Safet Hadrović Vrbički: Hodočašće u Iran

Putopis

Safet Hadrović Vrbički

H O D O Č A Š Ć E    U    I R A N

Dnevnik sa putovanja

 

 

 

 

Persepolis, oktobar 2011.
Persepolis, oktobar 2011.

Može čovjek, učeći iz knjiga, steći silna znanja o mnogim egzotičnim zemljama i njihovim raznovrsnim narodima, o njihovim burnim historijama i bogatim kulturama, i sve to može biti lijepo i poučno za čovjeka željna znanja; ali u biti, sve je to polovično i nepotpuno ukoliko nije u prilici da otputuje u te zemlje, da neposredno vidi i u potpunosti doživi svu tu ljepotu koja se nije dala ni zamisliti onakvom kakva ona upravo jeste u svom izvornom obliku

Preskoči kućni prag, kako bi vidio svijet

Uvijek sam se divio ljudima koji se odvaže da preskoče „najveću planinu“ (kućni prag), kako je za avlijsku kapiju svojevremeno govorio jedan stari Hercegovac, i usude se da zakorače malo dalje u svijet; da očima vide, čulima osjete i duhom dožive, dotad im nepoznate zemlje i krajeve, njihove narode i onu sveukupnost duhovnog blaga koje čini kulturu tog naroda.

Divio sam se i Zulfikaru Zuki Džumhuru, kome je vrijeme bilo itekako naklonjeno, pa je godinama tabanao uzduž  i poprijeko po dunjaluku, nakon čega nam je – kao kakav filigranski majstor – i slikom i riječju (kroz filmske reportaže i književne zapise) ostavio svoja iskrena viđenja zemalja, naroda i ljudi, koje je za svoga vakta pohodio i upoznao, a sa ljudima muhabet činio, i kahve po telhanu s merakom pio.

Koliku neprocjenjivu vrijednost ti zapisi imaju kroz vrijeme, dokaz  je više da; ne samo turska i šire islamska, već i svjetska kulturna baština, bile bi siromašnije za određena dragocjena saznanja o vremenima i ljudima, o vrijednostima koje sobom ta vremena nose, da kojim slučajem nije bilo velikog putnika i nadasve putopisca Evlije Čelebije (1611 – 1682). On, koji je punih pedeset godina neumorno putovao svijetom, budno gledao i iskreno zapisivao, kako bi za buduća pokoljenja ostavio vjerodostojno svjedočanstvo; svoje čuvene putopise „Seyahatname“ u deset tomova, knjige iz kojih i dan-danas učeni ljudi širom svijeta stiču određena saznanja.

Učinio bih neoprostivi grijeh da na početku ove reportaže, pored imena dva velika svjetska putnika; Zulfikara Zuke Džumhura i Evlije Čelebije, sa posebnim neizmjernim poštovanjem ne naglasim ime još jednog velikog, radoznalog putnika, čovjeka žedna znanja, pjesnika i mudraca, u svijetu poznatog po imenu Sa’di Širazi, koji je punih trideset godina ovodunjalučkog života utrošio na putovanja po tadašnjim poznatim zemljama; od Indije na istoku do zemalja Afrike. Tokom tih svojih putovanja; kako knjige kažu, Sa’di Širazi je doživio da bude i rob i gospodar, a svijetu je ostao najviše poznat kao pjesnik i mudrac, kroz sadržaje dveju svojih besmrtnih knjiga: „Đulistan“ i „Bustan“. Neizmjerno sam srećan što mi se ukazala prilika da posjetim grad u kojem je Sa’di proveo svoje zadnje godine života, u kojem je našao svoj smiraj, grad Širaz, koji mu je u znak zahvalnosti podigao velelepni mauzolej, da hodočastim njegov mezar. Da makar na trenutak doživim taj neizmjerni osjećaj saživljavanja, da doživim katarsu.

Sreća mi se osmjehnula

Slijepa vezanost za jedno mjesto; „najveća je ljudska nesreća“, što bi rekao mudri Mehmed Meša Selimović. Čovjek se tako vremenom privikne na sve slabosti i mahane jedne sredine, pa mu – čak i ono što je – koliko do juče zapažao kao ružno, čega bi se kulturni svijet uvijek klonio, vremenom biva normalno, kao dan koji dolazi poslije tamne noći.

A ta vezanost je ujedno i grijeh pred Bogom; jer čovjeka vremenom učini gluhim i nijemim za nova viđenja i saznanja, nakon čega takav, kroz ovaj svijet prođe bez ikakva vidljiva traga, kao slijepi putnik.

S toga sam uvijek žudio da se povremeno pokrenem, da negdje otputujem, makar na kratko, da se  tokom tih putovanja susretem i upoznam sa ljudima drugih naroda i većih kultura. Da tako osvježim svoja saznanja i steknem nova iskustva.

Istina je, da ono za čim god čovjek žudi, to i doživi, ako mu je u duši iskrena namjera, pred njim se ukaže jasan put.

Meni se tokom 2011. godine, po drugi put sreća osmjehnula, da iznova krenem put čarobnog istoka. Da nakon gostovanja u turskom gradu Adana, krajem februara, sada pohodim državu Iran i njene gradove: Teheran i Širaz. da hodočastim mezare; dva velikana persijske poezije, dva besmrtna pjesnika: Hafiza i Sa’dia Širazija, a da na kraju, u društvu svojih prijatelja, pjesnika iz čitavog svijeta, posjetim i prastari grad Persepolis.

Za ovo svoje hodočašće u Iran imam da zahvalim svom prijatelju Sulju Mustafiću iz Bara, koji me je kao pjesnika iskreno predložio, i gospodinu Miri Muhammedu, rukovodiocu Kulturnog Centra Irana u Beogradu, koji je taj predlog podržao i udostojio me; svakako uz saglasnost i odluku Ministarstva kulture Islamske republike Iran, zvaničnom pozivom za učešće na: Drugi kongres Iranskih i svjetskih pjesnika, koji je održan u vremenu od osmog do dvanaestog oktobra 2011. godine u Teheranu i Širazu.

utorak, 4. oktobar

Putovanje za Teheran

Kada sam udostojen tako iskrenim pozivom i potpunom podrškom datom od strane organizatora i pokrovitelja ove manifestacije, preostalo mi je samo da se pripremim i otputujem; mada sa puno zebnje u sebi – kako se snaći u Teheranu, gradu koji po prvi put posjećujem. Tada sam pomislio da će i to biti lakše; nego ono unazad par godina, kada sam – takođe kao pjesnik bio pozivan da putujem za: Sloveniju, Njemačku, Francusku, Luksemburg, kada mi je za izlazak iz „najljepšeg zatvora na svijetu“ trebalo pribaviti desetine papira i nabusitim službenicama ambasada objašnjavati – kakve ja to knjige pišem, i ko me u tim državama poziva.

Na put sam – bar što se toga tiče – rasterećen krenuo, sa podgoričkog aerodroma „Golubovci“, četvrtog oktobra 2011. god., kao putnik turske avio – kompanije „Turkish airlines“ na relaciji: Podgorica – Istambul, Istambul – Teheran. U Istambulu mi je preostalo punih šest sati do narednog leta, vrijeme koje sam imao provesti na aerodromu, sam, među tom šarenolikom masom svijeta, koja svakog trena nekuda žuri, kao kakva plahovita planinska rijeka.

U takvim prilikama, čovjek ima sasvim dovoljno vremena da ljubopitljivo razgleda silne dućane i svakakav espap u njima, što bi rekao Zuko Džumhur, da pažljivo posmatra ta nepoznata lica, onih strpljivih putnika koji satima čekaju svoj naredni let, i da sa njihovih lica „čita“ kao sa tek otvorenih stranica kakve lijepe, prelijepe knjige, koju više nikada neće moći da vidi.

Očaravajuće svjetlosti Istambula i Teherana

Iz Istambula za Teheran, krenuo sam naveče, u 21,30 časova, kada je uzletio avion sa istambulskog aerodroma. Tek tako, iz ptičje perspektive, i tek noću, gledajući kroz prozor aviona, može se vidjeti veličina i neponovljiva ljepota tako velikih gradova kakvi su Istambul i Teheran.

Duže od dvadeset minuta leta, pred očima čovjeku iskri blještava svjetlost u desetine jarkih boja, i čovjek načas pomisli da gleda neku ogromnu riznicu kakvog šaha ili padišaha, u kojoj je vjekovima gomilano samo drago kamenje skupljano diljem dunjaluka. Isti takav dojam imao sam negdje u vrijeme ponoći, dok je avion nadlijetao Teheran, spremajući se da sleti na aerodrom „Imam Homeini“. Pa ono u suštini i jeste tako, pomislio sam, jer su ovi besmrtni gradovi koji traju hiljadama godina, uvijek bili nastanjeni bogatima i uglednima, onima koji su često uticali na tokove historije. Gradovi u kojima se sticalo i gomilalo blago i sa mašrika i sa magreba.

Sa iskrenom dovom upućenom Allahu, da mi boravak u Iranu bude bezbrižan i lijep, desnom nogom, kako adet nalaže, zakoračio sam na tle Irana.

Čekali su me, kao što se čeka dragi musafir

Dok sam stajao u redu, među nepoznatim putnicima (a njih je bilo na stotine), da mi službenik aerodroma pregleda i ovjeri pasoš i time dozvoli ulazak u zemlju, usamljen i zabrinut, sa pitanjem kuda dalje jer nijesam znao ni ime hotela u kojem ću biti primljen kao gost, sa razglasa se čulo kako milozvučni ženski glas izgovara moje ime, uz nekoliko pratećih riječi meni nepoznatog persijskog jezika. To me je doista obradovalo jer sam shvatio da neko očekuje moj dolazak, da neko iskreno brine o meni.

Nakon desetak minuta, poziv sa razglasa je ponovljen, što je zapazio i onaj službenik koji ovjerava pasoše, pa mi je rukom dao znak da preko reda priđem: – Bujrum!, musafir. Bujrum!, izgovorio je uz iskren osmijeh.

Pošto je završena sva ta potrebna procedura, krenuo sam prema izlazu, gdje su me čekali dvojica momaka, od kojih je jednom u rukama bio papir sa lijepo odštampanim mojim imenom. Nakon srdačnog pozdrava dobrodošlice, krenuli smo prema hotelu u kojem ću provesti narednih deset dana, a čije sam ime „Laleh internacional“ (hotel sa pet zvjezdica) saznao tek kada sam uzeo ključ u ruke. Bilo je to u pola tri noću. Moja soba se nalazila na dvanaestom spratu ovog impozantnog hotela, sa panoramnim pogledom na velelepni park „Laleh“, koji ću često pohoditi narednih dana.

Hotel Laleh u Teheranu
Hotel Laleh u Teheranu

srijeda, 5. oktobar

Nepoznavanje jezika; nepremostivo siromaštvo duha

Tek kada čovjek ode u svijet, i to tako daleko, kao što sam ja sada otišao, i to još sam, ma koliko bio obrazovan i pismen u svojoj zemlji, jasno osjeti siromaštvo svog duha, zbog nepoznavanja makar jednog svjetskog jezika: engleskog, njemačkog, francuskog, arapskog ili turskog. O, Bože!, koliko smo ostali duhom siromašni!

U ono vrijeme dok sam mogao da učim i stičem znanja, nama su u školama nametnuli da učimo ruski i jedino ruski jezik, da tako obrazovani budemo „moralno – politički podobni“. Tada se niko živ nije smio usuditi da makar predloži učenje nekog drugog jezika u školama po tom tamnom vilajetu koje se zvao i zove Sandžak, jer bi time mogao zaraditi samo etiketu – ništa manje nego državnog neprijatelja. A zato su nas preko svake normalne doze kljukali da učimo i naizust naučimo sve epske pjesme – pretkosovskog, kosovskog i post kosovskog ciklusa.

Učili su nas da su svi drugi zli i naopaki; i truhli kapitalistički zapad i vjerom zatucani istok. Učili su nas kako je jedini narodni junak Marko Kraljević, i kako on nema pametnijeg posla nego da ore carske drumove, samo da bi napravio zijan, samo caru u inat.

Učili su nas da je srpski jezik najljepši na svijetu, ni sami ne znajući nesrećnici da je preko osamdeset posto riječi tog jezika nama ostavljeno na amanet kao dio kulturološkog nasljeđa; arapskog, persijskog i turskog jezika, koji su stoljećima bili dominantni na vascijelom Balkanu.

Učili su nas; kako su balade: „Hasanaginica“ i „Smrt Omera i Merime“, najljepše pjesme spjevane na srpskom jeziku, a sada mlađe i dalje uče kako je „Derviš i smrt“ najbolji srpski roman. Aman, aman, šta su nas sve učili ti „dobri učitelji“ u ono vrijeme cvjetanja laži.

Tako razmišljam dok polako s merakom doručkujem svoj prvi doručak u restoranu hotela „Laleh“, dok pijem svoju prvu jutarnju tursku kahvu, i ljubopitljivo se zagledam u mlade, lijepe, prelijepe Persijanke, koje graciozno hodaju holom hotela, kao da su dženetske hurije.

Ni sam ne znam kako se to desilo, jedini sam učesnik ovog svjetskog kongresa pjesnika, koji je dva puna dana prije doputovao, pa mi je tako data dobra prilika da se lijepo odmorim i nesmetano razgledam okolinu, da se s merakom počnem upoznavati sa ovim velikim gradom koji nastanjuje preko trinaest miliona stalnih stanovnika. Odoh ja napolje.

Na nekih pedesetak metara od hotela, kada se krene niz bulevar, lijevo, dočekao me je istoimeni park („Laleh“), koji me očarao ljepotom. Takvu čistoću i toliku urednost poželio bi svaki razuman čovjek u svojoj kućnoj avliji, u svojoj kući.

Ulice kroz park, širine naših gradskih ulica, određene samo za šetnju, a s njihove obje strane izgrađeni prirodni kanali kojima protiče čista, bistra voda, za navodnjavanje, blagovremeno napajanje biljaka u parku. I svuda okolo cvijeće, cvijeće, cvijeće. Prirodno, svježe, umiveno, mirisno. Pa opet, s obje strane preko kanala staze za šetnju. A svuda, odmjereno, srazmjerno, postavljeni stolovi za stoni tenis, stolovi za šah. Sve lijepo udešeno kao u dženetu. E, u tom i takvom parku naiđem ja na spomenik Omaru Hajamu.

Spomenik Omeru Hajamu
Spomenik Omeru Hajamu

Teheran

„Zasjeo“ dostojanstveni mudrac, zvjezdoznanac, matematičar i nadasve pjesnik Omar Hajam, u sjenci visokih platana, okružen miomirisnim; kadifama, zumbulima i zambacima, lijevom rukom oslonjen o knjigu (koja čuva božansko i ljudsko znanje), a ispod nogu mu povaljen krčag iz kojeg cure sva zadovoljstva ovoga svijeta.

Blago meni, velim, Omare Hajame, sijedajući na klupu ispred njega. što jutros nabasah na poznata mi čovjeka u ovoj lijepoj zemlji, a blago i preblago tebi što si toliko proslavljen u zemlji svojoj i diljem dunjaluka. Sa tobom ću ja, evo baš ovdje, imati „baška muhabet“, ona dva preostala dana mog boravka u Iranu, kada svi drugi pozvani „odlete“ svojim kućama, a jedino meni bude ostavljeno to zadovoljstvo da sam sa tobom družim.

Nipošto nijesam mogao da odolim a da pred njim ne kažem:

„Kad stvari ne idu kako mi hoćemo

Brigama i trudom šta da postignemo

Uvijek smo u brizi, vječno u čuđenju

Što kasno dođosmo, što rano idemo!

Evo, baš ovi tvoji stihovi Omare Hajame, davno su napisani, lijepim krasnopisom, na jednom od zidova Morića hana u sred šeher Saraj’va, da joldžijama i musafirima čine ugodu dok s merakom kusaju begovu čorbu. Nije to slučajno napisano, baš tu, baš na zidu hana, no da oni koji zasjednu, makar načas porazmisle o svemu i svačemu što čini njihov ovozemni život, koji nose na svojoj grbači.

Tako je meni bezbrižno proteklo moje prvo prijepodne, mog prvog dana boravka u Iranu. Ono nebitno poslijepodne nije vrijedno pominjati.

Moj  prevodilac Šehzade, tokom boravka u Iranu
Moj prevodilac Šehzade, tokom boravka u Iranu

četvrtak, 6. Oktobar

Prvi susret sa gostima kongresa

 

Protekla je i druga noć mog boravka u hotelu „Laleh“. Kada čovjek boravi u takvom hotelu, osjeća se – ništa manje nego kraljevski. Već su odredili jednu djevojku (koja će samnom komunicirati na ruskom jeziku) i koja će se brinuti o meni sve dok prispiju ostali gosti, učesnici ove svojevrsne manifestacije kulture.

I doista mi je drago što sam konačno, makar na kratko, daleko od svih onih naših balkanskih izama i pizmi, i želja mi je da ovaj svijet istoka makar dijelom vidim u punom svjetlu, kako i zaslužuje.

Poslije doručka izlazim u šetnju. Dan je sunčan i topao. Nebo kao kristal, azurno plavo. Idem ja da tabanam, sada u drugom smjeru u odnosu na juče, da polako razgledam kako teče život u ovom megapolisu.

Fascinira me čistoća grada i način na koji se odvija život. Bulevarom se kreće rijeka automobila, trotoarima hodaju pješaci, ali sve se to odvija bez buke, bez srkleta. Sa desne moje strane ukaza mi se veličanstven prizor. Prelijep cvjetnjak, površine možda čitav jedan hektar, sa vodoskocima, alejama, bazenima. Kad sam se malo pažljivije zagledao, vidim da je to ribnjak. Kakva nepojmljiva ljepota, Bože blagi!.

I krenuh naprijed. Na kraju ovog dugog bulevara, uočavala se velelepna džamija sa dva visoka minareta. Kada sam stigao do nje bilo je tačno podne. Uđoh u džamiju, što je i red.

Kada sam se pred akšam vratio u hotel, već su počeli da pristižu gosti – učesnici kongresa. Prvi od njih koga sam vidio i upoznao; bio je Zejćir Hasić iz Bosne, dobar pjesnik i nadasve dobar čovjek, sa kojim ću iskreno družiti tokom trajanja ove svojevrsne kulturološke manifestacije.

 

petak, 7. oktobar

Kada se ne upoznajemo kod kuće, dobro je da se makar upoznamo u svijetu

Skoro čitav dan drugovao sam sa pjesnikom Hasićem, koji mi je darovao svoje dvije prekrasne knjige, koje se svojim sadržajem odnose na ratne godine u Bosni, i sudbini Bošnjaka u tim ukletim vremenima.

Razgovarali smo; o čemu drugom do o nužnosti što potpunijeg našeg upoznavanja, nas književnika iz Bosne i Sandžaka, što čvršće saradnje i blagovremene razmjene časopisa i knjiga, kako bi što bolje upoznali sami sebe.

Tog istog dana, susreo sam se sa Nadijom Rebronja iz Novog Pazara, te sa Ervinom Jahićem iz Zagreba i Husejinom Ljaićem iz Njemačke. Kismet!, kažem. Kada se ne upoznajemo tamo gdje treba, kod kuće (one ratne devedesete, sve su nam poremetile), dobro je da se makar upoznamo u dalekom svijetu.

Sa svojim prijateljima ispred Hajemovog spomenika
Sa svojim prijateljima ispred Hajemovog spomenika

Večernji prijem od strane Ministra kulture Republike Iran

Pošto su tokom dana već prispjeli svi pozvani gosti, predveče je organizovan zvaničan prijem od strane Ministra kulture Republike Iran, koji nas je udostojio svojim neposrednim, srdačnim poznanstvom sa svima pojedinačno. Taj čin je propratila TV ekipa prvog programa Iranske televizije.

Svi smo dobili po primjerak knjige, koju je organizator manifestacije blagovremeno štampao. Svi pozvani pjesnici (bilo nas je preko šezdeset, iz trideset i tri države svijeta), u knjizi su zastupljeni sa po tri pjesme, štampane na engleskom i persijskom jeziku. Takođe smo dobili i akreditacije, kako bi smo što lakše mogli da komuniciramo, kako međusobno, tako i sa novinarima koji su pratili naš program.

subota, 8. oktobar

Posjeta muzeju persijskih ćilima. Zvanično otvaranje manifestacije

U prijepodnevnim satima, organizovano smo posjetili muzej persijskih ćilima, vjerovatno jedinstven muzej te vrste u svijetu.

U velelepnoj zgradi muzeja, koja se nalazi u parku “Laleh”, na dva sprata, izloženi su unikatni primjerci persijskih ćilima, čiju jedinstvenu ljepotu čovjek može osjetiti samo neposrednim viđenjem.

Kada sam; nakon povratka sa putovanja, svom prijatelju Aldemaru Ibrahimoviću, akademskom slikaru, pokazao nekoliko fotografija tih ćilima, njegov komentar je bio, da: “to nijesu samo ćilimi, već najljepše umjetničke slike satkane rukama nepoznatih iranskih djevojaka, i da je prava šteta što nijesu sačuvana imena tih tkalja, koje su tkajući te ćilime, u njih unijele svojevrsnu umjetnost nepoznatu drugim narodima i drugim krajevima svijeta”. A baš tako i jeste.

U večernjim satima, u kulturnom centru Teherana, u sali koja zaista djeluje impozantno, održano je svječano otvaranje manifestacije: “Drugi kongres iranskih i svjetskih pjesnika”. Manifestaciju je zvanično otvorio Ministar kulture Republike Iran. Gosti i učesnici ovog svojevrsnog festivala kulture, pozdravljeni su na: persijskom, arapskom, turskom, engleskom, francuskom, ruskom i španskom jeziku. Posebnu čast da se to veče predstavi publici imao je Yan Li, pjesnik iz Kine, svojom pjesmom Esfahan.

Svečano otvaranje manifestacije “2. kongres svjetskih pjesnika, Teheran-Širaz, 2011.”
Svečano otvaranje manifestacije “2. kongres svjetskih pjesnika, Teheran-Širaz, 2011.”

Da bi nas kao goste što bolje udostojili, da bi nam boravak u Teheranu bio što ljepši, i da bi nam što duže ostao u sjećanju, organizator se svake večeri tokom našeg boravka znao pobrinuti da nas ugosti u nekom otmenom restoranu, uz svojevrsnu muziku. Tako su nas te prve večeri nakon zvaničnog književnog programa, autobusima izveli, na krajnji, sjeverni dio Teherana, u restoran podignut u sjenci visokih platana, u samom podnožju nekih visokih stijena, pa je po mom viđenju prava šteta što nije bilo prilike da taj dio grada posjetimo tokom dana, kako bi nam ugođaj viđenja bio što ljepši i utisci ostali u što dužem sjećanju. A kako su mi objasnili oni koji bolje poznaju grad, baš taj sjeverni dio Teherana je onaj elitni dio grada u kojem živi dobrostojeća iranska gospoda.

 

nedjelja, 9. – utorak 11. oktobar,

Dani trajanja programa u Teheranu

Za vrijeme od puna četiri dana trajanja ove svojevrsne manifestacije kulture, gostovao sam na pet univerziteta: Tabatabai University, Tarbiat Modares University, Univerzitet “Shahid Belesti”, “Azad University”, i u Centru za kulturu mladih pjesnika Irana, u doista prekrasnom ambijentu, kako kažu Turci, u kitablar čaršiji.

Na jednom od ovih Univerziteta, našem poetskom času prisutstvovao je i Ministar kulture Irana. Na kraju, svima nam je darivao po primjerak luksuzno štampane fotomonografije Irana, i primjerke književnih časopisa. Iznova mu se iskreno zahvaljujem za prelijepu monografiju, koja ima počasno mjesto u mojoj biblioteci.

Azad University. Pjesnikovo obraćanje publici. Ispred: Ministar kulture republike Iran
Azad University. Pjesnikovo obraćanje publici. Ispred: Ministar kulture republike Iran

Tih dana sam se malo više upoznao i družio sa pjesnicima iz: Indonezije, Kine, Azerbejdžana, Tadžikistana, Sirije, Turske, Palestine, Urugvaja, Koreje, i svi su oni iskazali iskrenu volju da mi objave pjesme u svojim državama, na stranicama časopisa koje oni uređuju.

Nužno je da napomenem i činjenicu, da je za čitavo vrijeme trajanja manifestacije, sa nama bio i Predsjednik udruženja književnika Irana, jedan doista prijatan, dostojanstven gospodin.

Za tih nedjelju dana mog boravka u Iranu, mogao sam steći potpuniju sliku o ovoj meni do sada nepoznatoj zemlji i njenom narodu.

Sa prijateljima, pjesnicima u teheranskom Gradu knjige
Sa prijateljima, pjesnicima u teheranskom Gradu knjige

Ono što ovdje valja posebno naglasiti, kao jednu od temeljnih vrijednosti očuvanja kulture naroda Irana, jeste činjenica; da ni jedan od ovih programa na kojima sam učestvovao ili samo prisutstvovao, ne bi započeo a da prije toga, mlad imam, milozvučnim glasom, prijatnim i za sluh onih koji to po prvi put čiju, ne bi izučio dovu. I tek nakon toga bi započeo zvaničan program.

A što se tiče mog iskrenog viđenja Irana, stečenog za vrijeme boravka u toj zemlji,, kada bi čovjek htio da to iskaže sa što manje riječi, jednostavno kroz simbole, mogao bi naprosto reći da su: cvijet, ptica i žena, tri simbola koji najrealnije predstavljaju Iran i narod koji u njemu živi. Sve odiše skladom i harmonijom. Sve odiše ljepotom koju ova tri simbola sobom nose.

 

utorak 11. oktobar

Putovanje za Širaz

Blagovremeno smo bili upoznati da nam slijedi putovanje za Širaz, i da na taj put ne trebamo nositi sve svoje stvari, samo onoliko – koliko će nam biti nužno za tri dana boravka, a da sve ostalo možemo ostaviti u hotelu u Teheranu. U Širazu nam predstoji centralno književno veče u čast Hafiza i Sa’dija, u čiju slavu je i organizovan ovaj svjetski kongres pjesnika.

S nestrpljenjem sam iščekivao to putovanje, to svoje prvo viđenje i neponovljivi susret sa drevnim gradom Širaz, kojeg sada nastanjuje preko šest stotina hiljada stanovnika. Sa gradom kojeg tokom godine hodočaste milioni iz čitavog svijeta, samo da bi posjetili mauzoleje dvojice najvećih iranskih pjesnika.

Od Teherana do Širaza smo putovali avionom, a to putovanje je trajala negdje oko sahat vremena. U Širazu smo smještenu u najmodernijem hotelu: “CHAMRAN GRAND”, koji se nalazi na izlazu iz grada, na putu prema Isfahanu. Dobio sam sobu na petnaestom spratu ovog hotela.

U 18. časova, održali smo književno veče, ispod stijena, na mjestu gdje se nalazi nekoliko mezara sufijskih pjesnika. Znam da se onaj pjesnik ispred čijeg smo mezara govorili stihove, zvao Rustem, a meni je ukazana čast da otvorim to književno veče, pred tako odabranom publikom. Inače, taj prostor je uređen rukama vještih majstora koji znaju da svemu odrede mjeru i vrijednost.

Ispred spomenika sufijskog pjesnika Rustema u Širazu
Ispred spomenika sufijskog pjesnika Rustema u Širazu

Sa samog vrha brda, koje nije malo, niz okomite stijene, stropoštava se prava rijeka. I pitaš se, znatiželjno, je li to realnost ili optička varka, kako bi svaki posjetilac ovog svetog mjesta; naprosto zanijemio od čuda pred takvom impozantnom ljepotom. Kako su i odakle doveli toliku vodu, da tako prirodno otiče, kao što neponovljivo otiče i ljudski život, to za ovu priču i nije bitno.

Nakon završetka književne večeri, imali smo taman toliko vremena da se uzanim strmim stepenicama popnemo do pećine, u kojoj je ovaj sufija; pred čijim smo mezarem govorili stihove, meditirao, u traganju za onim što čini smisao ljudskog života i trajanja.

Mjesto gje su nekad živjeli i stvarali sufijski pjesnici Širaza
Mjesto gje su nekad živjeli i stvarali sufijski pjesnici Širaza

Krenuli smo prema gradu, tj. prema hotelu, kako bi se odmorili od putovanja i zamora koje svako putovanje sobom nosi. I baš kada smo bili u centru grada, vođa našeg puta nam stavlja na znanje da se upravo te večeri sa početkom u 20. časova održava svječana akademija ispred mauzoleja pjesnika Hafiza, i da smo počastvovani pozivom upućenim od strane predsjednika Islamske Republike Iran, Mahmuda Ahmedinedžada, da prisutstvujemo tom svječanom činu, pjesniku i poeziji u čast.

U taj dženetski vrt, kakav i jeste mauzolej pjesnika Hafiza, uvedeni smo na jedan od službenih ulaza i udostojeni da sjednemo na nekih desetak metara od samog mauzoleja, pored prelijepog bazena bistre vode, okruženog desetinama vrsta raznobojnih cvjetova, dok je tik ispred nas u tom času bila sva kulturna i politička elita Irana.

Ta, za naše pojmove neponovljiva svječanost, trajala je satima, tokom koje su se odabranoj publici obraćali; kako vjerski – tako i politički velikodostojnici, mnogi dječji horovi, i na kraju, i sam predsjednik Islamske Republike Iran, Mahmud Ahmedinedžad. Sve to, dokaz  je, koliko Iranci kao narod znaju da cijene svoje pjesnike, svoje mudrace.

Pjesnik iz Indije, Balram Shukla, imao je tu čast da se to veče i na tom mjestu, u ime pjesnika, učesnika festivala, obrati tako elitnoj publici.

srijeda, 12. oktobar

Posjeta mauzolejima Hafiza i Sa’dija Širazija

Odlazak na veliki bazar u Širazu

Gostovanje na Širaskom univerzitetu

Ulaz u mauzolej pjesnika Hafiza, Širaz
Ulaz u mauzolej pjesnika Hafiza, Širaz

Sam čin prilaska mauzoleju pjesnika Hafiza, kada se prolazi kroz rascvjetanu đul bašču sazdanu od na desetine raznovrsnih cvjetova svih boja i bogougodnih mirisa, na čovjeka ostavlja poseban utisak,  koji će u svojoj svijesti i pamćenju nositi čitavog života.

Na uzdignutom mermernom postolju, na osam grandioznih mermernih stubova, do kojih posjetilac može zakoračiti uz stepenice postavljene sa svih strana, oslanja se kupola mauzoleja, pod kojom je granitni mermer iz jednog komada, a pod tim mermerom su zemni ostaci pjesnika Hafiza. Na mermernoj ploči, krasnopisom su ispisani odabrani stihovi koji najpotpunije odslikavaju duhovni put ovog velikana iranske poezije.

I svaki hodočasnik koji dođe da posjeti ovaj mauzolej, koji makar na trenutak doživi svoj preobražaj, shvatiće neizmjernu moć mudre riječi, i nesagledivu ljepotu poetskog govora, koje na specifičan način dočarava i sam svod ovog mauzoleja.

Skrušeno sam klekao na koljena pred sjenima pjesnika Hafiza, s iskrenom molbom Gospodaru svjetova da i meni osvijetli put kojim idem, da i moj trag u vremenu bude što duži, i  put kroz vrijeme što  svjetliji. Amin!

Ispred mauzoleja pjesnika Hafiza, sa prijateljem  Ervinom Jahićem iz Zagreba
Ispred mauzoleja pjesnika Hafiza, sa prijateljem Ervinom Jahićem iz Zagreba

Ulazak u bašču Sa’dija Širazija

“Dok bude postojao Iran i Iranska zemlja, postojaće i njegovo veliko djelo!”

Za one koji malo znaju ili pak za one koji su samo čuli za ime ovog velikog “neosporno najvećeg persijskog didaktičkog pjesnika; maestra, šejha; “jedne od sedam zvijezda na nebu persijske književnosti”, koji je živio u vremenu od: 1184 – 1291. godine, nije naodmet da iznesem i neke osnovne podatke koji osvjetljavaju njegovo ime.

Mauzolej pjesnika Sadi’a Širazija
Mauzolej pjesnika Sadi’a Širazija

“Tipični istočnjak”, koji, kako kažu knjige, nakon završenog obrazovanja, “polazi na put po širokim prostranstvima islamskog svijeta”, i taj će njegov put trajati pune tri decenije. Na tim svojim putovanjima, “stekao je mnoga znanja i iskustva, i do u tančine upoznao ljudsku dušu”.

“Iz svakog stiha Bustana izbija duh pobožnosti, kojim se  Sa’di odlikovao tokom čitavog svog života”. Četrnaest puta je išao na hadždž, i to pješice. Tako kažu mudre knjige, a njima uvijek valja vjerovati.

Ulazni portal njegovog mauzoleja krase sljedeći stihovi:

“Grob Sa’dija iz Širaza miriše ljubavlju

i hiljadu godina nakon smrti njegove”.

Pjesnik Vrbički ispred mezara Sadi’a
Pjesnik Vrbički ispred mezara Sadi’a

Kakva je to poezija koju je pisao Sa’di, i koliku neizmjernu mudrost sobom nosi, može se vidjeti iz ovoh nekoliko bejtova:

*

Ne očekuj da vidiš blagostanje

u zemlji gdje je vladar ojadio narod.

*

Onaj ko temelje podigne na nepravdi

Njegovo zdanje pre ili poslije se sruši.

*

Zemlja u kojoj se tuđincu naudi,

neće proći mnogo, a propast je doživjeti.

*

       Uzdrži se od želja i savjest očisti,                       

Oslobodi se pohlepe i sve što znaš reci!

Ovi stihovi, a takvih je Sa’di napisao na hiljade, uvijek se mogu uzeti kao primjer, kao poruka ili pouka, u svakom vremenu, svakoj zemlji i kod svakog naroda. U tome i jeste njihova mudrost i veličina pjesnika koji ih je spjevao.

Posjeta bazaru
Posjeta bazaru

Nakon tako lijepih i neponovljivih utisaka koje smo imali tokom posjete ove dva mauzoleja, kad se makar na kratko svaki od nas pojedinačno nosio sa svojim mislima u sebi, dobro nam je došla kratka, neformalna šetnja i posjeta starom bazaru u Širazu.

Na tim bazarima, kakav je i širaski, koji traju hiljadama godina, osjetiš i vidiš kako teče jedan drugi život, gdje se sve mjeri i cijeni, gdje se danonoćno trguje i pogađa, pa ako nijesi vješt da procijeniš, ako ne znaš da se cenkaš u paru, platiš ono što želiš da kupiš; taman onoliko – koliko ti trgovac traži, pa ćete se odmah nakon toga veselo nasmijati obojica. I on što ti je zakinuo za malu paru, i ti što si mu napravio to zadovoljstvo. A tu, na bazaru, sa svim se trguje i sve se prodaje. I svila, i srma, i zlato. I ono što je za pojesti, i ono što je za ponijeti kao peškeš.

Čovjeku koji se po prvi put nađe na ovom bazaru, trebalo bi nekoliko dugih ljetnjih dana da sve obiđe i samo vidi, a ti dođeš samo na kratko, u prolazu, pa bujrum sad, odaberi nešto ako si vješt!

Na ovakvim mjestima, čovjek žudi da kupi nešto što će mu biti lijepo za oko, kao kakav suvenir, i što će imati duži vijek trajanja, da ga uvijek podsjeti na to njegovo prvo putovaje u Iran. Tako sam i sam uradio.

Posjeta širaskom univerzitetu

Za to kratko vrijeme boravka u Širazu, u više navrata smo autobusima dolazili do hotela u kojem smo odsjeli ili smo iz hotela odlazili u grad. Tokom tih vožnji, ljubopitljivo sam iz autobusa posmatrao okolne pejzaže. Zapazio sam jednu impozantnu zgradu, na vrhu jednog golog brda, i u sebi se znatiželjno pitao čemu će takva jedna zgrada, tako izdvojena?! Tek popodne, kada smo autobusima krenuli prema tom brdu, moja je radoznalost okončana.

Sa druge, iz grada nevidljive strane brijega, podignut je čitav kompleks velelepnih zgrada, sa svom pratećom infrastrukturom. To je čitav jedan studentski grad u kojem stiču znanja, na hiljade mladih studenata iz desetine država istoka.

E, upravo tu, u tom studentskom gradu, imali smo svoje zadnje književno veče, pred tom odabranom studentskom publikom. Sjutradan nam je valjalo ići u obilazak ostataka jednog od najstarijih gradova svijeta, čije impozantne zidine traju i danas, tri i po hiljade godina nakon što je grad bio naseljen.

četvrtak, 13. oktobar

Persepolis

“grad” koji i sada zadivljuje putnika svojom monumentalnošću

Ministarstvo kulture Irana se doista valjano pobrinulo da nam kao gostima napravi što bolji ugođaj, da za vrijeme trajanja boravka u toj gostoljubivoj zemlji; što više vidimo i sa sobom ponesemo što ljepše uspomene. Tako nam je na kraju organizovan jednodnevni izlet do antičkog grada Persepolisa.

Tek putujući autobusem, čovjek može malo više da vidi prirodne ljepote jedne tako velike zemlje, posebno kada po prvi put prolazi kroz do tada nepoznate krajeve.

Negdje na pola puta od Širaza do Persepolisa, prolazeći kroz jednu prostranu ravnicu, gdje čovjek golim okom može vidjeti nešto što se rijetko viđa, i što nije dato mnogim drugim zemljama svijeta. Gledaš, i ne možeš da vjeruješ.

Na jednoj velikoj njivi ljudi vade repu. Na susjednoj njivi mašine kose djeteljinu. Na narednom kompleksu kukuruz u najboljoj snazi, sa jedrim klipovima. I tako redom. Potom slijede plantaže mediteranskog voća. To je prirodno bogatstvo jedne zemlje, kada istoga dana  mogu da se beru plodovi i voća i povrća. No, to je tema za neku drugu priču.

I konačno! Nakon dva sahata putovanja, pred nama se ukazuju zidine drevnog grada Perseplisa. Čovjeku naprosto zastaje dah, kada vidi te monumentalne ostatke nekada tako moćnog grada, koji istrajavaju toliko hiljada godina, pa i sada očaravajuće djeluju na znatiželjne putnike koji ovdje dolaze iz svuh krajeva svijeta. Dolaze putnici da vide ono što je nekad bio grad, moćan i silan u svojoj snazi i slavi, kao i kamen od kojeg je grad bio sazdan, i kako je opet čovjek to rušio i uništavao, a kamen i jedno i drugo čuvao i sačuvao, kao vrijednost i kao opomenu.

Nakon povratka iz Persepolisa, autobus nas je odvezao pravo na aerodrom. Odatle nam je slijedilo putovanje za Teheran. Bilo je to naše zadnje zajedničko veče. Naša zajednička večera u elitnom večernjem restoranu smještenom na samom vrhu hotela. Od strane organizatora, svima su nam uručene svječane Diplome, i po jedna persijska vaza za uspomenu.

Vrbički u Persepolisu u društvu sa pjesnikom iz Tadžikistana
Vrbički u Persepolisu u društvu sa pjesnikom iz Tadžikistana
Tong-choon Shin, pjesnikinja iz Sjeverne Koreje, u društvu sa pjesnikom Vrbičkim
Tong-choon Shin, pjesnikinja iz Sjeverne Koreje, u društvu sa pjesnikom Vrbičkim

Meni je ostalo da sam provedem u hotelu još puna dva dana. Ostalo mi je sasvim dovoljno vremena da na miru “povedem razgovor” sa Omarom Hajamom, u parku Laleh, o čemu će slijediti poseban književni zapis.