Safet Hadrović Vrbički: Pjesme u slavu žene i domovine

Esej na zbirku: Odabrane pjesme, Jeton Kelmendi, Brisel. Zbirka uskoro izlazi iz štampe u Zagrebu.

Tek svjesno izdvojen u samoći: „toj gorkoj učiteljici mudraca“, kako kaže Česlav Miloš, samoći koja je jedini pravi prijatelj onih odabranih koji tragaju za istinom; koja po riječima Branka Lazarevića: „velikog čovjeka napravi još većim“, kao i svaki pjesnik po sudbinskom određenju, tako se i Jeton Kelmendi suočava sa svojim sjećanjima, posebno onim koja su ostavila dublji trag u njegovoj duši:

                                                „Uvijek kada šetam

                                                unutar samog sebe

                                                Tebe stetnem“.

                                                            („Kako se ide do samog sebe“)

To vraćanje sebi i iskreni razgovor sa sobom, koji se kod pjesnika ovaploćuje pjesmom kao plodom koji ima neprolaznu vrijednost, jedini su i najbolji lijek očuvanja sebe i svog duha, od potpunog otuđenja u koje ga uvodi vrijeme u kojem živimo; vrijeme ljudske gramzivosti i izopačenosti – koje ljudski rod mogu odvesti jedino u propast i ništavilo.

Pjesnik Jeton Kelmendi je svjestan te činjenice, kao što je svjestan da se jedino kroz pjesmu kao formu najsavršenijeg vida ljudskog govora može izraziti osjećaj prema onome što je lijepo samo po sebi, što nas opčinjava svojom pojavom, a čija se vrijednost ljepote može iskazati jedino stihom.

                                                „Ljepota ljepoti

                                                Kome kao djebojci

                                                Tako lijepo stoji ljepota“.

                                                            („Jednom će krenuti dani“)

Toj tajanstvenoj ljepoti, toj djevojci prisutnoj u mnogim pjesmama Jetona Kelmendija, pjesmama pisanim u mnogim gradovima širom Evrope, koja niti u jednoj od tih pjesama nije imenovana, koju je svjesno skrio od urokljivih i zlih; u čijim očima „ilirska ljubav izvire“, Jeton Kelmendi je posvetio veći dio pjesama iz zbirke na koju se odnosi ovaj osvrt.

            Kao što je Medžnun bio opčinjen ljepotom svoje Lejle, bez čijeg bi prisutstva njegov život izgubio svaki smisao, tako je i Kelmendi zadivljen ljepotom djevojke u koju je zaljubljen, o čijoj čarobnoj ljepoti pjeva, kojoj se naprosto divi:

                                                „Kakva ljepota djevojke

                                                Kakva ljepota stiha

                                                Blago ovoj ljepoti“.

                                                            („Jednom će krenuti dani“)

Koliko su njegova osjećanja jaka, dok mu iz duše: „kao vrelo izvire ljubav“, koja „teče bez prestanka“, on to ne krije, već ide čak dotle da naprosto žudi da svojim stihom dosegne krajnju; samo u pjesmama moguću mjeru:

                                                „Riječ ću pretvoriti u pticu

                                                Probudit ću cvrkutanja iz sna“.

                                                            („Uzmi malo tvog neba“)

Pjesnik je krajnje svjestan da se takva i tolika, beskrajna ljubav prema jednoj ženi ne da imanovati; jer bi svako imenovanje umanjilo njenu tajanstvenu vrijednost, s toga se Kelmendi s pravom pita: „Kako da te nazovem“, kao što je svojevremeno pjevao i veliki pjesnik Branko Miljković: „Kaži mi, kaži, kako da te zovem / Kaži mi kako ime da ti dam!“

Zbog nje takve, Kelmendi bi požudio i da je kiša, a kiša je jedna od najvećih blagodeti neba, sam božji dar, „bereket“. Tom bi blagodeti poželio da joj kvasi lice:

                                                „Da sam kiša

                                                sasvim slučajno bi

                                                Kapala

                                                Na tvoje lice“.

                                                            („Večeras“)

Ta gradacija u poetskom iskazi Jetona Kelomendija ide čak dotle; da će joj izdvojen od nje: „Negdje vani“, uputiti stihovanu poruku:

                                                „Crvenim slovima napiši

                                                ime moje i stavi na kapiji

                                                srca tvog

                                                Tada će se znati da ta kula

                                                ima gospodara“.

                                                            („Negdje vani“)

I zato je otvoreno moli da ništa ne predaje zaboravu, da kao kakav dragulj čuva svoja sjećanja:

                                                „Čuvaj sjećanja

                                                Putovanja ponesi sa sobom

                                                Kao misli

                                                Ponesi sa sobom tragove“.

                                                            („Ponesi sa sobom tragove“)

A ti tragovi na koje je podsjeća; u svijesti mu vraćaju sjećanje na planinu Rugovu, na zajedničko proljeće, kad je bila sva razdragana, kako zna biti samo djevojka i samo u proljeće, kada se nebo pokaže u punom sjaju svog plavetnila:

                                                „Uzela si malo planinskog vazduha

                                                da posipaš po riječima

                                                da ih podsjetiš na proljeće

                                                da činiš da duvaju

                                                Vjetrovi“.

Blagi proljećni vjetrovi koji mrse djevojačku kosu, koji njenom; suncem obasjanom licu daruju neku čarobnu draž, koja se; pred očima čovjeka, i u njegovom srcu pretvara u žudnju iz koje izrasta ljubav o kojoj Kelmendi otvoreno govori kroz pjesmu.

Kad je sve tako kako pjesnik kaže (a pjesmama smo dužni vjerovati: zašto bi inače bile i pisane?“), pjesnik Kelmendi će reći i ovo:

                                                „Ako ostarim

                                                Ne napisavši još nekoliko stihova o ljubavi

                                                Starcem od kamena zovite me!“

Pored čitavog niza pjesama koje mogu činiti jedan zaseban ciklus, pjesama posvećenih ženi kao voljenom biću, za kojim se žudi i o kojem se sanja, u ovoj rukopisnoj zbirci zastupljena je i pjesma posvećena „Majci Terezi“, koja se svojim životom i svojim bićem izdigla iznad praha ovozemnog svijeta, iznad iluzije ljudskog trajanja. Koja se uzdigla iznad prašine vremena, prašine koja sve potire i zatire. Majci Terezi, koja je bila:

                                                „Jedna divotna Albanka

                                                sa dvije duše

                                                Jednom za Boga,

                                                Drugom za čovječanstvo“.

Nad čijim se životom 1978. godine spustio smiraj.

                                                „Te godine majko, ja dolazih na ovaj svijet“.

                                                            („Preko same sebe živjeće“)

Kako bi se sva ta osjećanja koja čovjek nosi u duši mogla iskazati u formi pjesme, čime svojim izrečenim mislima pjesnik daje jaču snagu i duži vijek trajanja, pjesnik Kelmendi je iskreno zahvalan jednom od svojih učitelja; velikom albanskom pjesniku sa Kosova, Azemu Škrelju, od kojeg je učio i naučio šta je pjesma i koja je njena vrijednost, što neposredno iskazuje kroz svoje stihove:

                                                „Ljepoti riječi stiha

                                                Naučio si me

                                                Koliko sam skučen imao pogled

                                                Koju si mi snagu dao

                                                Vidim te iako te ne susrećem

                                                Po vodopadima stihova“.

                                                            („Naučio si me ljepoti riječi“)

Samo kao pripadnik jednog naroda, koji kao kolektivitet čuva svoje nacionalne vrijednosti: nacionalno ime, jezik, običaje, nacionalnu kulturu, što sve skupa čini historiju datog naroda, pjesnik Jeton Kelmendi će; svjestan svega naprijed rečenog, tokom posjete rodnom mjestu legendarnog Đerđa Kastriota, napisati sljedeće stihove:

                                                „Šesto godina nakon rođenja Đerđa Kastriotija

                                                Tamo

                                                Vidio sam kako zna sijati

                                                Kamen

                                                Tamo

                                                Vidio sam: kako raste

                                                postaje zrelim muškarcem

                                                (shvatio sam)

                                                Riječ

                                                Kako se voli domovina!“

Ono što je Đerđ Kastrioti bio u svoje vrijeme; kad je u pitanju očuvanje nacionalnog bića i biološkog opstanka albanskog naroda, bio je Ibrahim Rugova u ovom vremenu (devedesetih godina XX vijeka), vremenu koje je takođe nosilo otvorenu prijetnju zatiranja Albanaca; ako ne u cjelini, ono na mnogim djelovima Kosova.

            Jeton Kelmendi kao odgovoran čovjek i nadasve kao patriot i zrio pjesnik, u znak zahvalnosti i vječitog sjećanja na mudrog političara i strpljivog borca za slobodu, Ibrahimu Rugovi posvećuje pjesmu: „Zima velikog odvajanja (odlaska)“:

                                                „Nikada

                                                te nijesam vidio

                                                toliko šutljivog

                                                Kod Brijega palih boraca

                                                Dugo ćeš se odmarati

                                                Sanjaj

                                                i moli se o Dardaniji

                                                Tvojoj

                                                Zima samoće pala ti je

                                                Među obrve

                                                Veliko nevrijeme

                                                Sve je došlo sa suzom

                                                Dan tvog odlaska

                                                Siječanj

                                                Siječanj

                                                žalosni!“

Ukoliko bi neko želio da napravi kakav kraći rezime na rukopis pjesama Jetona Kelmendija, rekao bi da; upravo zbog djevojke čijoj se ljepoti pjesnik divi, koja vremenom postaje njegova ljubav i krajnja bliskost, žena koja mu rađa djecu i time ljudskom životu daje smisao, pjesnik je moralno dužan da opjeva i one rijetke gorostase svog naroda koji u presudnim vremenima svojim djelovanjem uspiju da očuvaju svoj narod, da mu povrate vjeru u život i pravo na ljudsko dostojanstvo. Tek nakon toga, pjesnik može s ponosom pjevati o svojoj domovini.

            Jeton Kelmendi je ispunio svoje moralne obaveze, Opjevao je ženu i njenu ljepotu. Opjevao je one koji čuvaju jezik svog naroda (pjesma o Azemu Škrelju). Opjevao je one koji čuvaju narod i domovinu (pjesme o Đerđu Kastriotu i o Ibrahimu Rugovi).Opjevao je na kraju i samo domovinu:

                                                „Ničim se ne mjeri

                                                težina tvog tijela

                                                Sto i hiljadu godina

                                                Zasvijetljena misao

                                                Jesi

                                                I nikada

                                                Izmjeriti nitko nije mogao

                                                Domovino moja Božja

                                                Koja mi je dala ime

                                                Albanac“.

Za neizmjernu hrabrost po pitanju očuvanja doma i domovine, izraženu; kako kroz mudro djelovanje imenovanih prvaka albanskog naroda i albanske kukture, tako i kroz djelovanje na hiljade onih čija imena čuva nepotkupljiva historija, pjesnik Kelmendi će na kraju napisari pjesmu: „Za hrabrost“.

                                                „Jednoga dana

                                                Doći će moj dan

                                                Ako je istina

                                                Svako ima po jedan dan

                                                A ja ću znati kako ga dočekati

                                                Zemlja će imati kruha

                                                I vrela vode

                                                Tek da popuni praznine“.

Kao i kod svakog naroda na Balkanu, tako i kod albanskog, tokom historije je imalo prepuno praznina, koje su popunjavali „bijesni dušmani“, „Sav – Batare, Todor – baše“, sejmeni, krilaši, žandari, ćuskijaši, batinaši, komandiri i mitnici, gočobije – knjigopisci“.

„I prošle su vode i vojske

To nepovratnije, što se hvaljahu vječitiji,

To iznenadnije kad se činjahu najjačima.

Zovu se bilo,

Zvaće se bilo“.

(vidi: Radovan Zogović: „Pjesme o Ali – Binaku“).

Kad je sve to prošlo – a prošlo je na svu sreću, pjesnik Jeton Kelmendi piše svoje pjesme, onakve kakve jesu: neposredne i nadasve iskrene. Pjesme koje će ostaviti vidan trag u kulturi albanskog naroda Kosova.

Safet Hadrović Vrbički je rođen 1. oktobra 1952. godine, u selu Donja Vrbica, kod Berana u crnogorskom dijelu Sandžaka.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beranama. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Podgorici. Oženjen je. Supruga Malića, rođena Skenderović. Otac je troje djece. Haris, Asaf i Lejla. Stalno je nastanjen u Rožajama, Maršala Tita 21/A.

Svoje književne radove objavljivao je na stranicama mnogih književnih glasila širom ondašnje Jugoslavije, duže od trideset godina. Piše: poeziju, prozu, eseje, putopise, i književnu kritiku. Za svoje književno stvaralaštvo dobijao je više književnih nagrada i priznanja. Pjesme su mu prevođene na: bugarski, makedonski, albanski, njemački, francuski, slovenački, turski, engleski i persijski jezik.

Od 1992. do 2002. godine, bio je zvanični Predsjednik Udruženja pisaca Sandžaka, sa sjedištem u Novom Pazaru.

Godinama se bavio i žurnalistikom. Bio je aktivni novinar sljedećih publikacija: ,,Sloboda” – Berane, ,,Sandžačke novine” – Novi Pazar, ,,Politika” – Beograd. Idejni je osnivač i nekoliko godina bio glavni i odgovorni urednike revije ,,Bošnjačke novine”, dok mu iste ,,nijesu na prevaru oteli oni od kojih se najmanje nadao’’. Od tada se više ne bavi publicistikom.