Redakcija …Zeleni se na vjetru mog djetinjstva iznad dvaju kladenaca u Gornjoj Luci i ispod jednog jedinog duba, sakriven visokim travnatim međama a sa druge strane dola koji od Murgaškog rida teče sve do Josimovih kuća i svog kraja kod Velikog pregazišta gdje se uliva u Krivu Rijeku…
Tu, na ušću, gdje teče sa oskudnom i curkavom ali bistrom vodom, i na mjestu na kojemu se kraj »Bijele zemlje« put za Donje Jačince prvi put račva na lagano uzbrdo nalijevo i na još laganije uzbrdo nadesno – naišavši sa svojim bivolima poslije prelaska rijeke, najprije ugledah Straška Deninog i Todoskovog, a onda i kum-Mitkova prenatovarena kola sa tek obranim grožđem iz njegovog vinograda u Gornjoj Luci …
Straško je bio brži od mene u trku prema kolima! Dugonog, i kao da su mu obije noge lijeve budući su mu toliko prave i položene u takozvanom »iks« položaju – nimalo se u trku ne obazirući niti na mene niti na svoje prave noge – prvi je stigao do kola na muštuluk – »sefte«, a mene ostavio da se postiđen i oborene glave krijem iza bivola ne bih li izbjegao milodar grožđa, jer – ruku na srce – bilo bi previše da kum-Mitko obojicu časti! Osim toga, Straško je ipak više pripadao Jordanincima nego Ristincima, čak mislim da je prije pripadao njima nego Ristincima? Kako god, Straško je uz osmijeh koji mu nije silazio sa širokog lica, već držao u rukama crne grozdove poklanjajući se u znak zahvalnosti do crne zemlje, i u tom saginjanju halapljivo zobljući zrnevlje sa pobočnih grančica što su visile kraj njegovih raširenih dlanova…
Kum-Mitko je bio smrknut i takoreći pomodrio u licu dok mu je davao grožđe a da se pri tom niti jedanput nije ušmrknuo kako je to inače radio, a naročito kada bi se zbog nečega osjećao zadovoljnim i bio u prilici da bude u pravu nad svima ostalima sa kojima bi se zapodjenula priča …
Ovoga puta nije bio takav! Darivao je grožđe Strašku Deninom i Todoskovom, ali ni traga njegovom: »Reči si!« i – »Kumašine, ti si ipak srećan čovjek!«
Ništa ni od tog »reči si«, niti od »da ti kažem«, već samo to pomodrjelo i smrknuto lice – ugljenisani žar i neka nepojmljiva tuga, ali ne zbog poklonjenog grožđa, već zbog neke druge, sasvim, sasvim nepoznate tuge, zebnje ili mračne slutnje, i ko zna zbog čega još sve ne – tek, kum-Mitka bi za ne prepoznati!!!
Straško zvani »Bardza«, primivši toliko željeno grožđe, i nesmiljeno ga i halapljivo jedući , sa štrapacom je minuo kraj mene i mojih bivola protutnjvši u prvi sumrak predvečerja…
Ne! Nije me zaboljela nikakva nepravda, čak ni onda kada je kum-Mitko jetkim i pomalo oporim glasom potjerao upregnute bivole i kada su se nezaustavljivo pokrenula kola natovarena grožđem… Uostalom, isti takav osjećaj nosio sam u sebi i prije dok sam se vraćao iz škole u Klečevcima i prolazio pored kuće tetina Rodeta koji je gajio pčele, a majka mi stalno napominjala da svratim ponekad ne bi li me Rode častio medom…!??
Pune četiri godine sam prolazio kraj tetinove kuće, i – koliko se sjećam – niti jedanput nisam svratio na med! Jesam možda samo jednom, ali i onda pod izgovorom da sam žedan. Tetka Dana – bog da joj dušu prosti! – izvukla je brzom brzinom punu pocinčanu kofu vode iz plitkog, riječnog bunara pred kućom, a ja sam je, pijući je ko nezdrav, osjetio kako me naglo zasićuje poput kamena mi naliježući na gladan stomak!
Na putu do Jačinca, umalo da ne zaradim »groznicu«, a okus te kao led hladne vode i danas osjećam u ustima!
Na stranu, međutim, i grožđe i med! Ni pet para ni za sve ostalo, ali ona kum-Mitkova tuga na smrknutom mu licu u rano predvečerje na raskršću kraj »Bijele zemlje«…?! Otkuda ona, i zbog čega je kum-Mitko baš te večeri nosio na svom licu – tu meni do tada nepoznatu tugu…!?
Da li zbog dvaju sinova Tikomira i Slobodana i jedine mu kćerke Dobrinke – da li zbog
stalnog preračunavanja i doračunavanja zaradjenog brašna od ujma u Adžijskoj vodenici, ili možda nečeg trećeg, još važnijeg, a meni u to vrijeme nepoznatog?!…
A da su ga brige morile – bilo je više nego očigledno!
Kako god da je bilo, kum-Mitko je podviknuo na svoje bivole, oni su povukli kola a on krenuo za njima prebacivši desnom rukom štap iza ledja i zadržavši obje ruke na njemu; tako pogrbljen, pošao je za kolima prema kući Petka Josimovog. Drugim riječima: niti me je vidio, niti sam ga vidio! I – kako onda, tako i danas!
Vidjevši ga takvog, imao sam osjećaj da je zamalo pa na samrti! Bolje rečeno, da je ni živ ni mrtav, već da ga samo ima! …
Još ne poznajući tugu koja će se s vremenom u svima nama useliti, ali predosjećajući da ona već postoji u svačijoj »duši« – krenuo sam za svojim bivolima uvjeren da će se tokom mog odrastanja sigurno i u mojoj duši nastaniti …!
Kum-Mitko je bio najbolji primjer za to ! A njegov vinograd, gdje se zapravo on nalazi?… Da. Sjećam se… U Gornjoj je Luci. Onamo kod dvaju kladenaca i na drugoj strani dola ispod bujnih brijestova; uza stranu, pa kroz iste takve nešto manje brijestiće i ispod visokih travnatih medja u Gornjejačinskoj padini!
Tamo se zeleni na podnevnoj žegi dok grabim vodu iz bogatijeg vodom Donjeg kladenca i ulivam je u bardak koji ću preko dola odnijeti ocu, majci, sestrama i svojoj braći koji svi zajedno žanju pšenicu »osatku«!… Dok ulivam vodu u bardak sa otučenim grlićem , kraj mene prolijeću dva vilina konjica: jedan smaragdnozeleni sa kao od stakla providnim krilcima, i drugi potpuno crn!? …
Lete paralelno , ali onaj crni uvijek je niži od smaragdnog, sve dok se smaragdnozeleni nije zaustavio na listu jedne od brijestovih grana! Tada je i crni zastao u zemljanoj strani iznada kladenca, ali stalno otvarajući i sklapajući svoja krila baš isto onako kako je to činio i smaragdni …?!
Neprimjećen, kraj glave mi je strijelovitom brzinom proletio kafenozeleni svračak sa zatupastim kljunom stuštivši se pravo na smaragdnozelenog…! Odnio ga je u trenu i tada je – o, gle čuda!, nestao i onaj crni!
A taj crni, bio je, u stvari, samo sjenka smaragdnozelenog…
Istog momenta, i ne znajući za kasniju kum-Mitkovu tugu, po prvi put sam je osjetio u sebi.
Čitavo ljeto iza toga minulo mi je u potištenosti i melanholiji…
U veče »darivanja« grožđa, krenuvši za bivolima prema Miloševoj i Atanasovoj kući koja je još bila u izgradnji i osvrćući se prema rijeci i tražeći pogledom Straška »Bardzu«, opazio sam ga na drugoj obali i odmah mi je laknulo ugledavši mu prazne ruke! (Prije ili kasnije, sve se jednom pojede, i opet sve biva isto!).
»Bardza« je mahao praznim rukama uz tijelo i dugačkim nogama odlazio neznano kuda…
Kum-Mitko je, pak, sve do iza ponoći gnječio grožđe u velikoj kaci-badnju, uvijek iznova preračunavajući i govoreći: »Četiristotine kilograma groždja! To znači, najmanje dvjestotine litara vina od »kratošije« i »lisice«… Znači – ponavljao je – napraviću sinu Slobodanu svadbu za pamćenje! Biće tako, a onda neka slobodno umrem! Neće mi nimalo biti žao!…«
Ipak, i nakon što je izmuljao grožđe a na vrhu badnja stavio poklopac, ne žaleći truda da pod njim naslaže i zelene lastare posječene iz vinograda – nije zaboravljao a da ne pomisli i na vodenicu! A u vodenici ga zamijenjuje upravo Todosko! Kum-Mitko pouzdano zna da će Todosko sebi najprije ispeći pogaču , te da će za to vrijeme podići vodenični kamen na krupniju meljavu i obraz mu uzeti pred svijetom. Ljudi će kazati: – Aman, bre, Mitko! Dok mi je žena sijala brašno, bilo je više mekinja i prekrupe nego brašna!
To da se kum-Mitku desi – to ne može biti!
Ostavio je kacu sa izmuljanim grožđem i s mjesta krenuo prema vodenici. Stigavši do njenih zaključanih vrata, zastade na trenutak i osluhnu; kamenovi se vrte , bruje! Voda bije u čarkove, a Todosko vjerojatno spava. Budući je ipak pripadao Jordanincima, kum-Mitko ga nije želio buditi. Samo je rekao: » Kako god ga samelje – biće dobro!«
Vraćao se nevoljko uzvodno prolazeći kraj bašti sa prezrelim paradajzom, paprikama i bijelim tikvama-misiračama i dalje misleći na Slobodanovu svadbu… Kada je najzad s proljeća i iza Đurđevdana rijeka obilno nabujala, preko njene su se mutne vode zabijeljela svatovska kola i čeze, a u jednoj od njih mladoženja Slobodan sa nevjestom koja je sjedila ukrućena i malčice postiđena. Iskočivši u jednom momentu iz čeze i skvasivši svoje nove pantalone, Slobodan je zagazio kroz mutnu vodu držeći konja za ular. Iznad pantalona mu se presijavala na suncu providna najlon-košulja nalik staklastim krilcima onog nestalog smaragdnozelenog vilinog konjica nad kladencima u Gornjoj Luci …
Neki su se pak drugi konji za to vrijeme utrkivali u svadbenoj pobjedničkoj utrci za dar crvenih »žar-čarapa«, svilenu djevojačku maramu i momačku prestiž! … Sve je tutnjilo preko mutne rijeke uz doboše, tupane i zurle!…
Pljuštale su šećerleme i uštipci uvaljani u šećerni prah; igralo se šareno svadbeno oro u kojemu je svak držao uzdignutu glavu!…
Kum-Mitko – smetnuvši najzad svoju tugu – prvi je razbio punu flašu sa nenačetom rakijom o duvar kuće, i – zaigrao! Poveo je kolo, ali ne smogavši snage da rukom zavrti bijelu maramicu kao kolovođa…!?
I tek pošto je pred kraj života izgubio jednog za drugim oba svoja sina – tek ga je onda ona ranija tuga sasvim, sasvim pokosila… Tada, kada mu je sako visio na ledjima, a on savijao cigaretu i oblizivao njezin tanani papirić, ali suzu pustiti da bi se vidjela – jok! Kao da bješe od čelika! Samo se crnio nalikujući onom nepostojećem crnom vilinom konjicu, onoj sjeni, u Gornjoj Luci , i to je, u stvari, bila ta njegova prethodno dugo, dugo najavljivana tuga!
Njegov život – njegov pakao, ili pakao bivšeg života…? Nešto od to dvoje! Šta drugo da se kaže? Neka se kum-Mitkov vinograd, ako ga još ima, i dalje zeleni na vjetru mog najranijeg djetinjstva! …
Đenovići, u maju 2o12. godine.
