Redakcija …Na stočnoj pijaci u Trilju bukare i bukarice od smrikovog drveta, užad svih debljina i dužina, samari, konjska oprema, kačice, buradi i još koješta…! Sve na prodaju!!!
I na malim i na većim bukaricama i bukarama što se bijele poput sira, zakrivljene ručkice od vrijesine u obliku kokošijeg ili tetrijebovog kljuna… Na stočnom pazaru su i neizostavni janjci na ražnju, a negdje nizvodno Cetinom, kod Đala, voda rijeke što se u padu sa litica bijeli, propada u ambis uz gromoglasan huk i vodenu prašinu…
Oprostih se u Splitu sa Ivanom Martincem (čudesnim amaterom sineastom), i evo me na putu prema Bosni pored planine Kamešnice uz koju tada još ne postojaše akumulaciono jezero Buško blato… Na vrh Kamešnice ću se popeti koju godinu kasnije i biti ću nasmrt uplašen od medvjeda mesoždera koji samo što bješe skliznuo sa uske staze ispod visokih stijena: zavezao mi se jezik, osušilo grlo i zaustavio dah! Ne ni beknuti, čak ne ni „a“ izgovoriti uslijed paralizirajućeg straha kakav se ne osjeća, čini mi se, ni u trenutku zemljotresa. Da čovjek ne povjeruje! Reći ću tada sebi: „Ako ikada prorade krematoriji, neka me djeca spale i „moj“ pepeo prospu na vrh Kamešnice…“
A na stočnom pazaru u Trilju u svoj onoj gužvi bijahu i mlade cure! … Bogme došle. Pa kakav bi to pazar bio bez njihova prisustva? Svaka garavuša vatrenih očiju. Starijim muškarcima za koje tada još nisam smatrao da su ili ustaše ili četnici, pohotni pogledi nisu silazili sa njihovih zarudjelih usana i već izazovno zaobljenih bokova. Staronjama su ispadale ne samo oči, već iz ruku cijeli rukoveti bukarica sa ručicom od „tetrijebovog“ kljuna…
Sve se to dešavalo tek što bješe završena operacija hvatanja diverzantske grupe emigranata na ”kultnoj” planini Raduši koja će mnogo godina kasnije iznjedriti dragovoljnog domoljuba autoprijevoznika! Onda, ne samo da će mi to biti čudnovato i smiješno, nego ni pojma neću imati da se bilo šta slično tome može dogoditi, pa čak ni u snu…!?
Opčinjen ljepotom Sinjskog polja, zaobišavši Kamešnicu, prispjeh u Livanjsko polje, a vidjeh i Livno. E, u njemu je već bio popriličan broj onih koji su govorili bosanskim grlenim naglaskom vidno likujući što su neki od istomišljenika onog autoprijevozniku već ležali u zatvoru, naročito jedan koji je u izgovoru slova “r“ činio to tako kao da je u ustima prevrtao vruć krompir, krumpir ili kunpijer…!!! A ti isti što su likovali dobili su kasnije istog takvog svog „prevrtanera“ vrućeg krompira u ustima; ustima koja će malo kada zatvarati!…
Od Livna dalje, put se penjao uz kamenitu golet, pa zatim – očijukajući sa visokim vrhom Cincar-planine, spuštao se u neveliko poljce oko gradića Šujice i onda se opet penjao Malovanu Donjem i Malovanu Gornjem prije negoli će se predamnom raspojasati nepregledno Kupreško polje – zeleno da zelenije biti ne može. Bilo je to vrijeme prve generacije naših gastarajbtera u Njemačkoj i u popularno zvanoj „Švici“… Mnogi su od njih odlazili bez povratka, a mi koji smo ostajali, gušili smo se u gomili među poltronima, beskičmenjacima, ali i čestitim stanovništvom koje nije ni od čega prezalo da vas najljubaznije i dočeka, i pogosti, i isprati – a sve to uz neizostavni blagoslov! (Mladosti, ne znam zašto, svi i svagda idu na ruku?). Da. Volio je tada naš narod našu mladost polažući u nju možda i s pravom veliku nadu, budući su u međuvremenu već bile izgrađene sve hidrocentrale koje su trebale biti izgrađene; završeni svi domovi kulture, oformljena do tada nepostojeća filmska studija i već je pjevalo „Bijelo dugme“, a Emir i u njemu negdje duboko skriven alter ego Nemanja pohađao u Pragu češku filmsku akademiju… Sve je tada tutnjilo i tutnjilo uz nekakve nevidljive i nečujne talambase čiji su se zvuci razlijegali sve do Mrkonjić-Grada, uz zelene obale Vrbasa, ili nizvodno od Konjica i Ostrošca modrom Neretvom do opjevanoga Mostara …
Sve me je to opčinjavalo, pa i dan danas me opčinjava kada mi pred očima iskrsne poneka od tih slika; ali, nikako i da se od njih sklopi mozaik a da se pri tom u njemu ne nađu i one sočne još možda neljubljene ašlame, usne mladih triljskih djevojaka sa biserno bijelim zubima! (Zelena polja, bučne rijeke i visoke planine uz neizbježno prisustvo starih nena i ćelavih i punih zloće sredovječnih muškaraca!) … Mlade cure su ipak bile ono što je najnevinije i najljepše čega se sjećam!!! I koliko li su samo bile lijepe i nasmijane!?… Kao da su iz zemlje izvirale nalazeći se iza svakog ćoška. Čak je i u pekari u gradu Jajcu provirilo jedno blijedo lice sa očima boje zrelih kupina i dalo mi štrucu odozdo potpuno izgorjelog hljeba… Kada je upitah ima li koji bolji, samo me blago dodirnu rukom po obrazu kao da će me pomilovati, a onda (ženska ćud!) – prijetećim glasom upita: – A šta fali tom hljebu?! Taman je tako bilo!!! Uzeh hljeb, šta ću, kupih i deset ćevapa zamotanih u papir i nastavih vožnju snimajući usput malom osam-milimetarskom kamerom predivne zelene pejsaže… To što sam onda snimao – bilo je samo srce Bosne! To isto srce će mnogo godina kasnije biti do te mjere izmrcvareno da će krvariti na očigled cijeloga svijeta, a da niko neće htjeti ni prstom mrdnuti zbog toga!!! Kada ovo zapisujem, a i dok sam gledao to nedužno i ničim izazvano mrcvarenje, osjećao sam i još uvijek osjećam stid što živ hodam po zemlji! Neviđena (ne)ljudska sramota, bruka i najstrašniji zločin prema čovjeku od strane onih istih malo prije spomenutih proćelavih i zločestih što u ustima valjaše i premetaše vruć krompir-krtolu ili kunpir!!!!
Lav Nikolajevič Tolstoj kaže: „…Kada nekome toliko unakazite ruku, nemojte od njega očekivati da će se on sa tom istom rukom htjeti rukovati sa vama…!!!“
… A, eto, ja još putujem prema Bosni! I nadam joj se…. Njena me ljepota nikada neće prestati očaravati uprkos najstravičnijim zlodjelima koja su se dogodila na njezinom tlu! Ljepota je neuništiva i kad je najteže ranjena.
Moje se putovanje prema Bosni nastavlja…
