Redakcija TRADICIJA PJESMOM ISPJEVANA
„ Zemlja koja nema pjesme umire“
Adonis (Ali Ahmed Said Asbar)
Lirske narodne pjesme i pjevanje Bošnjaka iz Plava je zbornik, zbirka, odnosno antologija narodnih lirskih pjesama koje su nastajale u dugutrajnom vremenskom kuntinuitetu, u specifičnim, društvenim, kulturnim i duhovnim okolnostima. Sačuvane su u plavsko-gusinjskom etno-kulturnom miljeu, gdje su,uglavnom, i nastale, mada se jedan broj ovih pjesama pjevao ili se i danas pjeva na mnogo širem prostoru nego što je plavsko-gusinjski geografski i duhovni prostor. Međutim, uprkos toj činjenici, Plavljani i Gusinjani su i te pjesme smatrali svojim i takvo pravo im se ne može sporiti budući da je poznata praksa da duhovne tvorevine, naročito one koje imaju izuzetnu vrijednost, naprosto, „ne miruju“, odnosno prenose ih ljudi iz jednog u drugi kraj, gdje srastaju sa sredinom koja ih svesrdno usvoji, te one postaju “svojina” toga prostora.
Mr Halil Markišić, afirmisani kulturni pregalac, koji iza sebe ima nekoliko značajnih poduhvata kojima daje značajan doprinos utemeljenju vrijednosti kulturne baštine Bošnjaka ovih prostora, knjigom Lirske narodne pjesme i pjevanje Bošnjaka iz Plava pridružio je sebe činiocima i djelima koja će ostati trajno zabilježeni u istoriji i pregledima izučavanja usmene književne tradicije, te muzičkog i uopšte kulturnog nasljeđa Bošnjaka i kulturne baštine kao zajedničkog dobra svih koji žive u ovom dijelu Crne Gore i Sandžaka. Konkretnije rečeno to, zapravo, znači da je Halil Markišić ovom knjigom, na izvjestan način, upotpunio ono što je veliko djelo Huseina Bašića, najboljeg poznavaoca i sakupljača usmene lirske i epske književnosti Bošnjaka Crne Gore i Sandžaka. Istina, jedan broj pjesama iz Markišićeve knjige o kojoj je riječ, sa manjim ili većim razlikama u svega nekoliko stihova, promijenjenih ili izostavljenih riječi, nalazimo u antologiji Huseina Bašića „San i pola života“ („Damad“, Novi Pazar, 1996.) – Knjigu pišu gusinjske đevojke, Gusinje se iz temelja ljulja, Prošetala Jagoda na vodu, Razbolje-Pobolje se Aljija, Pašihana lijepa đevojko… ,kao i u antologiji „Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije“ ,(„Almanah“, 2003. godine). Neke od njih zastupljene su i u zbirci sandžačkih lirskih pjesama “Može li biti što bit’ ne može” (MRZ, Pljevlja, 1987.). Pored toga, u uvodu ove knjige Markišić nas obavještava da se “u odnosu na izvorne pjesme, koje je objavio Husein Bašić u knjizi “Crni dukati” (1970.) i u antalogijama (2, 3, 4), većina pjesama u interpretaciji pjevača zastupljenih u ovoj knjizi manje ili više razlikuje, najčešće u po nekom stihu, po nekoj riječi, redosljedu stihova, izgovoru.“ Potpuno je razumljivo da je došlo i da će i kod budućih istraživača dolaziti do “preklapanja” pojedinih pjesama imajući u vidu njihovu antologijsku vrijednost, pa ih naprosto nijedan autor ne može zaobići. No, u ovom kontekstu neophodno je naglasiti da je Markišićev pristup orginalan i izbor pjesama samosvojan, budući da su u njegovoj zbirci uglavnom pjesme koje ranije nijesu publikovane. Uz to, pored vrijednosti koje nose sa sobom pjesme zastupljene u antologiji Muzička nasljeđe Bošnjaka iz Plava Halila Markišića – poetske, kulturne, sociološke, one u novom izdavačkom aranžmanu nadilaze tradicionalna očekivanja. Zapravo, Markišić im, kako se to ovovremenim rječnikom kaže, daje multimedijalnu formu tako što uz knjigu s tekstualnim dijelom štampa i čitaocima, odnosno slušaocima, stavlja na raspolaganje i šest kompakt diskova (CD) na kojima su snimljeni izvođači – pjevači odabranih lirskih pjesama iz plavsko-gusinjskog kraja. Zapisane su 75 takve pjesme, a zabilježen je (snimljen) glas 52 izvođača, budući da ima slučajeva da jednu pjesmu pjeva po nekoliko pjevača sa ili bez muzičke pratnje. Dakle, pjevanje pjesama bez muzičke pratnje ili sa pratnjom na tamburi, harmonici ili guslama, sve to snimljeno na kompakt diskovima koji prate knjigu, ovom projektu daje poseban značaj i vrijednost. Zapravo, uz književno-poetsku vrijednost ovih pjesama u prilici smo da se na ovakav način, iz prve ruke, osvjedočimo i u njihove muzičke, melodijske i vokalne odlike.
U predgovoru knjige Lirske narodne pjesme i pjevanje Bošnjaka iz Plava Markišić piše da je „zastupio pjesme sa pristojnim audio snimkom“, što znači da se u potpunosti ili dobrano rukovodio tim kriterijumom ili tom mogućnošću, čime se otvara prostor za vjerovatnoću da je van njegovog „domašaja“ ostalo još vrijednih pjesama. Upoznajući nas kako je dolazio do “materijala” za ovu knjigu, Markišić nas informiše da su pjesme snimljene na svadbama, veseljima i drugim veselim prigodama, a zabilježene su na magnetofonskim i video trakama, a u novije vrijeme na kompakt dsikovima. U ovom kontekstu interesantno je napomenuti da su pjevači ovih pjesama različite starosti, što se vidi iz godina njihovog rođenja, pošto su u knjizi date kratke biografije pjevača. Ovo zapažanje je od značaja u smislu da su stariji izvođači (godišta 1905., 1921., 1927….) bili u prilici da pjesme koje su pjevali čuju od svojih predaka-što ukazuje na dugu tradiciju, izvornost, orginalnost i vrijednost tih pjesama. Svakako, to je od izuzetnog značaja za bogastvo tradicije i kulturne baštine kao temeljnih vrijednosti identiteta Bošnjaka Plava, Gusinja i sjevera Crne Gore.
Osnovna karakterizacija pjesama zastupljenih u knjizi Muzičko Lirske narodne pjesme i pjevanje Bošnjaka iz Plava navodi na zapažanje da je riječ o pjesničkom štivu izuzetne umjetničke, estetske i kulturne vrijednosti. Pjesme su „satkane“ od najsuptilnijih niti djevojačkih i momačkih čežnjom ispunjenih duša, punih ljubavnog zova i mladalačkog zanosa. Sadržajno i tematski pjesme se odnose gotovo na sve aspekte života, od askerskog vojevanja, preko sekvenci iz muslumanskog vjerskog obredovanja, do ljubavnih patnji i sevdisanja u potaji. Svakako, najčešći motiv je ljubavna čežnja, neostvarena ljubav, kao i poetizovanje stanja duša sevdahom ispunjenih. To je, reklo bi se, magistralni poetski pojas koji karakteriše i povezuje ove pjesme u jedinstven poetsko-melodijski korpus plavsko- gusinjskog kraja. Kako zapažaju muzikolozi i drugi poslenici kulture i umjetnosti, plavsko-gusinjska pjesma je vrlo slična bosanskoj sevdalinci, ali ima i svoje specifičnosti. Posebnom je, pored melodijskih i još nekih muzikoloških karakteristika, čini jezik sa glasovnim mutacijama specifičnim za Plav i Gusinje, kao i karakteristična i frekventna upotreba glasa lj. Međutim, kada se tekstualni sadržaj nadgradi melodijskom obradom i muzičkom pratnjom, dobija se harmonična cjelina u vidu pjesme što u „dušu dira“ i nikog ne ostavlja ravdodušnim. Po takvim osobenostima plavsko-gusinjske pjesme se svrstavaju u kompleks sandžačke muzičke baštine, čiju vrijednost je, pored ostalih, uočio i poznati mađarski kompozitor Bela Bartok, koji je istražujući sandžačke lirske pjesme bio zadivljen ljepotom i skladom teksta i melodije u njima. Inače, muzička „građa“ koju je u Sandžaku sakupio Bela Bartok, prema tvrdnji upućenih, čuva se na Harvardskom univerzitetu, odjelu za slavistiku.
Akcentujući književno lirske vrijednosti pjesama u knjizi Lirske narodne pjesme i pjevanje Bošnjaka iz Plava dolazi se do ocjene da je riječ o stihovima izuzetne poetičnosti kojim se izražavavaju najtananija osjećanja, najčešće bića preplavljenih ljubavnom čežnjom i plamtećom željom da se ta ljubav oživotvori. Takvi stihovi, najčešće, izazivaju divljenje i ushićenje čitalaca kod kojih se javljaju metafizički doživljaji poetskih pasaža plavsko-gusinjskih pjesama. Vrlo često, prosto je nemoguće te stihove tumačiti konvencionalnim analitičkim postupcima, kao što je nemoguće opisati, dokazati i objasniti miris cvijeta, ali je svima koji su u dodiru sa njim jasno da osjećamo, čujemo i uživamo u prijatnosti cvijetnog mirisa.
Da sam bećar, voda studenica,
Ja bi’ znala đe bi’ izvirala,
Izvirala dragoj pod prozore,
Ne bi lj’ draga na vodu navela,
Ne bi lj’ mene u sud zahvatila,
Ne bi lj’ mene u čašu popila,
Da se vijem oko srca njena.
(Pjesma “Da sam bećar, voda studenica”)
Da su lirske narodne pjesme ovih prostora, čiji su, u svakom slučaju, važan segment plavsko-gusinjske pjesme, odavno zavrijedile pažnju ozbilnih muzičkih znalaca i istraživača iz velikih centara govori i činjenica da se njima bavio i poznati srpski muzikolog i folklorista Miodrag Vasiljević. On je sačinio prvi ozbiljniji izbor pjesama iz Sandžaka u knjizi „Narodne melodije Sandžaka“, (SANU, 1953. godine). Međutim, u novije vrijeme, tačnije 2002. godine, kako već naznačava Markišić u uvodu ove knjige, plavsko- gusinjskim pjesmama bavio se i beogradski muzikolog Dimitrije Golemović po naloga članova Udruženja Plavljana i Gusinjana iz Holandije „Prekletije“. Kao rezultat tog istraživanja ostao je kompakt disk sa snimljenih dvadesetak pjesama i kraći esej „Narodna muzika Plava i Gusinja“. Isto tako, i muzikolog iz Podgorice dr Slobdan Jerkov bavio se muzičkim nasljeđem Plava i Gusinja, kao i sjevera Crne Gore. Sve ovo ukazuje da je vrijedna muzička baština plavsko-gusinjskog kraja zavređivala i da danas zavređuje pažnju stručne i laičke javnosti. Međutim, ono što je najvažnije sadržano je u činjenici da su pjesme iz Plava i Gusina (ili dobar dio njih) i danas žive, često se pjevaju uz različite prigode, te odavno su preskočile granice prostora na kom su nastale ili bile usvojene i postale dio muzičko-kulturne baštine Bošnjaka, a dijelom i drugih naroda koji žive na prostoru sjevera Crne Gore i Sandžaka. Osnovnu prepoznatljivost ovih pjesama, svakako, čine orjentalno-islamski slojevi, ali univerzalnošću teme i melanholično-emotivnom melodikom osvajaju slušaoce bez obzira na narodnosni i civilizacijski krug. To im, uostalom, i daje bez bezvremenu vrijednost i neprolazan značaj. Predočenim tekstovimau formi knjige, kratkim biografijama izvođača, što nam daje dodatnu orijentaciju u sagledavanju vrijednosti ove zbirke pjesama, kompkt diskovima (6 komada) na kojima su snimljeni pjevači ovih pjesama, sa svim poetskim, melodijskim i muzičkim karakteristikama, Halil Markišić daje izuzetan doprinos u očuvanju muzičke baštine plavsko- gusinjskog kraja. Zapravo, rezultati ovog posla su daleko veći od lokalnog značaja – ovom knjigom, antologijom, zbirkom pjesama daje se ogroman doprinos očuvanju kulturnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka Crne Gore. U stvari, ova publikacija, sa kompakt diskovima, predstavlja vrijedan prilog za multikulturalni mozaik Crne Gore, čime država Crna Gora i na primjeru ovog poduhvata može uistinu pokazati bogastvo i harmoniju različitosti.
Zbog svega rečenog, i još niza drugih razloga koji u ovoj recenziji nijesu mogli biti elaborirani zbog ograničenog prostora, preporučujem ovu knjigu za izdavanje uz želju da se što prije nađe u rukama čitalaca, ne sumnjajući da će izazvati pažnju laičke i stručne javnosti. Nema sumnje, ona će biti dragocjeno štivo i vrijedan muzički “materijal“ za sve one koji budu izučavali kulturnu, a posebno muzičku baštinu Bošnjaka Plava i Gusinja, kao i Bošnjaka Crne Gore i Sandžaka, ali i multikulturalnu tradiciju Crne Gore. Ujedno ova knjiga predstavlja i živu pjesmaricu za praktičare, muzičare, pjevače i ljubitelje narodne lirske pjesme, koja im, naprosto, „neće dozvoliti“ da stare, lijepe i vrijedne plavsko-gusinjske pjesme odu u zaborav. Riječju, knjiga Lirske narodne pjesme i pjevanje Bošnjaka iz Plava biće vrijedan prilog obogaćivanju kulturne baštine, pouzdan čuvar tradicije pjesmom ispjevane i još jedan značajan kamen u temelju kulturnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka u Crnoj Gori. Isto tako, ova publikacija predstavljaće i posebnu vrstu odsjaja na multikulturalnom ogledalu Crne Gore.
_________________________________
Istaknuta slika: mr Halil Markišić
