Said Šteta
KIŠA
K’o poljubac davni spušta se na lice
ne sjećam se kada, ali sliči tragom
na usne k’o breskve i zrele i medne
Ispod brade svija gnijezdo poput ptice
i doziva srce svojom pjesmom dragom
da mu derte barne već odavno čedne
Stojim nepomičan, svjetionik gasli
kojeg lađe više u moru ne broje
nit’ mahanje rukom mornara u bijelom
U njedrima srsi k’o vulkan narasli
kiša probada mi ovo žiće moje
kao njeni prsti kad hodiše tijelom
Ne, nije mi teško, niti mi se sklanja
ja ću ostat ovdje pod oblakom tmača
pozobat će kišu moga lica struga
I osnova biti tog bisernog tkanja
možda i zaspati na vršici mača
ne boli to kako boli srca tuga