Redakcija Kada god se spomene ime Ive Andrića, red je i prilika da se ponešto kaže o nenadmašnom majstoru pisane riječi – makar i samo ono o čemu je pisao dok je govorio o nama kakvi smo i kakvi ne bismo smjeli biti, jer Ivi Andriću ni najveći znalci na području pisane riječi ne mogu naći mane, niti pak do kraja proniknuti u suštinu njegovog stvaralaštva…
Sve ovo zbog toga što je on u svom veličanstvenom djelu neponovljive kakvoće najviše pisao o nama, a sve sa željom da budemo ako ne bolji, a ono da makar ne ponavljamo uvijek iste pogreške: i jučer, i danas, i sutra, i – valjda, dovijeka!?
Da li su bila uzaludna njegova upozorenja!?
Veliki mudrac, kakav je bio, čini se da nas nimalo nije »umudrio«, već kao da nas je nadahnuo za nova preganuća na polju beščašća, svirepe osionosti i hvalisavosti kojima se često ni počeci ni krajevi ne mogu nazrijeti…!? »Crna brazda zaorana na bijelom snijegu u nepreglednoj zavijanoj pustoši…!« Od svih njegovih savremenika kao da je samo Zulfikar-Zuko Džumhur ispravno primjetio kada je sebi priznao: »Jedina svijetla tačka između ponora moje neukosti i pakla predrasuda, bili su dugi i prijateljski razgovori sa Ivom Andrićem… U tim dugim šetnjama po Kalemegdanu volio je da govori o Goji, i govorio je sa velikim poštovanjem, ali i sa istinskim poznavanjem slikarstva… I, još se sjećam njegovih riječi o Goji: »Sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni od brodoloma… Otuda je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik! Otud neizbježna tuga u umjetnosti i pesimizam u nama!«
Osluhnuvši ponovo ove Andrićeve riječi dok ih je zapisivao, i sam Zuko kao da je predosjećao početak brodoloma u kome ćemo se naći… A predosjećao je, pretpostavljam, i još nešto: da će malo ko od nas ostati nedotaknut tom plemenitom mišlju, odnosno da ćemo i nadalje ostati samo i jedino stranci sa dubokom proživljenošću svega što nam se dešava…
Ivu Andrića su svi čitali. Sa uživanjem i sa istinskim oduševljenjem, obasipajući ga pregrštima pohvala i nailazeći u njegovom djelu na sve ono o čemu su i sami sanjali da postoji ili da im je nadohvat ruku, budući je Ivo Andrić bio objektivan i svima razumljiv. Neprikosnoveni sud izrečen (napisan) u njegovom iskazu posjedovao je neprevaziđenu suptilnost i među svjetskim piscima. Jednom rječju, o čemu god da je pisao – pisao je o nama, i jedino ostaje upitno zbog čega je to činio kada mi to, izgleda, ničime nismo zaslužili!?…
Valjda jedino radi toga što svi veliki stvaraoci instinktivno naslućuju neprikosnovenost prioritetnih stvari izvlačeći ih na vrijeme iz vječitog haosa u kojemu se prepliću i dotiču kolektivne i pojedinačne sudbine u stalnom međusobnom sukobu – svaka sa sobom i svaka protiv svake! Težnja za uspostavom harmonije medju ljudima, ako već ne i stvarima, nagnala je pisca da pošalje poruku kakvu nam je i poslao: život je dar sa neba, ali je i zlo koje je takodje sa neba uvijek uz dobro, kao njegova sjenka i poništenje! Život neprestano biva i kreće se upravo po toj tankoj oštrici i njiše se kao na klatnu!
Svaki otklon od tog zaključka – neminovno nas vodi u novi poraz!
Odbrana života, i to ne samo od njegovog fizičkog, nasilnog nestanka, stalna je i trajna ljudska obaveza, reklo bi se i iskonska , vječita želja svakog pojedinca! Na žalost, u našim balkanskim prilikama u kojima se jedinki pridaje malo ili nikakvo značenje čak i u slučajevima kada se ona i uzdigne iznad prosjeka, dešava joj se da bude izgnanik ili »crna ovca« koja nikome nije potrebna…?! To je još jedna odlika Andrićevog djela koja se kao crvena nit provlači u svemu što je za života napisao, svejedno što nimalo nije bio opsjednut niti slavom niti sopstvenom veličinom.
Mudrost je zračila iz svake njegove napisane riječi!
Uz njegovu magičnu riječ, prolazio sam i prošao kroz svoju najraniju mladost i srednje godine života, te sam uz njegove mudre misli oduvijek nastojao saznati koja je njegova glavna poruka koju nam je htio saopštiti kada je riječ o ulozi pisanja, ako već ne i o životu uopšte, za koji je sasvim ispravno primjetio da je po svojoj suštini ništa drugo do slaganje varke na varku, stvar sama po sebi mučna i nalik zrnu kojemu se ne ide pod žrvanj, ali koje ipak to mora! (O životu nam je ukratko rekao: »Živjeti život na zemlji, znači biti svjestan da je život mučno i dugotrajno posrtanje!«) O pisanju, pak, izrekao je najesencijalne stvari upoređujući ga sa uspavankom koja se ljudima još u kolijevci priča, i koja se nastavlja iz pokoljenja u pokolenje, jer je kod ljudi potreba o priči često jača i poželjnija i od same priče. Ona je otjelovljenje duha, nada u spasenje i uvijek željeni sagovornik i dobrodošao gost u kući bez kojega bi ta ista kuća ostala sama na vjetrometini. O pisanju je rekao i još nešto: pišite samo ono što će kod čitaoca probuditi osjećaj sopstvene proživljenosti i nikada ga ne uslovljavajte sa onime što ste vi preživjeli. Neka u vašoj priči i u govoru kojim govorite, riječima bude tijesno, a mislima široko!
Nimalo lak zadatak za svakoga koji piše ili makar pokušava da to radi!
Otisnuvši se i sam na nimalo lak put pisanja, ne jednom sam se uvjerio u istinitost ovakvih njegovih zaključaka, ali mi je sama draž pisanja – pa makar ona bila kod mene i samo u pokušaju – i dalje ostajala neobjašnjivom. Htio sam da ga slijedim, ali mi je misao o različitosti svega što na zemlji postoji neprestano govorila da se upravo u različitostima nalaze neotkrivene vrijednosti i nova poimanja o čovjeku kakav on jeste i kakav bi trebalo da je. Stoga sam prigrlio Andrića kao uspomenu i svog starijeg brata, a onda sam sam samcijat sve počeo iznova! Takoreći od nule! Pišući iz dana u dan, našao sam se na istom poslu na kome je i sam Ivo Andrić ostavio cijeli svoj život a da nikada, ama baš nikada nijesam zbog toga zažalio. Na kraju, isto kao i on, dođoh do zaključka kako je i pisanje isto kao i život – slaganje varke na varku!!! Pisanje je ipak malčice više ličilo na dječji zov u igri, na nedužno i uzaludno glasanje male ptice ispale iz gnijezda iza nevremena – glasanje koje odzvanja duž čitavog Zemnog šara a da ga, čini se, niko živ čuti neće, ali se glasanje svejedno ipak nastavlja, i vječito će se ponavljati…
Đenovići, u februaru 2012. godine.
