Salko Luboder
LJETOPIS NAŠEG TRAJANJA I ČUVAR TRADICIJE
(Ahmet Ademagić „Rožaje mog djetinjstva“ – u dva dijela, Studio Ademagić NL 2017. i „Avlija“ Rožaje 2021. u saradnji sa arhivom prof. Ademagić i Studio Ademagić NL)
Promovisanje knjiga ili drugih umjetničkih djela je čin kojim se zainteresovanoj javnosti pruža informacija o izlasku iz štampe, saopštavaju drugi prateći podaci, ili se jednostavno obavještava javnost da je zavšena produkcija nekog umjetničkog djelai skreće pažnja na vrijednosti i značaj toga što je predmet promovisanja. Svakako, zadatak promotora nije da prepričava sadržinu knjige, već da kroz prezentovanje najvažnijih karakteristika, i blago analitički pristup o vrijednosti i značaju, pokuša zainteresovati publiku i potencijalne čitaoce da knjigu pročitaju ili na drugi način otprate, zavisno od vrste umjetničkog ostvarenja.
U slučaju knjige Ahmeta Ademagića „Rožaje mog djetinjistva“ – prvi i drugi dio, pored opštih kulturnih i umjetničkih imperativa recepcije, otvara se još jedno neizostavno polje usvajanja sadržine, vrijednosti i značaja knjige o kojoj je riječ. Naravno, uz još druge knjige koje su tematski i sadržinski istorodne i vezane su za Rožaje, publikacija „Rožaje mog djetinjstva“ je jedna vrsta duhovne i moralne vage koja pokazuje našu vezanost za rodni grad, njegovu istoriju i tradiciju, ukazuje na naš senzibilitet prema nečemu što nas vezuje za davna vremena kada se uspostavljala, osnivala i zasnivala tradicija našeg trajanja.
Svakako, nije ovdje riječ o parametrima kojima se determiniše vrijednost jednog istoriografskog i publicističkog ostvarenja usko lokalnog značaja već se radi o djelu koje sadrži uneverzalne karakteristike i opštu vrijednost. Knjiga Ahmeta Ademagića„Rožaje mog djetinjstva“ zapravo je ljetopis našeg trajanja i pouzdani čuvar naše tradicije.
Da iza prethodno iskazanog ne stoji realna osnova, bili bismo „repa bez korijena“, sredina i narod bez tradicije, skorojevići i grad plitko uronjen u postojanje i prošlost.
Međutim, na sreću i radovanje, nije tako. To pokazuje, pored ostalih, i knjiga Ahmeta Ademagića „Rožaje mog djetinjstva“, to su pokazale i dokazale i knjige starostavne, a i one koje su napisali ili priredili Rifo Rika Hadžić, rahmetli Besim Agić, Halil Markišić i Osman Kurpejović u kojima se, pored ostalog, Rožaje poredi sa Prizrenom ili Perastom. Sasvim svjesno, ovom prilikom neću govoriti o pisanim tragovima koje su o Rožajama ostavili Ami Bue, Evlija Čelebija, mis Irbijeva i Mekenzijeva, Grigorije Božović i drugi koji su se u različitim periodima i različitim povodima osvrtali na prilike u Rožajama. I svakako nije mjesto ni prilika ni za zavičajno umjetničko kontekstualizovanje tematske vezanosti za Rožaje Zaima Azemovića i Ibrahima Hadžića.
Večeras je je u središti pažnje knjiga profesora Ahmeta Ademagića, istoričara umjetnosti i arheloga, umjetnika, hroničara, dokumentariste, čovjeka sa više interesovanja i hobijima koji imaju širi društveni značaj. Kao što znate Ahmet je decenijama sakupljao filmske plakate, gramofonske ploče, razglednice, kasete, poštanske markice, značke, stari novac, knjige, a posebno je vrijedan njegov dokumentacioni fond fotografija starih Rožaja na kojima su zabilježeni detalji stare arhitekture, eksterijer i enterijer rožajske kuće.
Riječju, Ahmet Ademagić raspolaže eksponatima kojima bi se komotno mogla upotpunti zbirka jednog etnografskog muzeja. Za sreću, prije nekoliko godina bio sam prilici da se i lično uvjerim u to boraveći u njegovoj kući povodom pripremanja izložbe fotografija koju smo tada nazvali kao što i njegova knjiga koju večeras promovišemo nosi naslov – „Rožaje mog djetinjstva“.
Ulazeći u stukturu prve knjige „Rožaje mog djetinjstva“ koja je objavljena 2017. godine nalazimo dva sadržinska dijela: fotografije snimljene u periodu od 1938. do 2007. godine i zapise koji se sastoje od zabilježenih priča i annegdota. Uvodničar prvog dijela knjige profesor Asmir Ademagić ističe da je Ahmetova borba protiv zaborava započela još 1962. godine, saopštavajući nam da dokumentovanjem „stare čaršije“ njegova je težnja da očuva duhovni i kulturni identitet i karekteristike etnosa Rožaja. Pored kazivanja o Barmahali, kojim otvara prvi dio knjige, donosi nam čitav buket priča, anegdota, sjećanja i predanja koja vrlo slikovito, sa atmosferom nostalgije, čežnje i neke vrste sjete svjedoče o nekadašnjim Rožajama, načinu življenja i karakteristikama toga vremena. Priča nam Ahmet u svojoj knjizi o musafirskoj sobi, Ahmet efendiji Ganiću i njegovoj posjeti kralju Nikoli, o našem davnašnjem sugrađaninu koji je u Podgorici pristao na punu sobu i ne znajući o čemiu se radi, zatom pripovijeda o Ćerimagi i njegovoj kuli, bacanju u Ibar nevjestačkog čevreta, a i o tome kako se biju testije. Ređa se čitav mozaik priča iz kojih sipi dah miniluh vremena i provijava nostalgija. Pripovjedački kaleidoskop Ahmeta Ademagića obilležavaju priče o Ademu Husiću, ćati i slikaru, te o crtežima na fasadama tadašnjih kuća – mulažima. Ahmet napominje da je za fotodokumentovanje svog terenskog rada angažovao suprugu tada čuvenog fotografa Šerifa Badića. Posebnon iskričavošću skreće pažnju priča pod naslovom „Bogu šućur što sam ništa“.
Zbog racionalizacije vremena i odnosa uvažvanja prema vama, poštovana publiko, osvrnuću se još samo na nekoliko detalja iz mnoštva koji čini mozaik priča i kazivanja u prvom dijelu ove Ahmetove knjige. Zanimljivo je, naime, njegovo svjedočenje da je njegov prvi hobi bio sakupljanje etiketa sa džakova brašna, potom sakupljanje praznih kutija šibica. Od 1952. godine počeo je da sakuplja plakate filmova i bio pasionirano vezan za sedmu umjetnost još od dječačkih dana, što ga je jedno vrijeme koštalo neuspjeha u školi i jedinicom iz vladanja.
Interesantan je detalj Ahmetovog svjedočenja da kada je polagao estetiku na grupi istorija umjetnosti sa arhelogijom na Filozofskom fakultetu u Skoplju da se čuveni profesor dr Stardelov vidno začudio njevom poznavanju filma i muzike. Ahmet predočava i važne informacije u vezi Ganića kule, iznosi istorijske podatke, podsjeća nas na utiske glasovitog beogradskog arhitekte Jovana Krunića koji je 1951. godine pred nadležnim prosto zavapio da se sačuva stara rožajska arhitektra, ali bilo je uzalud! U priči o Ganića kuli sadržane su i druge važne informacije, Kadrijinom čardaku i još koječemu, te vam svesrdno preporučujem da pročitate i ovu knjigu i tu priču. Ganića kula je jedan od simbola Rožaja!
U završnici prvog dijela knjige „Rožaje mog djetinjstva“ predstavljeni su Ahmetovi akvareli sa motivima Ganića kule, stare arhitekture Rožaja, prirode, apstrakcije i dizajn.
Dok je prvi dio knjige posvetio svojoj životnoj saputnici gospođi Ismeti za pedest godina braka, drugi dio je posvećen Ahmetovim roditeljima Mustafi i Džemili Ademagić. Drugi dio jedinstvene knjige „Rožaje mog djetinjstva“ objavljen 2021. godine.
Pored uvodnih fotografija, drugi dio knjige „Rožaje mog djetinjstva“ otvaraju osvrti na stvaralaštvo Ahmeta Ademagića mr Aldemara Ibrahimovića i profesorice Anele Bejtić. Mr Ibrahimović, pored ostalog, piše da je profesor Ahmet Ademagić jedinstvena i neobična stvaralačka ličnost, koja se može opisati kao veoma temperemantan, srčan, pa ponekad i plahovit ali izuzetno iskren, odgovoran i nemjerljivo častan čovjek.
I drugi dio, kako već rekosmo, jedinstvene Ahmetove knjige „Rožaje mog djetinjstva“ sadrži priče, angdote, crtice i sjećanja na davnašnje Rožaje. I ovdje nam Ahmet kazuje kako su se nekada kupali u Ibru i Crnji, u Ibru lovili ribu rukama, posebnu nostalgiju podstiče priča o slušanju pozdrava na radiju Niš i pobrajanje tada popularnih pjesama i povoda kojim su emitovane. Opet Ahmet čitalačku pažnju fokusira na sedmu umjetnost i prikazivanje filmova u Rožajama. Podsjeća nas na istorijat filma, braću Limijer i na 1895. godinu kada je prvi put u Parizu prikazan film. Po dokumentaciji bioskopa do koje je Ahmet došao, u Rožajama je prvi put 1952. godine prikazan film. Na ovom primjeru, pored ostalog, postaje jasno zbog čega su nam Ahmet i njegov rad važni! Ovo je izuzetno vrijedan i rekao bih dragocjen podatak za civilizacijsko markiranje Rožaja. Da nije bilo Ahmeta, pitanje je da li bismo ga imali!?
Zanimljive su i poučne priče o Šemsi paši Čoloviću, mula Mehmedu i Adem-agi Mulaliću – Rikoši. U knjigu je uvršten i tekst o Džeku Hodžiću, istaknutom društvenom i političkom djelatniku koji je bio i ostao simbol dosljednosti i moralnih vrlina.
U ovoj publikaciji nalazimo i priče o radničkom domu „Gornjeg Ibra“ kao prvom edukacionom centru radničke klase, zatim zemloradničkom domu, današnjem Centru za kulturu u kojem se večeras nalazimo, a svojom zanimljivošću pažnju skreću i rožajske kule: Hadžijalijagića, Zejnelagića, Kardovića, Lubodera, Ademagića, Agovića, Nokića, Dacića…
Ostavlja Ahmet i zapise o rožajskm šoferima, čarolikim mahalama rožajskim,enterijeru stare rožajske kuće, tkanju ćilima, a iznosi i dječačko, kasnije i mladalačko sjećanje na zlostavljanja koja je u Rožajama činio pripadnik tadašnje UDB-e Kilibarda i još o puno čemu što, svakako, treba da bude predmet interesovanja svakog Rožajca, i ne samo Rožajca, već svakog radoznalca koji traga za univrerzalnim biljezima vremena…
Još jedan detalj po mom skromnom sudu je posebno interesantan – u drugom dijelu knjige „Rožaje mog djetinjstva“ Ahmet je objavio crticu pod naslovom „Ganići i Ali paša Gusinjski“. Uz ovo objavljena je epska pjesma o Ganićima pod naslovom „Kad Ganići u Rožaje staše“. Vrlo vrijedan prilogza bliže upoznavanje porodice Ganić, temeljno važne za istoriju Rožaja.
Treba, svakako, zapaziti da tekstualni sadržaji Ahmetove knjige nijesu uvijek fundirani na jasnim istorijskim osnovama budući da ne nailazimo na jasno naznačene istorijske izvore. Međutim, stičemo utisak da to autoru nije ni bila namjera. Svoje uvide u prošlost ostvariovao je više preko onoga što je čuo od starijih ljudi ili što je bilo predmet predanja i nosilo u sebi osobinu zanimljivosti i neprilazne vrijednosti.
No pored već iznešenih zapažanja, čitalac će primijetiti i posebno interesantne stranice knjige na kojima su reprodukcije razglednica sa natpisom „Pozdrav iz Rožaja“. Svjedok su prohujalog vremena, načina življenja i razmjene poruka, i te stare dobre razglednice su nas spajale sa daljinama i dragim ljudima, često izazivale treperenje duše i pokretale emocije.
Svakako, na kraju ovog osvrta na knjigu „Rožaje mog djetinjstva“ Ahmeta Ademagića treba podvući činjenicu da dobar dio sadržaja ove publikacije čine fotografije starih Rožaja, vrijedni i pouzdani svjedoci vremena davnog. Zapravo, Ahmet Ademagić je još priređivanjem izložbe fotografija pod nazivom „Rožaje mog djetinjstva“ u junu 2013. godine u ovdašnjem Centru za kulturu sebi obezbijedio mjesto neizostavnog i vrijednog hroničara Rožaja, poznavaca prošlosti i tradicije svoga i našega grada i sopstvenim djelom ove vrste zaslužio poštovanje i neprolaznui pažnju.
Izložba fotofrafija „Rožaje mog djetinjstva“ Ahmeta Ademagija iz 2013. godine predstavljala je dopadljiv vizuelni kompleks sa izuzetno vrijednom dokumentacionom osnovom. Njegove fotografije su, zapravo, zaustavljene slike vremena koje danas predstavljaju prave dragulje preko kojih razaznajemo nekadašnji život u rožajskoj čaršiji. Odslikavaju davnašnji ambijent i atmosferu za kojom sa danas čezne. Kolekcija fotografija svojovrsni je kaleidoskop sa slikama neponovljive ljepote i patine i neporeciv je dokaz o visokoj svijesti, umjetničkoj nadgradnji, senzibilitetu i istrajnosti autora u potrebi i želji da sačuva od zaborava stare rožajske kuće, kulturu, način življenja i specifičnu arhitekturu kao vrijednosti od neprocjenjivog značaja. Zbog toga su ove fotografije svojevrsni medaljoni naše davnašnjice, svjedočanstvo našeg trajanja, odakle blago isijava nostalgija, a jasno pokazuje bogata tradicija. Ahmet i njegovo djelo vrijedni sučuvari te tradicije. Zbog toga zaslužije posebno priznanje i poštovanje koje treba prenositi dolazećim generacijama.
Knjigu „Rožaje mog djetinjstva“ zatvara tekst mr Aldemara Ibrahomovića pod naslovom „Homora sa Gradine“ – teško se oteti čitalačkoj zavodljivosti, stilskom šarmu i simbolici koju sobom nosi. Pričitajte, uvjeriće te se!
