Sande Dodevski: Kum – Mitkov vinograd

Proza

…Zeleni se na vjetru mog djetinjstva iznad dvaju kladenaca u Gornjoj Luci i ispod jednog jedinog duba, sakriven visokim travnatim međama a sa druge strane dola koji od Murgaškog rida teče sve do Josimovih kuća i svog kraja kod Velikog pregazišta gdje se uliva u Krivu Rijeku…

Tu, na ušću, gdje teče  sa oskudnom i curkavom ali bistrom vodom, i na mjestu  na kojemu se kraj »Bijele zemlje« put za Donje Jačince prvi put račva  na lagano uzbrdo nalijevo i na još laganije uzbrdo nadesno – naišavši sa svojim bivolima poslije prelaska rijeke, najprije ugledah  Straška Deninog i Todoskovog, a onda i kum-Mitkova prenatovarena kola sa tek obranim grožđem iz njegovog vinograda u Gornjoj Luci …

Straško je bio brži od mene u trku prema kolima! Dugonog, i kao da su mu obije noge lijeve budući su mu toliko prave i položene u takozvanom »iks« položaju – nimalo se u trku ne obazirući niti na mene niti na svoje prave noge –  prvi je stigao  do kola na muštuluk – »sefte«, a mene ostavio da se postiđen i oborene glave krijem iza  bivola  ne bih li izbjegao milodar grožđa, jer – ruku na srce – bilo bi previše  da kum-Mitko obojicu časti! Osim  toga, Straško je ipak više  pripadao Jordanincima  nego Ristincima, čak mislim da je prije pripadao njima nego Ristincima? Kako god,  Straško je uz osmijeh koji mu nije silazio sa širokog lica, već držao u rukama crne grozdove poklanjajući se u znak zahvalnosti do crne zemlje,  i  u tom saginjanju halapljivo zobljući zrnevlje sa pobočnih grančica što  su visile  kraj njegovih raširenih  dlanova…

Kum-Mitko je bio smrknut i takoreći pomodrio u licu dok mu  je davao grožđe a da se pri tom niti jedanput nije ušmrknuo kako je to inače radio, a naročito kada bi se zbog nečega osjećao zadovoljnim i bio  u prilici da bude u pravu nad svima ostalima sa kojima bi se  zapodjenula  priča …

Ovoga puta nije bio takav! Darivao je grožđe Strašku Deninom i Todoskovom, ali ni traga njegovom: »Reči si!« i – »Kumašine, ti si ipak srećan čovjek!«

Ništa ni od tog »reči si«, niti od »da ti kažem«, već samo to pomodrjelo i  smrknuto lice – ugljenisani žar i neka nepojmljiva tuga, ali ne zbog poklonjenog  grožđa, već zbog neke druge,  sasvim, sasvim  nepoznate tuge, zebnje ili mračne slutnje, i  ko zna zbog čega još sve  ne – tek,  kum-Mitka bi  za ne prepoznati!!!

Straško zvani »Bardza«, primivši toliko željeno grožđe,  i  nesmiljeno ga i  halapljivo  jedući , sa štrapacom je minuo kraj mene i mojih  bivola  protutnjvši  u prvi sumrak predvečerja…

Ne!  Nije me zaboljela nikakva nepravda, čak ni onda   kada je kum-Mitko  jetkim i pomalo oporim glasom potjerao upregnute bivole i kada su se  nezaustavljivo  pokrenula kola natovarena grožđem… Uostalom, isti  takav osjećaj nosio sam u sebi i prije  dok sam se vraćao   iz škole u Klečevcima i prolazio  pored kuće tetina Rodeta koji je gajio pčele, a majka mi  stalno napominjala da svratim  ponekad   ne bi li me  Rode  častio medom…!??

Pune  četiri godine sam  prolazio kraj tetinove kuće, i – koliko se sjećam –  niti jedanput nisam svratio na med! Jesam možda samo jednom,  ali i onda pod izgovorom da sam žedan. Tetka Dana – bog da joj dušu prosti! – izvukla je brzom brzinom  punu pocinčanu kofu vode iz plitkog, riječnog bunara pred kućom, a ja sam je,  pijući je ko nezdrav,   osjetio kako me naglo zasićuje poput kamena mi naliježući na gladan stomak!

Na putu do Jačinca, umalo da ne zaradim »groznicu«, a okus te  kao led hladne vode i  danas osjećam u ustima!

Na stranu, međutim,  i grožđe i med! Ni pet para  ni za sve ostalo, ali ona kum-Mitkova tuga na smrknutom mu licu u rano predvečerje na raskršću kraj »Bijele zemlje«…?! Otkuda ona, i zbog čega je kum-Mitko baš te večeri nosio na svom licu –  tu meni do tada nepoznatu  tugu…!?

Da li  zbog  dvaju sinova Tikomira i Slobodana i jedine mu kćerke Dobrinke –  da li zbog

stalnog  preračunavanja i doračunavanja  zaradjenog brašna od ujma u Adžijskoj vodenici, ili  možda   nečeg trećeg,  još važnijeg,  a  meni  u to vrijeme  nepoznatog?!…

A da su ga brige morile – bilo je  više nego  očigledno!

Kako god da je bilo,  kum-Mitko je podviknuo na svoje bivole, oni su povukli kola  a on krenuo za njima prebacivši desnom rukom štap iza ledja  i  zadržavši  obje ruke na njemu;  tako pogrbljen,  pošao je za kolima prema kući Petka Josimovog.  Drugim riječima: niti me je vidio, niti sam ga vidio! I –   kako onda, tako i  danas!

Vidjevši ga takvog, imao sam osjećaj da je zamalo pa na samrti! Bolje rečeno, da je  ni živ ni mrtav, već da ga samo ima! …

Još ne  poznajući  tugu koja će se s vremenom  u svima nama useliti, ali predosjećajući da    ona već postoji u svačijoj »duši« –  krenuo sam  za svojim bivolima uvjeren da će se tokom  mog odrastanja  sigurno i  u  mojoj duši nastaniti …!

Kum-Mitko je bio najbolji  primjer za to ! A njegov vinograd, gdje  se  zapravo on nalazi?… Da. Sjećam se…  U Gornjoj je Luci. Onamo kod dvaju kladenaca i na drugoj strani dola ispod bujnih brijestova; uza stranu, pa  kroz iste takve  nešto  manje  brijestiće   i ispod visokih travnatih medja u Gornjejačinskoj  padini!

Tamo se  zeleni na podnevnoj žegi dok grabim vodu iz bogatijeg vodom Donjeg kladenca i ulivam je u bardak koji ću preko dola odnijeti ocu, majci, sestrama i svojoj braći koji svi zajedno žanju pšenicu »osatku«!… Dok ulivam vodu u bardak sa otučenim grlićem ,  kraj mene prolijeću dva vilina konjica:  jedan  smaragdnozeleni sa kao od  stakla providnim krilcima, i drugi potpuno crn!? …

Lete paralelno , ali  onaj crni uvijek je  niži od smaragdnog, sve dok se smaragdnozeleni  nije zaustavio  na listu jedne od  brijestovih grana! Tada je  i crni zastao u zemljanoj strani  iznada kladenca, ali stalno otvarajući i sklapajući svoja krila  baš isto onako  kako je to činio i smaragdni …?!

Neprimjećen, kraj glave mi je  strijelovitom  brzinom  proletio  kafenozeleni svračak sa zatupastim kljunom stuštivši se pravo na  smaragdnozelenog…!  Odnio ga je u trenu i tada  je – o, gle čuda!, nestao i onaj crni!

A taj  crni,  bio je, u stvari,  samo sjenka smaragdnozelenog…

Istog momenta, i ne znajući za kasniju kum-Mitkovu tugu, po prvi put  sam je osjetio u sebi.

Čitavo  ljeto  iza toga minulo mi je  u potištenosti i melanholiji…

 

U veče  »darivanja« grožđa, krenuvši  za   bivolima  prema Miloševoj i Atanasovoj kući  koja je još bila u izgradnji i osvrćući  se  prema rijeci i tražeći pogledom  Straška »Bardzu«, opazio sam ga   na drugoj obali  i odmah mi je laknulo ugledavši mu prazne ruke! (Prije ili kasnije, sve se jednom pojede, i opet sve biva isto!).

»Bardza« je    mahao  praznim rukama uz tijelo i dugačkim nogama odlazio neznano kuda…

Kum-Mitko  je, pak,  sve do iza ponoći gnječio grožđe u velikoj kaci-badnju, uvijek  iznova preračunavajući i govoreći:  »Četiristotine kilograma groždja! To znači, najmanje dvjestotine litara vina od »kratošije« i »lisice«… Znači –  ponavljao  je  – napraviću  sinu Slobodanu svadbu  za pamćenje!  Biće tako, a onda neka slobodno umrem!  Neće mi nimalo biti  žao!…«

 

Ipak, i nakon što je izmuljao grožđe  a na vrhu badnja  stavio poklopac, ne žaleći truda  da pod njim  naslaže  i  zelene lastare   posječene iz vinograda –  nije zaboravljao a  da ne pomisli i  na vodenicu!  A u vodenici ga zamijenjuje upravo Todosko!    Kum-Mitko pouzdano zna da će Todosko sebi najprije  ispeći pogaču , te da će  za to vrijeme podići vodenični kamen na krupniju meljavu i  obraz mu  uzeti pred svijetom.   Ljudi će kazati:  –   Aman, bre, Mitko! Dok mi je žena sijala brašno, bilo je više mekinja i prekrupe nego brašna!

To da se kum-Mitku desi – to ne može biti!

Ostavio je kacu  sa izmuljanim grožđem i s mjesta krenuo prema vodenici. Stigavši do njenih zaključanih vrata, zastade na trenutak i osluhnu;  kamenovi se vrte , bruje! Voda bije u čarkove, a Todosko vjerojatno spava. Budući  je ipak pripadao Jordanincima, kum-Mitko ga nije želio buditi. Samo je rekao:  » Kako god ga  samelje  –  biće dobro!«

Vraćao se  nevoljko uzvodno   prolazeći  kraj  bašti sa prezrelim paradajzom, paprikama i bijelim tikvama-misiračama i dalje misleći na Slobodanovu  svadbu…  Kada je najzad  s proljeća  i  iza  Đurđevdana rijeka obilno nabujala, preko njene su se mutne vode zabijeljela  svatovska kola i čeze, a u jednoj od njih mladoženja Slobodan sa nevjestom koja je sjedila ukrućena i malčice postiđena.  Iskočivši u jednom momentu iz čeze i skvasivši  svoje nove pantalone, Slobodan je  zagazio  kroz mutnu vodu držeći konja za ular. Iznad pantalona mu se  presijavala na suncu  providna  najlon-košulja nalik  staklastim krilcima  onog  nestalog smaragdnozelenog vilinog konjica  nad kladencima u Gornjoj Luci …

 

Neki su se pak drugi konji za to vrijeme  utrkivali u svadbenoj pobjedničkoj utrci za dar crvenih »žar-čarapa«, svilenu djevojačku  maramu i momačku prestiž! …  Sve je tutnjilo preko mutne rijeke uz doboše, tupane i zurle!…

Pljuštale su  šećerleme i  uštipci uvaljani u šećerni prah;  igralo se šareno svadbeno oro u kojemu je svak   držao uzdignutu  glavu!…

Kum-Mitko – smetnuvši najzad svoju tugu  –  prvi je razbio punu  flašu  sa nenačetom rakijom o duvar   kuće, i – zaigrao! Poveo je kolo, ali ne smogavši snage da rukom zavrti bijelu maramicu kao kolovođa…!?

 

I tek pošto je pred  kraj života  izgubio jednog za drugim oba svoja sina – tek ga je onda  ona ranija tuga sasvim, sasvim pokosila…   Tada, kada mu je sako visio na ledjima, a on savijao cigaretu i oblizivao  njezin tanani papirić, ali suzu  pustiti da bi se vidjela  –  jok! Kao da bješe od čelika!  Samo se  crnio  nalikujući  onom nepostojećem  crnom vilinom konjicu, onoj sjeni,  u Gornjoj Luci , i to je, u stvari, bila ta njegova prethodno dugo, dugo najavljivana tuga!

 

Njegov život – njegov pakao, ili pakao bivšeg života…? Nešto od to dvoje!  Šta drugo da se kaže? Neka se kum-Mitkov vinograd, ako ga još ima, i  dalje  zeleni na vjetru mog najranijeg djetinjstva!

 

 

 

Đenovići, u maju 2o12. godine.