za počinjeni etički grijeh, ali, za razliku sa ženom na Zapadu, žena nije mogla biti podvgnuta onim kaznama koje je imala inkvizicija. U Islamu, a tako je i u osmanlijskoj civlizaciji, nije bilo inkvizicije, niti proglašavanje žena vješticama.
U osmanlijskoj civilizaciji žena je mogla biti i pismena, vjerski i svetovno obrazovana, mogla je biti i utjecajna u vladajućoj hijerarhiji, čak i u najvišim vrhovima društva. Mogla je biti pisac i baciti se raznim umjetnostima.
Također su od osobitog značaja kućna (etnografska) kultura i kultura ishrane. Balkan, a time i cijela Europa, naslijedili su od Osmanlija viši stepen kućnog života, mnoge kućne predmete koji u Europi nisu bili poznati, a tako je bilo i sa ishranom i njenom raznovršnošću koju su Osmanlije donijeli Europljanima.
Svi predmeti savremenog pokućstva i svi prehrambeni artikli uglavnom su orijentalnog porijekla ili su njihove derivativne leksičke strukture.
Osmanlije su nam ostavili one lijepe Ferhadije, Sultanije, Bajrakli džamije, mesdžide,… biblioteke sa orijentalnim rukopisima, da učimo, jer je to prva riječ u Kur’anu.
U ovom diskursu, indikativno je da danas u svijetu, a prvenstveno na Balkanu i Bliskom istoku, postoji latentni politički strah od tzv. turskog neoosmanizma. U ovome se prepoznaje političko licemjerje nekih svjetskih nacionalista i konfliktnih teoretičara tipa Samuela P. Huntingtona (Up. Sukob civilizacija). Ovi nacionalistički i šovinistički valovi licemjerja i mržnje naročito su aktuelni na Balkanu, sa ciljem da se omalovaži jedna velika bivša civilizacija, a da oni koji još pozivaju na obnovu carstva koje se raspalo u 14. stoljeću očekuju njegov ”vaskrs”. Cilja se na poziciju prvenstva na Balkanu i na geografski prostor između tri mora: Jadranskog, Egejskog i Crnoga mora.
Ovim apendiksom se ukazuje na one mračne ciljeve motivirane obnovom velikodržavlja i programa iz ”Načertanija”, te raznih memoranduma u kojima se sve što je osmanlijsko stavlja pod imenitelj opasnog po Europu. Tako se protura teza da je Kalemegdan štitio Europu od turske najezde, a Istok od katoličke alijanse iz Europe. Izmišljena je čak i ”turska krivca” koju su, u zadnjim ratovim, ”plaćali” Bošnjaci i Albanci, pa čak i Hrvati, Romi, Mađari i drugi ”nepodobni” narodi, što je rezultiralo pokoljima civila i etničkim čišćenjima.
Sve je ovo rezultat politike i propagande koja nema perspektivu u Europi, koja se ujedinjuje na pricipima povelja Ujedinjenih Nacija.
Plodovi osmanlijske civlizacije, odnosno renesansnog Orijenta, su ono nasljeđe koje su nam osmanlije ostavili. Europa ga je uvažila, čuva ga i proširuje njegove kulturne i pragmatične sadžaje i domete.
POLITIČKA DOKTRINA I EKONOMSKI PROCESI SAVREMENE TURSKE
Krajem 2011. godine pojavila se u javnost jedna vrlo indikativna knjiga poznatog orijentaliste i političkog analitičara Darka Tanaskovića, profesora na Univerzitetu u Beogradu. S pravom je upotrijebljen atribut poznatog jer je ovaj profesor vrlo čest komentator i ”dežurni analitičar” svih događaja i političkih zbivanja, uglavnom onih na bliskoistočnom geopolitičkom prostoru, specijalista za islamski svijet, i vrlo često analitičar onog kova pozvanog da da završnu riječ i ocjenu koja se ne može pobijati nikakvim argumentima. Ponekada se namjetao kao strogi učitelj, naročito kada su bili u pitanju Bošnjaci Sandžaka i Bosne i Hercegovine, politički i vjerski procesi u ovim balkanskim etničkim zajednicama, njihovi kulturni kontakti sa ostalim islamskim svijetom, zatim i oni događaji koji su bili inicirani od raznih militarističkih i ideoloških grupa u svijetu, odnosno u nekim balkanskim državama.
Istina, profesor Tanasković jeste vrstan profesor orijentalistike i vrstan poznavalac islamskog kulturno-političkog prostora, ali njegov analitički pristup ima vrlo duboku i latentnu subjektivnu suštinu sa kojom se u javnosti eksponira kao autoritet za poltička i kulturna pitanja, pa čak i za onu tzv. ”dubinsku historiju”. Jednom riječju, jedini stručnjak za islamski svijet, čak i za ”agresivni islamizam”, počevši od Muhameda pa do danas. Naučni program ovoga političkog analitičara i profesora bio je da pronađe krivca u svijetu, koji bi bio islamskog porijekla, da bi ukazivao prstom na islamski fundamentalizam, opasan po civilizaciju i mir u svijetu.
Nova knjiga profesora Darka Tanaskovića ima naslov ”Neoosmanizam” – ”Povratak Turske na Balkan” i za nju se može reći da je korisna literatura za diskusiju o političkim i vjerskim procesima u savremenom turskom društvu, kao i o ekonomskom standardu i njegovim temeljima i perspektivama ove velike države na euro-azijskom razmeđu.
Ova knjiga je zaista široka panorama analize tursog političkog života i njegovih savremenih političkih tendencija u okviru same države i njenog društva, međutim u materiji ovog analitičkog prostora skrivena je i jedna ”stara” pomisao, da se Turska, a time i osmanizam, ponovo može pojaviti na Balkanu, u nekadašnjim svojim historijskim granicama, možda ne kao ”okupator” a ono kao dominirajuća ekonomska sila i politički subjekt. Taj strah opsjedao je mnoge političare i analitičare, a on prožiima sve one koji bacaju poglede na Bosfor.
Knjiga ”Neoosmanizam” je dobra literatura za poznavanje turskog političkog i ekonomskog fenomena, pod uslovom da joj čitalac prilazi oprezno i bez kritizerstva, da zaobilazi njene latentne subjektivne strahove od navodnog ponovnog ”osvajanja Balkana”, kao što je bilo ono u XV vijeku, formulirano kao okupacija, što je danas u naučnim krugovima diskutabilno. Je li to, sa šireg historijskog gledišta, okupacija ili civilizacija? Može li se, u ovom diskursu, reći da je Vizantija bila okupator u srednjem vijeku, je li Rimska imperija bila okupator u Europi, je li slavenska invazija na balkanskim prostorima bila okupacija? Kod historičara o ovim vremenskim dimenzijama nema saglasnosti.
Ove dileme, kada je u pitanju osmanizam, odnosno neoosmanizam, prožimaju i djelo Darka Tanaskovića koje je predmet ove diskusije.
Mora svakom biti jasno, i naučniku i laiku, da je Turska, ova kemalističke unutarnjopolitičke i vanjskopolitičke opcije, sekularna europska državna zajednica svih naroda koji u njoj žive. A posebno treba imati na umu, da ona nije ratovala još od vremena Kemala Ataturka i njene državne konsolidacije. To je dovoljan argument za dobre temelje na kojima se promoviše današnji njen ekonomski prosperitet. Dobrom politikom Kemala Ataturka, Ismeta Inenija, i kasnije političke elite ove države, sačuvan je ekonomski kapital i politički imidž, što je stvorilo uslove za savremena ekonoska kretanja na ovom euro-azijskom političkom i strateškom pijemontu.
Postkemalistička politička polivalencija je rješenost Turske da sačuva i modernizuje i svoje društvo i njegovu kulturu, i svoju ekonomsku poziciju u svijetu, gdje se danas nalazi među najrazvijenim zemljama vrhunske svjetske ekonomske zajednice.
Na prvih pedestak stranica ove knjige Tanasković sa osobitim naučnim interesovanjem, sa svojeg balkansog aspekta, analitički raspravlja o savremenim trendovima i izazovima trećeg milenijuma. Ne može se reći da ova njegova gledišta nemaju uporište u savremenim političkim i ekonomskim kretanjima i strujanjima u ovom dijelu svijeta, naravno i svjetskim globalnim političko-ekonomskim odnosima i perspektivama. U ove balkansko-europske trendove on ubacuje neoosmanizam kao latentnu komponetnu koja polako plovi svojim vodama ka geopolitičkim ”strateškim dubinama” stare Imperije, ovoga puta ka ekonomskoj i političkoj dominaciji, a u perspektivi i nekoj drugoj motiviranoj u stremljenjima islamskih regiona na Balkanu i njihovog povezivanja sa ”islamskom maticom”. U svojim razvojnim fazama, neosmanistički koncept bi ponovo uspostavio svoje globalne koordinate do one ”strateške dubine” koju je imao na vrhuncu svoje vojničke slave.
Strah od balkanske varijante neosmanizma je latentni subjekat ove teze, u kojoj bi balkanske državice ponovo bile okrente prema Orijentu, svojem starom izvoru egzistencije u demokratizovanom svijetu trećeg milenijuma.
Indikativna je Tanaskovićeva političko-ekonomska referenca Globalne koordinate neoosmanizma koju apsolvira u četiri odjeljka: Turska i SAD, Turska i Rusija, Turska i Kina, Turska i Europska unija. Autor analizira, dajući svoje sudove, međunarodne društveno-političke i ekonomske odnose Turske sa ovim subjektima, proširujući ih na svjetske globalne odnose i dalje turske perspektive u kontekstu svjetskog globalizma. Aktivnost turskih političkih stranaka i turske političke diplomacije je usmjerena ka ciljevima koje država Turska treba da ostvaruje kao jedna od svjetskih sila sa visokim pozicionim ekonomskim i političkim imidžom, koji je osnovni programski aspekt neoosmanista i rastućeg neoosmanizma.
U ovom kontekstu, aktuelna je turska pozicija i uloga u bliskoistočnom procesu, osobito onom koji se odnosi na palestinsko-izraelske odnose i rješavanje bliskoistočnog pitanja. U ovom pravcu Turska se locira kao pozitivni subjekat usmjeren kao mirnom rješavanju ovoga pitanja i potvrđujući Palestincima pravo na državnost i državu u okvirima svjetske zajednice, kao ravnopravne članice OUN-a. Turska je osuđivala izraelsku agresiju na palestinske teritorije, izgradnju jevrejskih naselja na Zapadnoj Obali, zaposjedanje Istočnog Jerusalima, ubijanje nevinih civila… Suprotno ovome, Izrael i Palestina treba da koegzistiraju kao dobri susjedi.
Odnosi Turske i susjedne Sirije, trenutno na političkom sukobu, treba da se, kako Turska održava ravnotežu, usmjere ka rješavanju sirijskog problema u granicama Sirije i prava sirijskog naroda da sam odlučuje o svoj političkoj sudbini.
O ovim sirijsko-turskim političkim odnosima Tanasković komentariše upućujući svoje mišljenje na stavove Zapadnih Sila, prvenstveno Amerike, o pitanjima vezanim za bliskoistočnu krizu, a u ovom kontekstu i za sirijski problem. Svakako, i turski stavovi se ne smiju mnogo udaljiti od američkih i onih koje zastupaju Francuska i Velika Britanija.
Tanasković je apsolvirao i problem Kurda i Jermena, i njegova apsolviranja pokazuju skrivene namjere da se turska politika, osobito njen osmanizam, konotiraju interesima svih naroda na samoopredjeljenje, pa i Kurda. Kurdsko pitanje u Turskoj jeste unutarnje državno pitanje, ali u savremenim svjetskim demokratskim trendovima imaju pravo da sami odlučuju o svojoj egzistenciji, pa i političkoj. Kurdsko pitanje nije samo problem Turske već i susjeda – Irana, Iraka, Sirije, Rusije.
Slučaj Jermena, po Tanaskoviću, ima ključ u historijskom sudu.
Tursko-američki odnosi su na pozicijama starih i potvrđenih prijateljskih odnosa koji i dalje imaju evolutivni tok i zajedničke političke i ekonomske odnose na mostu između Europe i Azije, kao i u globalnoj svjetskoj političkoj i ekonomskoj tendenciji.
Odnosi sa Rusijom imaju dobrosusjedski imidž, počevši od revolucije Kemala Ataturka i prestrukturiranja Turske u sekularističku državu – europskog tipa. Turska i danas nastoji da sa sjevernim susjedom ostane na političkom nivou dobrosusjedskog razumijevanja i poštovanja, mada je bilo i subjektivnih nesporazuma oko pitanja Ingušetije, Abhazije, Karabaha…
Kemalizam je i danas stabilna politička opcija u Turskoj, naročito u vojnom estabilišmentu, mada su i neki pokušaji izvjesnih proislamističkih partija i neformalnih grupa bili eksponentni i skretali političke tokve turskog društva ka desnom ekstremizmu.
Odnosi Turske sa Kinom su uglavnom ekonomskog sadržaja, ali su nedovoljno evolutivni, svodeći se na latentne ekonomske inicijative i pretpostavke da ubuduće može biti i širih ekonomskih kontakata.
Posebna Tanaskovićeva referenca usmjerena je na problem Turske i Europske Unije. Turska jeste članica NATO asocijacije, ali je i na pragu ulaska u Europsku Uniju. Neki razlozi se tiču i kurdskog pitanja, ali su na političkoj pozornici i drugi obostrani nesinhronični interesi.
U referenci Regionalni aspekti neoosmanizma Tanasković je svoja razmatranja usmjerio u pravcu analize historijske komponente osmanske Imperije u ovon dijelu svijeta i sadašnje strujanje neoosmanista prema sjeveru (Kavkazu) i zapadu (Balkanu), te prema Bliskom istoku na koje se carstvo oslanjalo u prošlosti, ekonomski, politički, vjerski i kulturno.
U ovom kontekstu, Balkan je i za savremenu Tursku njeno europsko predvorje, koje je ona i oružjem zadržala na Marmari, Bosforu i u Trakiji. Dalji koraci moderne turske prema Europi idu preko Balkana i manifestuju se u raznim oblicima prisustva, prvenstveno onim ekonomske i slične opcije, koje mogu balkanske državice dovesti u izvjestan ekonomski i političkih zavistan položaj prema susjednoj Velikoj Sili, osmišljen i u dugoročnim projektima neoosmanizma. Osobito bi ovo probudilo mirujući duh osmanlijske prošlosti kod islamskog svijeta na Balkanu, koji je danas radikalan i fleksibilan.
Neoosmanizam je, danas, eksponentan u turskom društvu, svim njegovim slojevima, osobito kod klera i kod mnogih intelektualaca i nosilaca misli u državi na Bosforu. Neoosmanizam postaje ideologija i za vanjske potrebe, koji Turskoj treba da vrati nekadašnju moć. Ako to nije više moderno oružjem, a ono može biti superekonomskim standardima i političkim pokrovom iznad Balkana. Taj pokrov je politička doktrina i ekonomski procesi koje zagaovaraju neoosmanisti.
Doktrina neoosmanizma svakako ima pozitivnu konotaciju u savremenim polotičkim i ekonomskim procesima u svijetu, a prvenstveno na Balkanu. U političkom smislu ona sadrži u svojem ideološkom etimonu politički prostor uzajamnog poštovanja i saradnje, pruža mogućnosti za izgradnju sopstvenog političkog imidža sinhrono eksponiranim sa intereuropskim političkim projektom zajedništva i prevazilaženja svih granica koje su narode u prošlosti razdvajale, sukobljavale i udaljavale od op’e, dakle globalne, saradnje i izgrađivanja modernog svijeta na planeti, oslobođenog diktatura, ratova, genocida, jer svijet želi da postane jedna ljudska humana porodica.
Takav je smisao imao i ”stari” osmanizam, koji je stvorio prvi demokratski komonvelt u svijetu, koji je iza sebe ostavio veliko kulturno nasljeđe, kao što su opće pravo na upotrebu jezika naroda unutar komonvelta, književno stvaralaštvo na jezicima naroda i narodnih manjinskih zajednica. Treba reći i ovo, da ova neoosmanistčka civilizacija nije pravila razlike između velikih i malih naroda i jezika. Svi su bili jednaki i pravno i u stvarnosti, i u vjeri i u izgradnji vjerskih objekata. Nije tačna teza da su osmanlije rušile manastire i crkve. Naprotiv, oni su donirali izgradnju novih, obnovu starih, pa je više crkava podizano tokom XV – XX stoljeća nego što ih je bilo prije dolasaka Osmanlija. Ako su se neki manastiri ili crkve obrušavali, to je bila nemarnost monaha i drugih sveštenika, koji ih nisu održavali blagovremeno.
U ekonomskom smislu, osmanizam je motivirao sve subjekte, u istoj mjeri kao i faktori u Zapadnoj Europi. Svako je mogao stvarati bogastvo sticano sopstvenim radom.
Što se, pak, tiče vojnih principa, oni su bili vrlo toleratni. Vojska je bila multinacionalna. Čak su u njoj imali ravnopravnog učešća i ”crni Arapi”. Srbi, Grci, Rumuni i drugi bili su oficiri najvišeg ranga (Mehmed paša Sokolović, Silni Vlah Alija, Omer paša Latas, i mnogi drugi).
Zašto se takav osmanizam ili neosmanizam danas krivo definira i zašto se on izjednačava sa nekavim fundamentalističkim aktivnostima? Zašto stvarati famu straha od nekih subjektivnih deklaracija? Ili projekata koji imaju europske namjere u okviru stvarajuće Unije? Zašto latentni strah od neosmanizma koji može da donira ekonomske projekte u zaostalim i razorenim balkanskim ekonomijama? U toj političkoj diskusiji, i tražanju ”turske krivice” nema nijedne opaske na svetosavski ekstremizam. Istina je, da su u posljednjem jugoslavenskom ratu, monasi i njihov vrhovni starješina predvodili ratne akcije u Hrvatskoj, Bosni i Hecegovini, na Kosovu i u Crnoj Gori. Čak su se i slikali –za televiziju, historiju, ”junaštvo”. ”Osvetu Kosova”! Pričešćivali su ratnike koji su opsijedali Sarajevo! O tom neofašizmu ni riječi! Kakva je to vjera u Boga koja spaljuje kuće drugih naroda i na tim ognjištima podiže crkve!? Na jednoj slici vrhovni svetosavski poglavica vrti i lomi slavski kolač na brdima više opsednutog Sarajeva
Neosmanizam nema takve programe. On želi da gradi mostove, autoputeve, fabrike, zgrade za ljude kojima su potrebne.
Od neoosmanizma ne treba strahovati i pokretati propagandu prema projektima koje savrena Turska afirmiše na Balkanu, na Srednjem istoku, u Zakavkazju…Oni su motivisani radom a ne sukobima bilo koje vrste.
Onaj ”stari” osmanizam bio je civilizacija, neoosmanizam u Europskoj Uniji može biti nova, združena, ekonomska civilizacija na nivou globalnog svjetskog progresa.
Zaključak
Turci kao vrlo radikalan azijski narod, ratnički i kreativan, Turci kao osmanlijska civilizacija davali su Europi novi duh spajajući je za Azijom i njenim starim i bogatim kulturnim dostignućima. Balkan je u ovoj civilizaciji bio jedinstven, nije bio ”bure baruta” niti ”zemlja na kraju svijeta”. Bio je u svakom pogledu centar te civilizacije, a prvenstveno u ekonomskom kapitalu i progresu. Ostala je i u poslovičnom iskazu kao vrijeme blagostanja, naprimjer u onom stilskom idiomu ”Ej, pusto tursko, lijepo li bješe”.
Ova civilizacija se i danas u svijesti novih političkih strujanja reinkarnira kao politička ideja sa perspektivom, kako je to studiozno eksplicirao Darko Tanasković u radu ‘‘Neoosmanizam” (Bgd., 2012).
Te se u zaključku može reći da je ova knjiga vrlo korisna literatura onima koji se bave politikom i kretanjima u svjetskim ekonomskim trendovima, studentima političkih naka, politikolozima, ekonomistima, a i svakom čitaocu koji želi dobru informaciju o međunarodnim odnosima i svjetskim globalističkim integracijama.
